Sve se uoči ovih predsjedničkih izbora vrti oko Tuđmana koji u očima glavnih kandidata izgleda to življe što je zemlja – ekonomski, demografski i drukčije pustošena još od njegovog vremena – više mrtva




Prošlog tjedna napunilo se okruglih dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana, pa su se neki prisjetili da sam pisuckao neke knjige o njemu i sugerirali mi da nešto kažem, napišem o tome. Nije mi se dalo. To mi je izgledalo kao neko ispisano štivo, u kojem je odnos Hrvatske prema prvom predsjedniku statičan i nepromijenjen kao u nekom starom, napuštenom kamenolomu. On, doduše, ne regrutira nove pobornike, barem se to ne vidi, ali ne gubi ni stare, najviše u HDZ-u, ali i drugdje, uključujući dijelom i nominalnu ljevicu. Stvari su ukopane u mjestu, mrtva priča. Ali unatoč tome, ili baš zato, Tuđman se odlično trži po hrvatskim političkim tezgama ili, kako bi rekao jedini istaknuti protivnik tuđmanizma, Stipe Mesić, bojiš se da ti ne iskoči i iz paštete. I zbilja, to sada i gledamo u završnici kampanje za predsjedničke izbore. Svi glavni predsjednički kandidati toliko uzdišu za Tuđmanom da ti padne na pamet da on izgleda življi što je Hrvatska, uslijed ekonomskog, demografskog i drugog pustošenja započetog za njegovog vremena, više mrtva. Ali to njima očito nimalo ne smeta. Iz izjalovljenog kamenoloma, u kojem jedva da još ima kamena većeg od šake, oni pokušavaju izgraditi temelje sadašnje Hrvatske, što govori o mizernoj perspektivi ove zemlje, a poprima i karikaturalne karakteristike.

Miroslav Škoro se predstavlja ni manje ni više nego kao novi Tuđman, kojeg je, biva, HDZ u cijelosti izdao, pa poziva njegovo članstvo da se vrati pravom tuđmanizmu, koji navodno zastupa baš on i jedino on. I bogami, u HDZ-u su se vidljivo uskomešali, jer je očito da im ‘čuvar ravnice’ odlama značajne dijelove stranke, a čak se uzmeškoljila i Tuđmanova obitelj. Sin Stjepan otvoreno je stao na stranu Škore, a čak je i HDZ-ov saborski zastupnik Miroslav ostavio da se nagađa na čijoj je strani. Najprije se odbio o tome izjasniti, ali onda je najvjerojatnije stranačka stega učinila svoje, pa je rekao da Škoro ima pravo kandirati se, ali da ne dira u HDZ, te da nema bolje predsjedničke kandidatkinje od Kolinde Grabar-Kitarović. Naravno, oglasio se i sam premijer Andrej Plenković, u svojstvu neke vrste jedinog ovlaštenog čuvara pečata Tuđmanove ostavštine, izjavljujući da je prvi predsjednik jedini autentični hrvatski ‘suverenist’, a da su Škoro i njegova sljedba bijedna kopija koja je pala ispod razine parodije. Ali onda ga je poklopio Zoran Milanović koji je izjavio da je Plenković uvijek gajio prezir prema najvećem ‘suverenistu’ Tuđmanu, valjda da se ne zaboravi da je baš on, Milanović, a ne neka HDZ-ovska kamenjara, odlučio da se najveća zračna luka u zemlji nazove po prvom hrvatskom predsjedniku. Time je samo ovjerio da je Tuđman i danas živ kao da nije umro, štoviše, da je dovoljno živ da bude, evo, središnja figura predstojećih predsjedničkih izbora.

Kako to? Kako je Tuđman sve do danas ostao div bez mane, iako mu čak i iz HDZ-a stižu malo očekivani, ali politički besadržajni prigovori da se trebao povući iz politike neku godinu prije smrti i uživati u veličanstvenom djelu stvaranja hrvatske države (Grabar-Kitarović)? To je lako objasniti. Svi politički patuljci, kako je Gordan Jandroković nazvao Škoru, ali se odnosi i na ostale protukandidate HDZ-a, ostaju nijemi pred tim navodno veličanstvenim državotvornim djelom, iako je ono krajnje upitno. Nitko da postavi pitanje što je, pobogu, u tom navodno monumentalnom djelu tako veliko, i to od početne točke samog stvaranja države do završne (ona je danas jedna od najbjednijih članica Evropske unije). Navodno veličanstveno ostvarenje državne samostalnosti dogodilo se i u desetinama zemalja nakon pada Berlinskog zida, a da stvar bude apsurdnija, dogodilo se čak i u onim ex-jugoslavenskim zemljama čiji su državni čelnici (Kiro Gligorov, Alija Izetbegović) bili izričito protiv osamostaljenja. I u čemu je onda čudo stvaranja Hrvatske?

Pa ona bi se osamostalila i pod vodstvom, ne znam, Mike Tripala, Vlade Gotovca ili nekog takvog, s tim što to zajamčeno ne bi bilo plaćeno desecima hiljada mrtvih koji su uzidani u države-kosturnice s ovih prostora. I opet bi se zavijorila hrvatska trobojnica na Markovom trgu, na Pantovčaku i drugdje, s tom razlikom što Tuđman nije pitao za cijenu, pa su u to ugrađeni hrvatski ratni zločini nad ovdašnjim Srbima, komadanje Bosne i Hercegovine, pljačkaška privatizacija, oko čega je hrvatska opozicija malo zagunđala, ali, simptomatično, najmanje oko prvog, ubijanja Srba. Ali i te male nesuglasice izgladila je Tuđmanova ideja pomirbe, kojoj su Račan, Budiša i ostali također uputili poneki prigovorčić, a trebalo je, naravno, puno više. Najprije, to je bila isključivo hrvatsko-hrvatska pomirba, a nimalo hrvatsko-srpska ili hrvatsko-muslimanska, bez čega je nemoguće shvatiti ratove u Hrvatskoj i BiH devedesetih, a što je još važnije, time je prvi put otvoren prostor za legalizaciju i reafirmaciju ustaštva, koje se tada premijerno pojavljuje na javnoj političkoj sceni. A toga, bez obzira na retrogradne procese u nekim drugim postsocijalističkim državama, posebno baltičkim, ipak nema nigdje drugdje u ostatku EU-a. Ima svakakvih drugih gadarija, ali ovakve ipak ne.

To će reći da su hrvatska desnica i ljevica uglavnom usuglašeno prihvatile umalo pa božanske osobine hrvatskog državnog osamostaljenja, iako je do njega mogao doći doslovce tko se sjetio (jedino Kosovo ima teškoća, ali i one će s vremenom proći). A zatim je to ugrađeno i u nekakvu državotvornu eshatologiju ‘kraja povijesti’, da posudimo poznati ideologem, iako nigdje osim donekle u Francovoj Španjolskoj ta ‘pomirbena’ formula nije dala nikakvog rezultata (uključujući usporedive zemlje kao što su Francuska ili Italija, pa čak ni izrazito problematične zemlje kao što su one male uz Baltik). Ali eto, hrvatska desnica i ljevica uzimaju to kao neosporivi dio Tuđmanove ostavštine, iako je jasno da je on svoju pomirbenu formulu gradio na izrazito proračunat i interesno usmjeren način (zapravo nikakva pomirba nije bila potrebna, jer desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nitko, osim u ekstremno desnoj emigraciji, nije pravio razliku između potomaka partizanskih i ostalih obitelji, jer ona jednostavno nije ni postojala). Eto, tako grozno ‘pomirenu’ Hrvatsku ostavio je za sobom Tuđman, ali čak ni on nije zaslužio da mu se pakira ono što nju danas čini djelomično čak i gorom nego u njegovo vrijeme.

Tuđman je, recimo, proveo mirnu reintegraciju istočnog dijela Hrvatske, što hrvatska desnica, a diskretno i današnja vlast, smatra izrazito problematičnim, a nije dopuštao ni Katoličkoj crkvi da diktira državni svjetonazor, čak ni u mjeri neradne nedjelje, o definiciji braka ili o zabrani pobačaja da ne govorimo. Zato treba poručiti uspaljenim ‘retuđmanizatorima’ da puste prvog predsjednika da u miru mrtvuje, jer jedino gore od toga je da ga oni oživljavaju.

portalnovosti