Bidenovim dramatičnim obraćenjem javnosti republikanci nisu bili impresionirani

Zoran Meter

Geopolitičke želje moćnih država i stručnjaka zaduženih za njihovo osmišljavanje i provedbu sve su češće u neskladu sa stvarnošću. Netko u svemu ovome opasno griješi, a te greške mogu imati kobne posljedice ako ih se ne bude željelo priznati i žurno htjelo pronaći pravilniji put. Vrijeme je za neke nove „Kissingere“. Ali problem je što njih na vidiku nema

U Sjedinjenim Državama uvijek je sve bilo i bit će podređeno predsjedničkim izborima. Tako je i sada, pa u tome, naizgled, i nema ništa čudno. Međutim, okolnosti u kojima se SAD i svijet danas nalaze čine nadolazeće izbore u studenom 2024. godine jednim od najznačajnijih, ako ne i najvažnijima u čitavoj povijesti te zemlje s obzirom na refleksije odnosno posljedice koje će imati po Ameriku, ali i na široj globalnoj razini.

Zato su političke borbe između republikanaca i demokrata, već sada, dok izborna godina još nije ni počela, poprimile razmjere i retoriku neviđenu u povijesti SAD-a. Podjele na političkoj sceni i u samom društvu su goleme, pa sve skupa, kada se pažljivo sagleda – nimalo ne sluti na dobro.

Tko je najveća žrtva unutar američkog političkog žrvnja?

U tom žrvnju – grotlu američke unutarnje političke borbe – gdje se reži i napada, gdje se štošta podmeće i gdje se ne biraju sredstva za uništenje suparnika – svojevrsnom „sakralnom“ žrtvom sve očitije postaje jedna SAD-u daleka država – Ukrajina. Ona se pretvorila u monetu za raskusurivanje između političkih ambicija obiju dominantnih američkih stranaka, ali i u sredstvo za ostvarenje američkih nacionalnih interesa, koji se, onda, kao zajednički disperziraju i na sve SAD-u savezničke države makar to nerijetko i nisu.

Na Ukrajini, u koju je toliko uložio (i novca poreznih obveznika i političkih i diplomatskih napora)  – ili prolazi ili pada Bidenova politika, i o njoj, više od ičega drugog ovisi njegova sudbina na izborima. Isto tako i sudbina čitave ekipe iz tzv. duboke države koja iza Bidena stoji – tj. grupacije tzv. neoconsa koji kontroliraju  Demokratsku i veliki dio Republikanske stranke.

Pobuna desnog krila Republikanske stranke

Međutim, protiv neoconsa i njihove politike pobunilo se desno krilo Republikanske stranke, što, donedavno, za demokrate nije predstavljalo veći problem s obzirom na manjinu desničarskih zastupnika među republikancima u oba doma Kongresa.

Ali stvari se ubrzano počinju mijenjati pa se političkim idejama republikanskih desničara počeo „inficirati“ sve veći broj „običnih“ republikanaca koji počinju shvaćati što je sve „u igri“ i kolika je važnost nadolazećih izbora i po samu sudbinu Republikanske stranke i njenu sposobnost da se ubuduće uopće može snažnije suprotstavljati Demokratskoj koja upravlja gotovo svim ključnim polugama moći u zemlji – uključujući i medije.

Poglavito je to „inficiranje“ krenulo nakon šokantne smjene, bez presedana u povijesti SAD-a, dotadašnjeg republikanskog predsjednika Kongresa Kevina McChartyja sklonog dogovorima s Bidenom oko državnog proračuna (smijenili su ga na svoju inicijativu sami republikanci (u velikoj manjini), uz svesrdnu pomoć gotovo svih demokratskih zastupnika što se pokazalo kao vrlo loš potez potonjih). Naime, njega je, neočekivano, zamijenio Mike Johnson, otvoreni Trumpist –  osoba izrazito sklona tradicionalnim i konzervativnim vrijednostima američkog društva tj. veliki protivnik Bidenove ideologije (seksualne, rasne, …) odnosno ideologije Demokratske stranke koju na sva vrata nameće čitavom američkom društvu kao obligatornu neovisno no tome jesu li u pojedinim saveznim državama na vlasti demokrati ili republikanci.

Rat između Kongresa i Bijele kuće

Nakon toga intenzivirali su se politički obračuni između dviju stranaka odnosno Zastupničkog doma Kongresa i velika borba oko Bidenovog prijedloga proračuna za iduću godinu u iznosu oko 105 milijardi dolara namijenjenog za pomoć Ukrajini (oko 61 milijardi dolara), Izraelu (oko 14 mlrd. dolara) i ostatak za Tajvan i pojačani nadzor nad ilegalnom migracijom na američkoj granici s Meksikom.

Međutim, neovisno o tome je što po pitanju svekolike podrške Ukrajini od samoga početka (od revolucije 2014. g.) postignut dvostranački konsenzus, dvije se stranke sada razilaze po pitanju prioriteta: demokratima to ostaje Ukrajina odnosno borba protiv Rusije, a republikancima američka državna granica (uz Izrael, dakako).

Pa iako je Biden u sklopu spomenutog prijedloga proračuna osigurao i dodatna sredstva za nadzor granice, povećanje patrola i tehničke opreme, republikanci time nisu zadovoljni.

Za razliku od Bidena koji migrantski problem smatra preuveličanim od strane republikanaca, Republikanska ga stranka izdiže na nacionalnu razinu shvaćajući da je on jedno od gorućih pitanja unutar američkog društva i da time ima veliku šansu birače pridobiti na svoju stranu. Osim toga tvrde kako demokrati manipuliraju migrantskom politikom i da, sukladno svojim ciljevima, liberalnom useljeničkom politikom mijenjaju rasnu sliku američkog društva i od migranata stvaraju svoje biračko tijelo koje će otežati republikancima da ikada više dođu na vlast. To je sukus stvari iz njihovog kuta gledišta.

Zato republikanci u Kongresu zahtijevaju da se, u zamjenu za izglasavanje proračuna, korjenito izmjeni sadašnji migracijski zakon i uvedu stroge odredbe po pitanju dobivanja azila, lakše i brže deportacije ilegalnih migranata, čekanje rješavanja njihovih zahtjeva za azilom u posebnim kampovima s meksičke strane granice i sl., a što je za Bidena i demokrate posve neprihvatljivo.

Zato ovo stanje više nije samo puko trgovanje interesima na koje smo navikli između Kongresa i Bijele kuće (ono je tradicionalno, kao na istočnjačkim bazarima – nešto daš da bi nešto dobio). Sada je čitava stvar puno ozbiljnija.

Bidenovo dramatično obraćanje javnosti

Da je tako, svjedoči i prošlotjedno dramatično javno obraćenje predsjednika Bidena uoči glasovanja u Senatu o njegovom proračunskom prijedlogu. U gotovo jednosatnom govoru tema je bila samo jedna – Ukrajina, i opasnost u kojoj će se naći Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici ukoliko se Putinu dozvoli da pobjedi u ratu. Biden je upozoravao kako Washingtonu nestaje novca za pomoć Kijevu i da jedino o rezultatu spomenutog glasovanja ovisi njezin nastavak. Ukoliko se to onemogući Putin se, kazao je dalje Biden, neće zadovoljiti samo Ukrajinom, već će krenuti i u napad na istočne članice NATO saveza, zbog čega će Amerika, sukladno svojim obvezama, biti primorana stupiti u rat s Rusijom. Putinu se ne smije dozvoliti pobjeda, kazao je Biden, jer je to ugroza američkoj nacionalnoj sigurnosti i globalnim interesima zemlje. Američki će ugled u svijetu u tom slučaju pasti i dat će poticaj drugim diktatorskim režimima da vojnom silom ostvaruju svoje ciljeve a što se ne smije dopustiti. Svojim nedjelovanjem Amerikanci bi iznevjerili i sve svoje saveznike u svijetu – kazao je šef Bijele kuće u svom dramatičnom obraćanju.

Prije toga, usvajanje Bidenovog proračuna od zastupnika u Kongresu javno je zatražila i ministrica financija Janet Yellen, državni tajnik Antony Blinken, kao i Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan. Redom politički teškaši! Svi govori bili su gotovo identični u smislu nužnosti prihvaćanja proračuna u ime budućnosti neovisne europske zemlje Ukrajine, ali i SAD-a i svijeta, do te mjere, da se one, koje bi se eventualno usudili ne podići ruku za proračun, zapravo indirektno svrstavalo u izdajice zemlje (to, naravno, izrijekom nije rečeno ali je upravo takva atmosfera bila stvorena, a što su podgrijavali i mediji, prije svega CNN).

Republikanci nisu bili impresionirani

Međutim, republikanci nisu podlegli pritisku i nisu ostali impresionirani Bidenovim govorom. U srijedu su svojim glasovanjem u Senatu, nakon Bidenovog govora blokirali proračun, dok su njihove vođe ponovile svoje zahtjeve za reformom migrantskog zakona, od čega, kako kažu, neće odustati.

Osjetili su Bidenovu ranjivost na temi Ukrajine, percipirajući i sve manju potporu američke javnosti daljnjem financiranju Kijeva na što ukazuju i brojne ankete američkih medija. Tu kombinaciju – slabljene potpore Ukrajini američkih građana u kontekstu njihovog sve lošijeg socijalnog stanja, i njihov strah od jačanja migrantske krize – iako djeluje cinično republikanci očito ne žele propustiti  jer ju smatraju dobitnom.

Opoziv

Štoviše, stvar po demokrate dodatno komplicira nakon što je u Kongresu izglasano pokretanje Bidenovog opoziva (impeachment), gdje republikanci lukavo naglasak stavljaju na, kako kažu, Bidenovu dokazanu inkriminiranost, a ne na političku osvetu kao njihov motiv s obzirom da su demokrati u čak u dva navrata pokretali opoziv protiv Donalda Trumpa tijekom njegovog mandata. Štoviše, tvrde kako bi i demokratski zastupnici, nakon uvida u dokaze koje su protiv Bidena prikupili nadležni kongresni odbori trebali glasati za njegov opoziv ukoliko žele pred građanima biti vjerodostojni i poštivati zakone i ustav zemlje.

Zanimljivo je i kako je Bidenu, odmah nakon spomenutog javnog obraćanja za nastavak pomoći Ukrajini, novinar postavio neugodno pitanje o optužbama Kongresa o njegovim osobnim kontaktima s  poslovnim partnerima njegovog sina Huntera u inozemstvu (Ukrajini i Kini) tijekom obnašanja dužnosti potpredsjednika SAD-a  u Obaminoj administraciji. Biden je, vidljivo nervozan, odgovorio samo kako je to velika laž i odmah napustio govornicu.

Međutim, ubrzo je uslijedio odgovor predsjednika Kongresa Mikea Jonsona, koji je kazao kako je „Biden ponovo lagao naciji“ i da Kongres ima 22 dokaza da je Biden činio upravo ono što ga je novinar i pitao.

Golemi novci uloženi uzalud?

Očito je, dakle, da su republikanci izabrali svoje poluge za rat s Bidenom, a jedna od najvažnijih je Ukrajina.  Zemlja, koja je trebala biti i Bidenov najveći adut u predizbornoj kampanji (preko nje je učvrstio savezništvo s europskim i azijskim saveznicima pod američkim vodstvom na dosad neviđenoj razini; onemogućio je ruski vojni zahvat čitave Ukrajine, a (sada već neuspjela) ukrajinska ljetna protuofenziva trebala mu je biti „dragulj u kruni tih uspjeha) –  sada mu sve više postaje teško breme oko vrata i ključna tema na kojoj će proći ili pasti na izbornom testu.

U Ukrajinu je Biden uložio sve: 111 milijardi dolara od čega 45 mlrd. vojne pomoći, zatvarao je oči pred činjenicom da ta zemlja nije niti članica NATO saveza da bi zbog nje SAD bile obvezne plesati na rubu Trećeg svjetskog rata s nuklearnom velesilom Rusijom, ili pak činjenicom o nevjerojatnoj korupciji i manjkavostima demokracije koji caruju u toj zemlji.

Biden i njegov tim dobro znaju kako još jedan vojni poraz nakon neslavnog povlačenja iz Afganistana u prvoj fazi njegovog mandata oni politički ne bi preživjeli (u Ukrajini de facto ratuju SAD i Rusija i to za novu globalnu sliku svijeta – i to je već svima jasno, što potvrđuju i činjenice da ona bez američke pomoći ne može opstati).

Kada su takvi ulozi u igri onda i ništa nije isključeno – pa ni potpuna radikalizacija politike i političkih poteza. Kako će sve ovo na kraju završiti za sada se nitko ne usuđuje prognozirati.

U međuvremenu se sve više steže pravosudna omča oko Trumpovog vrata, što mu, međutim, i dalje ne smeta da održava svoju golemu prednost nad ostalim konkurentima za republikansku nominaciju na stranačkim predizborima u ožujku iduće godine, ali i da povećava prednost nad samim Bidenom.

Europa je u čudu

Neočekivane vijesti iz SAD-a po pitanju Ukrajine, propast njene ljetno-jesenske protuofenzive od koje je Zapad puno očekivao i u koju je puno uložio, kao i velika neizvjesnost oko rezultata američkih izbora sve više brinu europske zemlje i njihove političare.

Jedan od najočitijih primjera su i riječi trenutačno najpopularnijeg njemačkog političara – ministra obrane Borisa Pistoriusa u prošli petak u emisiji  “Heute Journal” televizije ZDF.

On je, govoreći o nedostatku oružja za Ukrajinu, priznao kašnjenja u isporuci oružja i istodobno naglasio da će kapaciteti biti povećani što je brže moguće. Njemačka vojna industrija čini sve što može oko povećanja proizvodnje oružja i isporuka Kijevu, kazao je. Upitan od novinarke znači li to da čitav Zapad nije u stanju zadovoljiti ukrajinske potrebe za naoružanjem, prilično je zlokobno odgovorio da Njemačka nije vojna saveznica s Ukrajinom i da sukladno tome prema njoj nema nikakve službene obveze ali da, usprkos tome čini sve što je u njenoj moći. „Isporučujemo ono što možemo“ – kazao je Pistorius  i dodao kako industrija oružja ne može tako brzo ispuniti zahtjeve Kijeva. (https://www.zdf.de/nachrichten-sendungen/heute-journal/pistorius-ukraine-krieg-100.html)

“Pitanje je brzine… Potrebno je vrijeme za postavljanje tvornica, stvaranje odgovarajućih zaliha streljiva i eksploziva kako bi se potom mogla i brzo proizvoditi. Naglasio je da je Njemačka sada drugi najveći podupiratelj Ukrajine u opskrbi oružjem.

Osim oružja, nedostaje i vojnog kadra

 Istodobno, Ukrajini počinje kronično nedostajati mobilizacijskog kadra za popunu svojih postrojbi. O tome najbolje svjedoči tekst The Washington posta o izbjegavanju mobilizacije (poveznica: https://www.washingtonpost.com/world/2023/12/08/ukraine-russia-war-draft-dodgers/).

„Kako bi se provukli kroz kontrolne točke, muškarci se skrivaju u tajnim odjeljcima automobila, oblače se u svećenike ili u žensku odjeću, kaže Andrej Demčenko, službeni predstavnik stožera državne granične službe. Jedan zaposlenik transportne tvrtke koristio je mito da zaposli vojno sposobne muškarce kao vozače kamiona, koji su nakon prelaska granice nestali u Poljskoj. Zabilježen je slučaj kada je 20-godišnji mladić sklopio fiktivni brak s invalidnom rođakinjom i pokušao napustiti zemlju kao njezina pratnja i njegovatelj. … Potreba za dodatnim osobljem raste dok se Ukrajina priprema za dugotrajni sukob. Situacija u zemlji je eskalirala jer je velika protuofenziva zaustavljena, Europska unija nije ispunila svoje obećanje da će isporučiti topničke granate, a Kongres SAD-a počeo se kolebati oko zahtjeva predsjednika Bidena za dodatnu pomoć. … Ukrajinci su još uvijek ujedinjeni u ovoj borbi za opstanak… Deseci tisuća ljudi dobrovoljno dolaze u vojnu registraciju i novačenje kako bi otišli na frontu. … Ali tijekom intervjua s vojno sposobnim Ukrajincima moglo se doznati da se mnogi ne žele boriti za vojsku i vladu, gdje vladaju korupcija i nesposobnost.“ – samo je dio opširnog teksta WP-a.

Općenito, ovaj medij, vrlo blizak Bidenu i demokratima, u posljednje vrijeme objavio je niz tekstova krajnje pesimistične prirode po pitanju Ukrajine.

Slučajno ili ne, ne znam. Ali znam da sve ovo što se događa ima itekako utjecaja i na Europsku uniju. O tome svjedoči i krajnje neizvjesni i napeti summit EU u Bruxellesu, održan sredinom prosinca, na kojem se razgovaralo o otvaranju pristupnih pregovora za članstvo u EU (što je usvojeno ali je ta perspektiva još “miljama” daleko i “posuta trnjem”), kao i osiguranju 50 milijardi eura pomoći Ukrajini do 2027. (što nije usvojeno zbog blokade Mađarske).

Pritisci sa svih strana

Sadašnja garnitura u Bruxellesu i nema previše opcija. Ona je od samoga početka prihvatila Bidenovu igru i svoju vanjsku i sigurnosnu politiku u potpunosti podredila američkoj.  Bilo kakav neposluh za nju više ne može biti opcija. Previše je toga uložila (čitaj odrekla se) u ime te politike i povratka više nema. A da ga slučajno ne bi bilo, brinu se i razni dušebrižnici, prije svega iz medijskih struktura.

Tako britanski The Economist u tekstu pod naslovom „Putin seems to be winning the war in Ukraine—for now“ („Čini se da Putin dobiva rat u Ukrajini – za sada“) od 30. studenog piše slijedeće:

„Putin je svoju zemlju stavio na ratne noge i učvrstio vlast“. „On kupuje vojnu robu u inozemstvu i okreće globalni jug protiv Amerike. Što je još važnije, potkopava uvjerenje Zapada da Ukrajina ne samo što može, nego i treba izaći iz sukoba kao prosperitetna europska demokracija.“ …  Europa bi se trebala mentalno pripremiti za ovu strašnu mogućnost. Osim toga, američka pomoć može biti smanjena neovisno o tome tko trenutno sjedi u Bijeloj kući. No umjesto toga, europski se čelnici ponašaju kao da će velikodušni Joe Biden zauvijek biti na čelu. … Potrebna je politička akcija unutar same Europe. Putin će napasti ukrajinske gradove i poremetiti njezino društvo kako bi spriječio zemlju da postane zapadna demokracija. Kao odgovor, Europa bi trebala pojačati svoje napore kako bi osigurala napredak Ukrajine obećavajući novac i članstvo u EU. Europski čelnici ne razumiju razmjere ovog zadatka – zapravo, previše ih čak i bježi od njega. To je besmislica. … EU je obećala Ukrajini 50 milijardi eura u iduće četiri godine, ali se oko realizacije toga države članice još uvijek ne mogu dogovoriti. EU također nije ispunila obećanje o proizvodnji  milijun komada topničkog streljiva ove godine za Ukrajinu (realizirano je svega 300 tisuća ili jedna trećina od planiranog).“ – navodi britanski medij.

Zapravo, pritisaka ovakve vrste na EU je jako puno, pa osim golemog migrantskog problema i sve veće opasnosti od terorizma na koji ovih dana otvoreno upozorava i službeni Bruxelles u kontekstu izraelskog rata u Gazi, Europskoj uniji sve više prijeti ne samo novi hladni rat (on je već tu), nego i opasnost da neposredno bude uvučena u vojni sukob s Rusijom na tlu Ukrajine. Jer ako Biden i njegova administracija ovih dana otvoreno govore o mogućnosti da će Rusija, ako porazi Ukrajinu možda napasti i istočnoeuropske članice NATO saveza, to znači samo da EU mora učiniti sve da Ukrajina pobjedi na bojnom polju. Za sada je to samo u obliku odricanja od svog novca i naoružanja, a poslije … Tko zna?

Međutim, novi hladni rat može imati teške posljedice ne samo po Europu.

SAD bi mogao imati ulogu SSSR-a

Ovaj podnaslov zapravo se odnosi na Bloombergov tekst od 20. studenog pod naslovom „U Drugom hladnom ratu, SAD riskira igrati ulogu Sovjetskog Saveza“ autora Nialla Fergusona, profesora povijesti na Sveučilištu Harvard i višeg suradnika na Hoover Institutionu na Sveučilištu Stanford.

U njemu se navodi kako same Sjedinjene Države sve više nalikuju “kasnoj sovjetskoj Americi”. Tu autor citira Harolda Jamesa s Princetona. „…savezna vlada izdaje 776 milijardi dolara tržišnog duga svakog tromjesečja kako bi financirala manjak od oko 7% BDP-a – što je zapanjujuća brojka u razdoblju gotovo pune zaposlenosti. Krajem prošlog mjeseca, godišnja plaćanja kamata na savezni dug premašila su 1 trilijun dolara, brojka koja se udvostručila u proteklih 19 mjeseci, prema Bloombergu. Ovo će tromjesečje biti prvi put od Drugog svjetskog rata (s jedinom iznimkom prvog tromjesečja 1998.) da će isplate kamata premašiti rashode za obranu.“

„Poput kasnog Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su gerontokracija. Predsjednik sutra puni 81 godinu. Donald Trump, njegov glavni konkurent za mjesto, u lipnju je proslavio 77. rođendan. Prosječna dob senatora je 64 godine.“ …

„I, kao u kasnom Sovjetskom Savezu, američki građani duboko su razočarani. Kao što je ranije ovog mjeseca primijetio Greg Yip iz The Wall Street Journala, postoji ogroman jaz između objektivnog učinka američkog gospodarstva i nezadovoljstva stanovništva“ – piše dalje Bloomberg i osvrće se na nedavnu anketu New York Timesa o swing državama:

“Glasači mlađi od 30 godina, sa nevjerojatnih 28%, rekli su da više vjeruju Trumpu u pogledu gospodarstva. Manje od jedan posto ispitanika mlađih od 30 godina trenutno stanje gospodarstva ocijenilo je izvrsnim. … Jednako upečatljiva bila je anketa u kojoj je 22% crnih birača obećalo podržati Trumpa u revanšu protiv Bidena.“

Bloombergov tekst završava slijedećim zaključkom:

„Raspad Sovjetskog Saveza preokrenuo je geopolitiku, stvarajući zabludu u umovima Amerikanaca da je svijet “unipolaran” – iako je to jednostavno besmislica. Ponovni izbor Donalda Trumpa učinkovito će okončati Pax Americana , iako Europljani i Azijati još nisu shvatili razmjere toga. Trump je dugo na američke saveznike gledao kao na privjeske i slobodnjake. Stoga bi sada trebali planirati scenarij u kojem će on smanjiti pomoć Ukrajini i tražiti mir uz teritorijalne ustupke Rusiji. Američki neprijatelji se već pripremaju za ovo.

… Postoje dva načina da se izgubi Hladni rat. Prvi je kolaps iznutra. Drugi je postati isti kao i neprijatelj. Strahovalo se od notorne “konvergencije” 1970-ih, kada se činilo da će imperativi špijunaže i utrke u naoružanju pretvoriti Sjedinjene Države u policijsku državu poput Kremlja.

… Zato zapamtite: ako se Kubanska raketna kriza ponovi zbog Tajvana, neće Sjedinjene Države biti te koje će nametnuti blokadu, kao 1962. Naprotiv, Kina. A u tajvanskoj krizi poluvodiča 2024., predodređena nam je uloga Sovjetskog Saveza. Blago rečeno, ne baš najlaskavija.“

Zaključak

Sve navedeno ukazuje kako su geopolitičke želje moćnih svjetskih država i stručnjaka zaduženih za njihovo osmišljavanje i provedbu sve češće u neskladu sa stvarnošću. Netko u svemu ovome opasno griješi, a te greške mogu imati kobne posljedice ako ih se ne bude željelo priznati i pokušalo pronaći novi – pravilniji put političkog djelovanja.

Prošli je tjedan od Zapada izopćeni i inkriminirani ruski čelnik Putin ostvario trijumfalni posjet najbogatijim arapskim monarhijama – Saudijskoj Arabiji i UAE. Već idućeg dana u Moskvu mu je stigao iranski predsjednik Ebrahim Rouhani, a uza sve to – leđa mu čuva i velika Kina u koju su prošli tjedan na summit Kina-EU stigli i najviši europski predstavnici.

U vrijeme pisanja ovog teksta stigla je vijest da je Putin i službeno objavio svoju kandidaturu za ruskog predsjednika na izborima u ožujku 2024. godine. Oko toga kako će na njima proći malo tko u toj zemlji i svijetu ima dvojbi. Definitivno, ozbiljnog protukandidata nema usprkos rijetko viđenom turbulentnom razdoblju kroz koje je Rusija u posljednje dvije godine prošla.

Naime, Rusi također, poput Bidena i njegove ekipe dobro znaju što je sve u igri. Stvar je „samo“ u tome što oni Putinu vjeruju kada kaže da je zemlja u egzistencijalnoj borbi (borbi za goli opstanak), dok Amerikanci u tom istom smislu Bidenu sve manje vjeruju.

Dakle, velika se igra nastavlja. Štoviše, dobivat će na zamahu. Problem je, međutim, što je izazova sve više a pameti sve manje.

Nedavno preminuli američki diplomatski velikan Henry Kissinger vjerojatno se spasio od gledanja potpunog rasula svijeta kakvog je dijelom i osobno kreirao tijekom svoje prebogate profesionalne karijere.

Vrijeme je za neke nove „Kissingere“ – s nešto realnijim pogledom na svijet nego što ga je slavni diplomat imao. Ako već nije prekasno.

geopolitika