Činjenica je da pad (još) jednog korumpiranog režima sigurno danas stvara nelagodne trnce hrvatskoj vlasti
Vučić je prijetio, Vučić se naoružavao, Vučić je bio 'Srbija kakva je nekad bila' - ona koja u Hrvatskoj služi za tjeranje birača u tor u kojem možda smrdi, ali je ipak toplije i sigurnije. A što sad? Ako nema velike babaroge na istoku, ako nema latentne prijetnje 'drugim poluvremenom', sigurno će biti teže dobiti glasove u ime nacionalnog postrojavanja pred starom prijetnjom
Nije lako danas hrvatskoj desnici. Za početak, nije lako Andreju Plenkoviću. Predsjednik HDZ-a i hrvatske Vlade je prije samo nekoliko mjeseci, pritisnut bijesom građana zbog Gospića, sam sebe stavio u ulogu – Aleksandra Vučića.
“To je čista zlouporaba, politikantstvo i nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu“, rekao je početkom rujna, a onda i još konkretizirao: “Oporba prepisuje novosadsku nadstrešnicu”. Govorio je i o “pumpanju”, “stvaranju medijske histerije”, “strategiji kaosa”. Kako to zvuči danas?
Nelagodni trnci
Činjenica je da pad (još) jednog korumpiranog režima – čiji su se stranački pipci infiltrirali u svaki djelić društva, od sportskih saveza do medija, okupiravši sve nezavisne institucije – sigurno danas stvara nelagodne trnce hrvatskoj vlasti. Iako je možda HDZ-ova verzija okupacije društva nešto rafiniranija, itekako je usporediva s onom koju je s istočne strane državne granice provodio SNS.
No, to je tek dio problema koji hrvatska desnica danas ima s padom “najdražeg neprijatelja”. S Vučićem je ovih 14 godina bilo lako. Srbija je na čelu opet imala babarogu, jasnog velikosrbina, čovjeka koji se nije pomirio s porazima koje je upravo velikosrpska politika priuštila svojoj zemlji devedesetih.
‘Srbija kakva je nekad bila’
Vučić je prijetio, Vučić se naoružavao, Vučić je bio “Srbija kakva je nekad bila” – ona koja u Hrvatskoj služi za tjeranje birača u tor u kojem možda smrdi, ali je ipak toplije i sigurnije. A što sad? Ako nema velike babaroge na istoku, ako nema latentne prijetnje “drugim poluvremenom”, sigurno će biti teže dobiti glasove u ime nacionalnog postrojavanja pred starom prijetnjom.
Zato je hrvatska desnica (za razliku od oduševljene ljevice) danas tako suzdržana. Istina, nitko u ovom trenutku ne zna sa sigurnošću kakva će biti politika nove vlasti prema najbolnijim pitanjima međudržavnih odnosa. Ali je teško očekivati, barem sudeći po prvim izjavama, da će ona biti jednako narogušena, gotovo uličarska, poput one Vučićeve.
Problem s jugokomunistima – nema ih
A ako se velikosrpska politika ozbiljnije makne iz jednadžbe, karte su za desnicu bitno siromašnije. Domovinski pokret se ionako već ozbiljno bacio na jugokomunističku neman, s naglaskom na zločine nakon Drugog svjetskog rata.
Problem će, između ostalog, možda predstavljati što je Drugi svjetski rat završio prije 81 godinu. Možda je nezgodnjikavo i to da u današnjoj Hrvatskoj komunista i onih koji bi obnavljali Jugoslaviju ima toliko da bi svi stali u nekoliko minibuseva za zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu.
Vučić je ipak bio daleko, daleko ozbiljniji. Zato na hrvatskoj desnici danas ne stanuje trijumfalizam, kakav bi bio logičan jer je s vlasti odletio jasan zagovornik velikosrpske politike. Već zabrinutost. Kako dalje, pobogu, brate Aleksandre?
