Uskrs je nesumnjivo najznačajniji kršćanski blagdan. Ne želim ovu kolumnu opterećivati katekizamskim formulama, puno značajnija mi je egzistencijalna dimenzija Uskrsa, odnosno kako živimo stvarnost Uskrsa.

Za egzistencijalnu dimenziju manje je bitno je li to što obilježava našu egzistenciju stvarno u sebi, puno je bitnije koliko je stvarno po nama i u nama.

Konkretno, Uskrs ne prosuđujemo kriterijem postojanja ili nepostojanja Boga, to je potpuno irelevantno, bitnije je koliko je i kako je realna egzistencija koja samu sebe doživljava i prezentira kao kršćansku egzistenciju.

Istina je da je Bog nevidljiv, ali je, također, istina da su vjernici vidljivi. Što je Uskrs u sebi nikome, čak ni vjernicima, nije vidljivo. Uskrs je vidljiv i u svijetu je prisutan po vjernicima.

Budući da bez Uskrsa nema kršćanstva, ne postoji niti najmanja mogućnost da kršćani odustanu od Uskrsa.

Kada bi, primjerice, znanost mogla dati odgovor na pitanje je li Isus Krist uistinu uskrsnuo, i kada bi odgovor na to pitanje bio negativan, vjernici bi i dalje, usprkos svim dokazima, vjerovali u Isusovo uskrsnuće, ne zbog toga što ih zanima koja je stvarnost Boga, nego zbog toga što im treba priča o Bogu. Ta priča ih egzistencijalno stabilizira.

Ovim problemom se bavio teolog John Haught i došao je do zaključka kako se ne može nikakvom izvanvjerskom metodom opovrgnuti bitni stavak vjere. Sve kada bi i postojali, kako on navodi, kamere u Kristovom grobu, one ne bi bile u mogućnosti snimiti vjerski događaj uskrsnuća.

Za vjernika, dakle, nije bitna snaga racionaliteta, nego iracionalni pristanak. Uzaludno je, gotovo iracionalno, vjernicima nuditi racionalne argumente koji će potvrditi ili opovrgnuti njihovu vjeru. Vjera je nešto drugo. Ovo, naravno, ne isključuje mogućnost da ista osoba, vlastitim razumom, razvija racionalno područje, ali i da čuva vlastitu vjeru.

Smiješno mi je kada netko nabraja nepregledno mnoštvo vjernika koji su doprinijeli razvoju znanosti. U tome ne vidim ništa sporno, to nikada i nije bilo u pitanju. Netko je znanstvenik, ali i vjernik i zasigurno vjerom nije razvio znanost, to je učinio razumom. Vjerniku je vjera iznad svega, stoga ne postoji znanstvena metoda koja može opovrgnuti sadržaje njegove vjere. To je, naprosto, nemoguće.

No vratimo se na proslavu Uskrsa. Vazmeno trodnevlje nezamislivo je bez pranja nogu. Svećenici, a posebno biskupi, u spomen na Kristovo pranje nogu dvanaestorici apostola, peru noge odabranim vjernicima, a samo rijetki peru noge ljudima neovisno o tome jesu li ti ljudi vjernici.

Ovi koji peru noge isključivo vjernicima, Boga doživljavaju kao začetnika religijski motivirane eugenike – takvima je svijet povlašteno mjesto za razvoj kršćanstva i dobar život kršćana, dok se sve ostale prepušta nepostojanju ili se, što je još gore, aktivno radi na jačanju duha vjernika kako bi se, uglavnom na bojnom polju, mogli suprotstaviti neprijatelju i istjerati ga iz neupitne svetosti kršćanskog svijeta.

Religijskom, vazmenom eugenikom biraju su, dakle, noge dostojne kršćanstva. Takve noge se peru, nekršćanske noge se odbacuju i prepuštaju nestanku.

Nadbiskup Mate Uzinić oprao je, vazmenoj eugenici usprkos, noge volonterkama i volonterima riječkog punkta za zbrinjavanje migranata.

Neki od njih nisu katolici, neki nisu ni vjernici što ovom, za hrvatske prilike, neobičnom nadbiskupu, nije predstavljalo bitnu stavku. On nije biskup nožne sakramentalnosti, takvih imamo u izobilju. Ono što povezuje ove volontere je njihova ljudska spremnost da pomognu ljudima kojima je pomoć potrebna.

Noge koje je oprao Mate Uzinić služe da bi se koračalo u prijateljskom svijetu, da bi se prišlo čovjeku u potrebi i pomoglo mu se, prvenstveno ljudskom blizinom i prijateljskom porukom prihvaćanja.

Nemam ništa protiv toga da Mate Uzinić ove volonterke i volontere doživljava kao istinsku zajednicu okupljenu oko Isusa Krista, to oni za njega i jesu jer je njegov Bog, Bog koji okuplja sve ljude u ljudskom zajedništvu.

Ljudsko zajedništvo je, razumije se, zajedništvo dobrote. Dobrota nije religijska kategorija. Zdrava, humana religija čovjeka osnažuje, pomaže mu i potiče ga da bude dobar – ne da bude dobar kao vjernik za vjernike, nego da bude dobar kao čovjek.

Oni koji promoviraju religijsku uzurpaciju dobrote oprat će noge vjernicima, i to zato što su, navodno, vjernici, ne zato što su ljudi. Takvi mogu bez ikakvih problema u migrantima vidjeti neprijatelje koji su došli pokoriti njihov svijet.

Takvi će u svima koji ne pripadaju hrvatskoj verziji kršćanstva vidjeti neprijatelje s kojima se, samim time što ne pripadaju njihovoj verziji hrvatstva ili takvo suženo, uskogrudno, ogorčeno hrvatstvo ne podržavaju, treba na sve moguće načine obračunati.

Uskrs je zapravo blagdan nogu. Svećenici koji prilaze nogama ratnika i boraca za vjeru u svijet unose podjele i neprijateljstvo, njihova vjera je eugeničkog karaktera.

Svećenici koji, naprotiv, prilaze, peru i ljube noge onima koji ne moraju biti vjernici, ali moraju biti ljudi u ljudskom svijetu, nisu i ne mogu biti nekome neprijatelji. Njihovog Boga i njihovu vjeru lako je prihvatiti.

Vjeru i Boga Mate Uzinića ili pape Franje lako je prihvatiti, ne zbog vjere i Boga, nego zbog njih, zbog ljudskog lika Mate Uzinića i pape Franje.

Kršćanstvo s ljudskim likom pere noge ljudima, dok beživotno, neprijateljsko kršćanstvo nije u stanju nadići sakramentalnost nogu. Takvom kršćanstvu trebaju i kršćanske noge.

Kršćanske noge redovito gaze Isusa Krista jer ga ne prepoznaju u migrantima, zato te sakramentalne, svete, pravovjerne noge nikada neće doći na punkt za migrante u Rijeci. Zbog istog razloga te noge neće oprati riječki nadbiskup Mate Uzinić.

autograf