Politička slagalica u Hrvatskoj ušla je u fazu u kojoj goli opstanak na vlasti nadilazi svaku ideologiju. O žrtvovanju demokracije u raljama kontrole i prividne stabilnosti, o eroziji sustava koji gubi svoj sadržaj, o bezidejnim unutarstranačkim strujama i lutanjima ideološke lijevo-liberalne scene razgovarali smo s politologom Višeslavom Raosom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Kako biste dijagnosticirali hrvatsku političku scenu: zamornom, destruktivnom ili ravnodušnom prema društvenim dešavanjima?
Političku scenu bih opisao kao stabilnu, ali slabo propusnu. Nije ona ravnodušna prema društvenim i ekonomskim događajima, nego reagira naknadno i kratkoročno. Nema jasne veze između svakodnevnih problema građana i dugoročnih javnih politika. Zato javnosti djeluje zamorno: mnogo je sukoba, a malo političke promjene.
Destruktivni elementi postoje, osobito kada se povijesno-identitetske teme koriste za odvraćanje pozornosti od pitanja stanovanja, inflacije, kvalitete javnih usluga, demografije te korupcije. Istodobno, hrvatsko društvo, dakako, nije statično. Generacijske promjene dovode do pomaka u vrijednosnom profilu birača, no ti se procesi sporo pretvaraju u promjene u stranačkom sustavu.
Kako ocjenjujete omjer snaga na saborskoj pozornici? Ove godine HDZ je podebljao svoju većinu liberalnim pojačanjima sa SDP-ove liste.
Sabor je izrazito fragmentiran jer su se male stranke “ušlepale” na koalicijske liste. Svjedočimo i čestoj praksi neizborne parlamentarizacije, nastanka novih frakcija od otpadnika iz postojećih stranaka te odlazaka zastupnika u neovisne. Taj trend traje već nekoliko saborskih ciklusa. Takva situacija je izrazito povoljna za premijerovu stranku.
HDZ je ne samo daleko najveća stranka u parlamentu nego raspolaže najdiscipliniranijim klubom, kontrolira dnevni red izvršne vlasti i moć pregovora s malim partnerima. Nasuprot tome stoji fragmentirana oporba koja se natječe i unutar vlastitih blokova. Ipak, treba razlikovati formalnu većinu od ad hoc potpore pojedinim prijedlozima.
Glas Boške Ban za proračun osigurao je Vladu, ali suzdržanost ili izostanak glasa drugih zastupnika nije isto što i koalicijski sporazum. Od samog broja ruku važnija je poruka da Plenković može tražiti potporu i izvan izvornog koalicijskog kruga. Time on izravno smanjuje ucjenjivački potencijal svakog pojedinog partnera, prije svega DP-a.
Smatrate li da je to liberalno pojačanje pokušaj pripreme eutanazije DP-a u vladajućoj koaliciji? Ili će ipak DP ostati u tom paktu do potpunog nestanka?
Ne bih govorio o već pripremljenoj “eutanaziji”. Premijeru je korisnije imati alternativne ruke u rezervi. Sama ta činjenica disciplinira DP. Formalni raskid otvorio bi i složeno pitanje povratka SDSS-a i političke cijene tog poteza.
DP je upao u klasičnu koalicijsku zamku: ako se previše prilagodi HDZ-u, birači gube razlog da glasaju za njih, ako izazovu krizu vlasti, riskiraju biti označeni kao neodgovorni i zamjenjivi. Zato je najizgledniji nastavak suradnje uz povremene javne sukobe i simboličke pobjede DP-a. Njihov opstanak ovisit će o tome mogu li progurati politike koje HDZ ne može tek tako prisvojiti.
Kontrola desnog krila
Drži li HDZ desnicu pod kontrolom, neutraliziranu i na okupu, ili desnica ipak ostavlja sve agresivniji trag u društvu?
HDZ-u je često važnije kontrolirati desno krilo unutar stranke, ono koje prijeti zamjenom aktualnog vodstva, negoli izazivače izvan nje. Najsnažniji mehanizam te kontrole upravo je koalicija s DP-om. Istodobno, neutralizacija stranaka ne znači neutralizaciju tema.
Kulturni ratovi, povijesni revizionizam, odnos prema manjinama i pritisak na institucije ostavljaju trag u javnom prostoru i onda kad te stranke slabe u anketama. HDZ često preuzima dio njihove retorike kako bi zatvorio prostor zdesna i kratkoročno kontrolirao konkurenciju, ali dugoročno pomiče granice prihvatljivog u društvu.
Koji su sve alati i sredstva na putu do cilja – političkog preživljavanja, bez obzira na cijenu?
Plenkovićev glavni alat kombinacija je stranačke discipline, kontrole kadrovske regrutacije, pristupa državnim i europskim resursima. Pomažu mu i vješti pregovori s manjim partnerima te sposobnost da svaku krizu prikaže kao pitanje stabilnosti. Naravno, u tome mu uveliko pomaže i slaba, rascjepkana oporba.
Hrvatsku dodatno stabilizira HDZ-ova razvijena teritorijalna organizacija nasuprot slabijim suparnicima. Stabilnost sama po sebi nije nedemokratska; problem nastaje kada se opravdava slaba odgovornost, klijentelizam i sužavanje autonomije institucija. Hrvatska nije krhka demokracija, ali ima strukturne slabosti u vladavini prava, korupciji i ravnoteži moći.
Imamo li zapravo kancelarski model, a ne parlamentarni sustav?
Hrvatska ne prati taj njemački model, nego prije pokazuje tipične efekte prezidencijalizacije stranaka. Kampanje i medijska pažnja usredotočuju se na predsjednika stranke, dok stranački statuti i praksa jačaju predsjednika i uže vodstvo, koje se u vladajućoj stranci uglavnom preklapa s vrhom izvršne vlasti, što se događa na štetu ostalih stranačkih tijela.
Kako ocjenjujete Plenkovićevu poziciju među unutarstranačkim frakcijama?
Plenkovićeva pozicija izrazito je snažna jer kontrolira tri ključna izvora moći: izborne pobjede, raspodjelu funkcija i europsku legitimaciju. Frakcije u HDZ-u svakako postoje, ali više kao interesne mreže, regionalne grupacije i različiti ideološki naglasci nego kao dvije jasno organizirane vojske. Desniji i suverenistički raspoloženi članovi mogu biti glasni. Pojedina imena već sada mogu graditi profil za razdoblje nakon Plenkovića.
No dok on pobjeđuje i dijeli resurse, nitko nema racionalan interes otvoreno ga rušiti. Disonantni tonovi stoga su vrlo vjerojatni, ali otvorena pobuna nije. Pravi sukob počinje tek kad se otvori pitanje njegovog nasljednika i kada Plenković više ne bude mogao jamčiti izbornu pobjedu ili karijerni napredak.
Nitko nema racionalan interes rušiti Plenkovića dok pobjeđuje i dijeli resurse. Disonantni tonovi su vrlo vjerojatni, ali otvorena pobuna nije. Pravi sukob počinje tek kad se otvori pitanje njegovog nasljednika i kada Plenković više ne bude mogao jamčiti izbornu pobjedu ili karijerni napredak
Premisu bih ublažio: Hrvatska nije ni blizu “totalne autokracije”, pojma koji pripada posve drugom tipu režima. Ozbiljnije je pitati koliko se demokratska erozija može nastaviti bez formalnog rušenja samih institucija.
Stvarna opasnost leži u postupnom slabljenju kontrolnih mehanizama, političkom kadroviranju, klijentelizmu i prikazivanju svake kritike kao napada na državu. Zato treba biti precizan: pretjerivanje s riječju autokracija prikriva stvarne, mjerljive oblike institucionalnog slabljenja. Pojmovi poput populizma, nacionalizma, fašizma, liberalizma, rasizma ili autokracije gube analitičku vrijednost kada se pripisuju svemu.
Kako gledate na budućnost HDZ-a poslije Plenkovića?
HDZ je duboko institucionalizirana stranka s razvijenom lokalnom organizacijom i identitetskom vezom s državotvornošću kakvu nema nijedna druga opcija. Vidljive su tri logike: tehnokratsko-europska, koja želi kontinuitet Plenkovićeva centra; konzervativno-nacionalna, koja traži jasniji povratak udesno; te pragmatično-teritorijalna mreža lokalnih dužnosnika, usmjerena na pristup vlasti.
Pobijedit će kandidat koji spoji desnu i lokalnu liniju, a ne izgubi europsku prihvatljivost Plenkovićevog centra. Nasljeđivanje može biti turbulentno jer Plenković nije izgradio jasnog nasljednika, no HDZ je dosad pokazivao veću sposobnost unutarnje obnove od svojih suparnika. Veći rizik od rascjepa jest privremeni gubitak koordinacije i autoriteta nakon ove personalizirane ere.
Što očekujete od najavljene koalicije SDP-a i Možemo? Je li ona preuranjena, može li se potrošiti do 2028. godine? Tko je tu vođa?
Nije preuranjena ako znači dvije godine ozbiljnog usklađivanja programa, rada na terenu i razvoja kadrova, ali ako se svede na fotografije čelnika i slogan “maknimo HDZ” onda je promašena. Koalicije se mogu potrošiti kada prerano uđu u stalnu kampanju. Još se lakše raspadnu kada ključna pitanja ostave za posljednji mjesec.
Formalno će predsjednik veće stranke tražiti vodeću ulogu, ali birači ne priznaju automatski hijerarhiju iz statuta. Tomislav Tomašević ima izvršno iskustvo i veću javnu prepoznatljivost, Siniša Hajdaš Dončić vodi širu nacionalnu organizaciju, dok Sandra Benčić ima snažan parlamentarni profil. Zato bi prerano forsiranje jednog “vođe” moglo proizvesti više štete nego koristi.
Koji smjer ofanzive SDP i Možemo! trebaju zauzeti? Gdje griješe? Pokrivaju li aktivno lijevo-progresivne stranke hrvatsku zbilju ili ipak ispuštaju neke društvene pojave bez reakcije?
Njihova ofenziva bi se trebala kretati od materijalne svakodnevice: cijena stanovanja, dostupnosti vrtića, zdravstva, plaća i sigurnosti rada. Protukorupcijski narativ bez prijedloga kako urediti javnu upravu ostaje tek moralni apel, a socijalna politika bez fiskalne izvedivosti puki popis želja.
Griješe kada računaju da će zamor HDZ-om sam po sebi proizvesti smjenu vlasti, kada komuniciraju ponajprije prema već uvjerenim urbanim biračima i kada svaku unutarnju razliku doživljavaju kao prijetnju jedinstvu. Nažalost, slabije zahvaćaju pitanja sigurnosti, migracija, regionalnih nejednakosti i kulturnih nesigurnosti ljudi izvan velikih gradova.
Možemo! se ne fokusira dovoljno na izgradnju organizacije izvan Zagreba, a moraju uvjeriti birače u ruralnim sredinama da doista mogu upravljati državom. Umjesto prepuštanja tih tema suparnicima, stranke lijevo od centra morale bi o granicama, obrani, redu i nacionalnom identitetu govoriti demokratskim jezikom, bez kopiranja desnice.
Moraju razumjeti da birač koji strahuje za radno mjesto ne mora vlastiti problem opisivati progresivnim rječnikom na koji su vodstva lijevih stranaka navikla. Ako se taj jaz ne premosti, dugoročno će im biti teško formirati većinu.
Izlasci iz SDP-a
Vladaju i stavovi da će se SDP ugušiti, odnosno kapitulirati u korist mlađeg partnera Možemo, kao što se dogodilo i u Zagrebu?
To nije unaprijed zadana sudbina. SDP je na nacionalnoj razini i dalje neusporedivo veći, teritorijalno rašireniji izbor. Možemo! je programski koherentniji i komunikacijski prepoznatljiviji, osobito u Zagrebu, pa zato djeluje utjecajnije od svoje veličine.
SDP se neće ugušiti zbog suradnje s Možemo, nego ako u nju uđe bez vlastitog političkog sadržaja. Ako ne može objasniti što socijaldemokracija danas znači za rad, stanovanje, poreze i javne usluge, problem nije status manjeg partnera, nego vlastita praznina.
SDP je u posljednje vrijeme stranka iz koje poznata imena odlaze iz različitih razloga – Boška Ban Vlahek, Daniel Radeta, Branko Kolarić – a izgubili su i vijećničku većinu u Puli.
Pula dodatno pokazuje da nacionalni dogovor s Možemo! neće automatski riješiti lokalne odnose i naslijeđene sukobe na terenu. Osobne ambicije, ideološko nezadovoljstvo, regionalni karakteri i odnos s vodstvom mogu proizvoditi isti konačni čin, izlazak iz stranke, ali traže različita objašnjenja.
Ipak, ovaj niz odlazaka govori da vrh stranke ima problem s upravljanjem pluralizmom i održavanjem veza između središnjice i lokalnih organizacija. Posebno je politički štetno kada istaknuti ljudi odlaze uz poruku da je stranka izgubila smjer. Time se potvrđuje slika organizacije koja na krize samo reagira, umjesto da ih politički oblikuje.
Koalicija SDP-a i Možemo! nije preuranjena ako znači dvije godine usklađivanja programa, rada na terenu i razvoja kadrova. Ako se svede na fotografije čelnika i slogan “maknimo HDZ” onda je promašena. Koalicije se mogu potrošiti kada prerano uđu u stalnu kampanju. Još se lakše raspadnu kada ključna pitanja ostave za posljednji mjesec
Smatrate li da je SDP izgubio generacijsku i programsku bazu?
Nije je potpuno izgubio, ali ju je ozbiljno stanjio. SDP slabije proizvodi novu političku elitu i uvjerljiv odgovor na suvremene društvene i ekonomske promjene. Generacijski problem nije samo dob članstva. Mlađi birači mogu biti vrijednosno lijevo ili liberalno, ali se ne identificiraju nužno sa socijaldemokratskom tradicijom i institucijama.
Dok jedni odlaze k Možemo!, drugi ostaju izvan politike, a treći kombiniraju ekonomski intervencionizam s kulturno konzervativnim stavovima. SDP bi morao povezati radništvo u širem smislu – zaposlene u uslužnom sektoru, prekarne radnike, javni sektor, kao i mlade bez stana – s jasnim programom. Bez toga će ostati velika izborna oznaka s nejasnim sadržajem.
Možemo! se i dalje smatra zatvorenom strankom. Vidimo snažnu centralizaciju oko ključnih lica, iako iza njih već stoji pozamašan politički staž. Zašto je takvo stanje unutar Možemo!?
Centralizacija je dijelom posljedica podrijetla stranke. Možemo! je nastao iz aktivističkih mreža i relativno brzo prešao iz pokreta u upravljanje najvećim gradom. U takvim okolnostima povjerenje se koncentrira u malom krugu ljudi koji su zajedno prošli osnivanje i prve kampanje. To je u početku donosilo koherentnost i disciplinu, ali s vremenom postaje ograničenje.
Stranka koja želi upravljati državom mora pokazati drugu i treću liniju ljudi, unutarnju konkurenciju i kapacitet izvan Zagreba. Prevelika centralizacija povećava rizik kadrovske iscrpljenosti i stranku čini ovisnom o reputaciji nekoliko lica. Otvaranje znači izgradnju institucije koja može nadživjeti osnivačku generaciju.
Je li izvedivo model Zagreba, gdje je Možemo! u koaliciji sa SDP-om, prebaciti na državnu razinu?
Može poslužiti kao dokaz da suradnja nije nemoguća, ali nije gotov predložak. Zagreb je jedna izborna i upravljačka cjelina u kojoj Možemo! ima dominantnog izvršnog čelnika. Državni izbori prolaze kroz deset (dvanaest) izbornih jedinica, različite regionalne organizacije i mnogo širi raspon tema.
Na nacionalnoj razini moraju se dogovoriti ne samo liste, nego i raspodjela odgovornosti, odnos prema partnerima na centru te minimalni zajednički programski nazivnik. Zajednički nastup može smanjiti rasipanje glasova, ali može i demobilizirati birače ako izgleda kao administrativno zbrajanje. Model je prenosiv kao politička suradnja, ali ne kao kopija zagrebačke hijerarhije.
Manje intenzivan mandat
Kako ocjenjujete drugi mandat predsjednika Zorana Milanovića? Izgleda li Vam da je simboličku funkciju predsjednika s ograničenim djelovanjem skroz prepustio Vladi?
Drugi mandat je manje intenzivan, ali ne bih rekao da je predsjednik nestao ili prepustio cijeli simbolički prostor Vladi. I dalje bira teme na kojima može naglasiti razliku prema Plenkoviću, osobito u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici, gdje dijeli ustavne ovlasti.
Milanović predsjedničku ulogu tumači uže od prethodnika, ali vrlo aktivno koristi područja na kojima može blokirati, osporavati ili nametnuti temu. Njegova vidljivost zato oscilira: nije stalni organizator društvene rasprave, nego selektivni politički akter. Visoka popularnost pokazuje da njegova tišina nije isto što i gubitak utjecaja.
Ima li on, na osnovu svog karaktera, utjecaja u javnosti i dosadašnjih rezultata, pretenziju da ostane u politici, odnosno da uđe u iduće parlamentarne izbore?
Milanovićev pokušaj iz 2024. pokazuje da poriv postoji i da predsjedničku funkciju ne vidi nužno kao posljednju političku stanicu. Međutim, želja nije isto što i izvediv plan. Za sudjelovanje u parlamentarnoj kampanji morao bi prije kandidature napustiti dužnost zbog ustavnih ograničenja.
Do 2028. mnogo se toga može promijeniti: odnos SDP-a i Možemo!, Milanovićeva popularnost, stanje Vlade i međunarodni kontekst. Njegov ulazak mogao bi mobilizirati dio birača, ali i ponovno zasjeniti SDP, zaoštriti odnose na ljevici te pretvoriti izbore u osobni revanš s Plenkovićem. Zato ga ne bih isključio, ali ni tretirao kao prirodno ili nužno rješenje oporbu.
Kad se sve zbroji i oduzme: ima li Hrvatska danas jaku oporbu? Do drugog mandata tu titulu nosio je sam predsjednik Milanović, sad se on izgubio u tišini. Tko je sad taj vođa? Dalija Orešković? Tko je najglasniji, jer vođa oporbe po definiciji to mora biti?
Hrvatska ima više vidljivih aktera, ali nema jedinstvenu i snažnu oporbu. “Vođa oporbe” nije službena ustavna funkcija niti nužno mora biti najglasnija osoba. U parlamentarnom sustavu to je najčešće predsjednik najveće oporbene stranke, dakle Siniša Hajdaš Dončić, ali javni autoritet ne proizlazi automatski iz funkcije.
Također, jedino u parlamentarnom dvostranačkom sustavu, po uzoru na britanski Westminster, možemo govoriti o tome da je šef najveće oporbene stranke automatski i vođa oporbe. Oporba postaje jaka kada može nametnuti dnevni red, ponuditi vjerodostojnu alternativnu vladu i koordinirati različite aktere oko smjene vlasti.
Glasnoća je tek jedan komunikacijski resurs. Milanović je u prvom mandatu često obavljao funkciju glavnog protupola Plenkoviću, ali time je i prikrivao organizacijsku slabost stranaka. Ako oporba ponovno čeka da joj predsjednik države bude vođa, nije riješila vlastiti problem.
