U pobjedničkoj pjesmi industrial-stil po uzoru na Rammstein i hipnotički ritam miješaju se s istarskim koloritom u lakozapaljivom energetskom koktelu koji je nemoguće ignorirati

Poslušate li i pogledate – u televizijskom prijenosu ili na društvenim mrežama – pjesme s Dore ili Eurovizije, možda će vam se prva reakcija svesti na uobičajenu tvrdnju da je riječ o površnoj glazbi za zabavu. Naravno da jest jer ona i treba biti takva. Glazba je ovdje tek izgovor za spektakl i to (valja se podsjetiti) ne bilo kakav. Njegova je „spektakularnost“ natjecateljsko-navijačkoga tipa, više je nalik polufinalu Lige prvaka nego izlogu najimpresivnijega glazbenog blaga neke zemlje. Lobiranje na sve strane, SMS-ovi podrške „našima“, nestrpljivo provjeravanje stanja u kladionicama – sve je to dio natjecateljskog folklora u kojemu je glazba tek pogonsko gorivo u nervoznoj utrci za što boljim plasmanom. I boljom medijskom vidljivošću. 

Glazba skrojena prema europravilima

Sve je to bilo ugrađeno i u ovogodišnji hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije, gdje su publika i stručni žiri iz menija od 24 ponuđene skladbe birali onu koja će nas u svibnju predstavljati u Švedskoj. Umjesto u Opatiji, na koju smo se odavno naviknuli, drama se „vratila s mora“ i održala u HRT-ovu studiju Anton Marti na Prisavlju. U dvije polufinalne večeri, 22. i 23. veljače, dobili smo po osam pjesama koje su se našle u velikom derbiju održanu u nedjelju 25. veljače. Za spektakl se pobrinula ekipa nacionalne radiotelevizije, a gotovo sve ostalo ovisilo je o podršci publike, posebno u dva polufinala. Glasovi žirija (četiri iz Hrvatske i četiri međunarodna, iz Njemačke, Italije, Islanda i Ukrajine) odlučivali su samo u završnoj večeri, i to u zbroju s glasovima publike u omjeru pola-pola.

A glazba? Ona se uvijek kroji u skladu s nepisanim univerzalnim europravilima, koja se, ovisno o pjesmi, adaptiraju domaćim specifičnostima: široki i himnički refreni, hipersenzibilne balade (tipični primjer: vrlo uvjerljiva Vinkova Lying Eyes), ekstravagantna produkcija, ponešto folklora, pokoji reperski začin, lirika svedena na najjednostavnije „što-ću-sad-bez nje“ poruke ili na igre riječi, lokalne pošalice... i sve to uz upadljivo raskošnu vizualnu nadgradnju i bizarnu koreografiju. Oni koji su u svojem indie-zanosu previše odstupili od zadane matrice, poput kantautorice Barbare Munjas (koja se nekoć oblikovala u Gustafima i Barbarima), nisu imali mnogo izgleda. S druge pak strane, u skladbi Do mjeseca Aljoši Šeriću i njegovu Pavelu bilo je dovoljno citirati „klasike“ stare škole – najprije ABBA-u, zatim Nove fosile – i ulaz u finale širom se otvorio.

Baby Lasagna pomeo
konkurenciju u tri minute

Prva večer kulminirala je u nastupu Leta 3, osobito u trenutku kad je, usred Baba Roge, na pozornicu ušetala posebna gošća Severina, simbolički zamahujući velikim plišanim čekićem (kombinacija sa Severinom ponovljena je i u finalu). Riječki konceptualisti tako su još jednom s posebnom strašću preuzeli ulogu svojevrsnih dvorskih luda svih domaćih pozornica, a osobito Dore. Šteta što nakon prošlogodišnje masovne euforije nisu uspjeli smisliti nešto duhovitije od ovoga: „Babaroga nije naša pjesma. Mi se ni u ludilu ne bismo na taj način ponašali, niti bismo se prijavili na Doru. Ustvari, hakirala nas je Baba Roga koristeći umjetnu inteligenciju, odnosno Piliće (s velikim ‘P’, op. a). Ona želi ići na Doru umjesto nas, a Piliće je odabrala da bi se umilila narodu, zato što su mali, žuti slatki i simpatični, a u biti je to čisto zlo.“ Dakako, publika i kritika i dalje oduševljeno pozdravljaju njihove „svemirske poruke“, djelomice zato što sama glazba u svojim electro-rock-afektacijama ove godine ipak zvuči artikuliranije od prošlogodišnje brojalice Mama ŠČ!.

Upadljivo čist i autoritativan vokal Alena Đurasa lokalne je zvuke tamburice u pjesmi A Tamburitza Lullaby pokušao (i djelomice uspio) ugraditi u euro-dance i pop-okvire; očekivano solidnom vokalnom izvedbom predstavio se i Boris Štok u break-up-baladi Can We Talk. Sveprisutni i radišni Ivan Dečak na čelu Vatre odigrao je rutinski u folk-rokerskoj Slatke suze, gorka ljubav, pjesmi koja očito nije skrojena posebno za Doru. Nastup Damira Kedže (Voljena ženo) pokazao je kako zvuči odličan vokal u slaboj pjesmi.

Naravno, ništa od svega toga nije bilo dovoljno da zaustavi ovogodišnjeg favorita Baby Lasagnu, mladog Istrijana pravim imenom Marko Purišić, koji se natjecanju priključio kao igrač s klupe nakon što je Jelena Zsa Zsa Žnidarić odustala u zadnji čas. Premda je osjetno slabiji dojam ostavio na međunarodne žirije, potpora publike (nedostižnih 247 bodova, devet puta više od Alena Đurasa i Leta 3), te „pljesak“ skoro svih ostalih žirija, pokazali su da Lasagna ove godine zapravo i nije imao dostojnu konkurenciju. Sve ih je pomeo u tri kratke minute.

Tko je Baby Lasagna?

Stvar je u tome da je pjesmom Rim Tim Tagi Dim Purišić priču doveo do granice apsurda: na prvo ili drugo slušanje skladba se čini krajnje bizarnom, gotovo poput Mame ŠČ!. No, nakon prvog „šoka i nevjerice“ sve najednom postaje kristalno jasno, pa i stihovi o mladiću koji prodaje kravu kako bi zauvijek napustio zavičaj i postao dio gradske buke, ali se večer prije poželi opustiti u mahnitu plesu. Industrial-stil po uzoru na Rammstein i hipnotički ritam miješaju se s istarskim koloritom u lakozapaljivom energetskom koktelu koji je nemoguće ignorirati. Istina, preslušate li predstavnika Finske na lanjskom Eurosongu (ime mu je Käärijä), lako je uočiti sličnosti – no ionako živimo u svijetu sveopćih citata i „posudbi“, sa ili bez navodnika. Dvadeset osmogodišnji Purišić (koji novinarima objašnjava da pripada među one „koji samo žele uživati u svojoj glazbi“) nije bez scenskog iskustva; svirao je gitaru u raznim rock-sastavima uključujući umašku Manntru, s kojom je 2019. debitirao na Dori. Zanimljivo, njegova ekstrovertnost nestaje čim utihne pjesma; izvan scene Baby Lasagna djeluje razmjerno povučeno, suzdržano i pomalo zatečeno, poput novorođene zvijezde koja još nije svjesna svega što se oko nje događa. Ako i nije, uskoro će saznati.

matica