Andro Krstulović Opara, nekadašnji HDZ-ov gradonačelnik Splita, a današnji politički pokrovitelj i tutor novoizabranoga splitskog gradonačelnika, Tomislava Šute iz HDZ-a, dao je veliki intervju za Slobodnu Dalmaciju, koji je dnevni list opremio prikladnom egidom – “veliki intervju”. Štivo je plasirano u dva nastavka, s tim da je prvi osnažen i portretom velikana preko cijele naslovne stranice, vizionarski zagledanog u bolje sutra, ili u dolje jučer, ili u već nešto treće.
Potaknut snishodljivim pitanjima, Opara tu melje o svemu i svačemu, između ostalog i o tome kako se udružio s liječnicima i Bogom da pobijedi rak, a poslije s još nekoliko saveznika da odstrani kancerogenog Puljka, palamudi metodologijom motorne pile, zasipa čitatelje tolikom količinom klišeja i šupljih fraza da do kraja teksta mogu dogurati samo najizdržljiviji. Stoga je razgovor zanimljiviji zbog garda samoga dnevnog lista, koji preko delegiranog novinara – prilično neobično – demonstrira mazohistički pristup žanru. Otprilike: može li “veliki intervju” biti prigoda da se izložimo zasluženome javnom bičevanju i na taj način kvalitetnije politički situiramo u postizbornim okolnostima?
Na pitanje koje počinje novinarskom konstatacijom da je sugovornik “najzaslužniji što je Hrvatska dobila Dan hrvatske zastave”, i da je u Saboru odluka o tome donesena jednoglasno, “što baš i nije uobičajeno u nas”, Andro Krstulović Opara objašnjava kako je traženje konsenzusa uvijek bio njegov “modus operandi”, kako je on čovjek kultivirana dijaloga, a “svijet je danas došao do točke kada više nema razgovora”, kada ga satire “izostanak ljudske komunikacije”, kada dominiraju parole i “sočni click baitovi”, i to zahvaljujući “moćnim tipovima koji vladaju medijima”, pa zaključuje:
“Smireni razgovor, slušanje sugovornika, uvažavanje tuđih argumenata i suprotstavljanje tih argumenata sa svojima u kulturnoj raspravi su nestali. Tu su mediji jako zakazali. Intelektualci zaziru iznositi javno svoja razmišljanja jer površni izvjestitelj nije u stanju reinterpretirati njegove misli. Došli smo do općeg osiromašenja znanja i ušli smo u fazu zaglupljivanja. Eto odgovora zašto je ovo moj prvi intervju vašoj novini nakon sedam godina.”
Opara, dakle, koristi intervju za Slobodnu Dalmaciju da pljune Slobodnu Dalmaciju i isporuči jedan “sočan click bait”: punih sedam godina apstinirao je od davanja intervjua za medij koji, po njegovu sudu, pridonosi zaglupljivanju i općem osiromašenju znanja, jer on kao intelektualac od formata zazire javno iznositi svoja razmišljanja ako neuki izvjestitelji nisu u stanju reinterpretirati njegove misli, nego ih prilagođavaju glupanima, neznalicama i nižima duhom… a novinar preko toga prelazi bez potpitanja, pušta da intelektualac neometano iznosi tok svojih razmišljanja, ne obazire se ni na to što ovaj odgovara (“Eto odgovora…”) na nešto što ga nije pitao, Oparina ga arogancija ne obeshrabruje u servilnosti, kršćanski krotko, bez riječi primjedbe, apsolvira uvredu, kao da sugovornika moli: hajde, pljuni i u drugi obraz!
I zaista, u nastavku monologa Andro Krstulović Opara tumači kako je dvije godine strpljivo rukovodio projektom koji će rezultirati proglašenjem Dana hrvatske zastave, koordinirajući sve uključene “čimbenike”, na čelu s Družbom Braće Hrvatskog Zmaja, kako je nagovorio dragoga partijskog kolegu Njonju Jandrokovića da “stavi Bansku zastavu u Sabornicu”, kako je mudro sačekao da prođu lokalni izbori “kada ćemo hladne glave i bez ideoloških preferencija moći odlučivati o ovoj važnoj temi za nacionalni identitet”, pa poentira:
“Ne patetično o povijesti, kako jedan isfrustrirani ‘uvaženi kolumnist’ piše u vašoj novini, nego o našoj budućnosti. Naša budućnost su naša djeca te ih moramo odgajati da cijene svoje, budu samosvojni, da budu ponosni na svoje i shvate da su država oni, a ne netko drugi. Da nije država predsjednik, premijer, župan, već samo oni, a ovi ljudi da su tu da služe njima. Da je simbol njih samih ta trobojnica za koju su njihovi preci krvarili i da je ona svetinja. Kome to može smetati? Samo frustriranim apatridima.”
Novinar je opet bez potpitanja – ni tko je isfrustrirani kolumnist “u vašoj novini”, ni zašto je dotični “isfrustriran”, ni zbog čega ga Opara svrstava među apatride, odnosno među frustrirane apatride, ni zašto uopće apatridi moraju biti frustrirani… Naprosto nije htio postavljati prepreke pred bujicu intelektualčevih razmišljanja i – tko zna – možda ugroziti samu našu budućnost, odnosno našu djecu, koja kroz pravilan odgoj moraju shvatiti da su oni država i da je trobojna svetinja simbol njih samih, jer su pod njom njihovi preci obilno krvarili.
Time je, doduše, omogućio gradonačelniku u sjeni da u odgovoru na samo jedno pitanje najprije izloži svoj politički “modus operandi”, sveden na “smireni razgovor”, na “slušanje sugovornika”, na razmjenu argumenata “u kulturnoj raspravi”, a zatim svojski opauči po frustriranim apatridima, po onima koji drugačije od njega gledaju na domoljublje i odgojnu skrb nad našom djecom, koji bez sumnje mrze sve što je hrvatsko, pa s njima nema nikakve rasprave, a kamoli “kulturne”, nego im valja zalijepiti antidržavnu etiketu, tim više što pišu za iste novine kojima Opara daje intervju, glasilo s barem sedmogodišnjim doprinosom općem zaglupljivanju.
Eto i konkretne koristi od intervjuistove uslužne pasivnosti – zar ne bi bilo šteta uzaludnim intervencijama kvariti ljepotu skoka u vlastita usta, onaj krasan moment kada se kultivirani diplomat transformira u lovca na nepoćudne glave, a da toga uopće nije svjestan i da, ustvari, ostane jedan te isti? Frustrirani apatrid iz Oparine bijesne prozivke – da pokvarimo aluzivni ugođaj intervjua – jest Ivica Ivanišević, koji se u jednome besprijekornom tekstu između ostaloga pozabavio i pompom oko prazničke glorifikacije nacionalne zastave. Završni pasus toga članka ovdje prepisujem i supotpisujem do zadnjega zareza:
“Grbovi, zastave, himne, insignije i ceremonijali neizbježne su teme u vremenima nastanka neke države. Trideset i pet godina kasnije, njima se mogu baviti samo osobe koje nisu načisto s time tko su, što su, odakle su krenuli i kamo su dospjeli, osobe čiji je identitet toliko delikatan, krhak i ranjiv da se utječu deklaracijama, uredbama, rezolucijama i direktivama. Ukratko, te teme mogu prežvakavati samo oni koji sumnjaju u vlastito hrvatstvo, iako se u njega danonoćno i bučno zaklinju.”
Samo što je to danonoćno i bučno zaklinjanje manje-više kompletan politički program vladajuće stranke. U tom je smislu tipično da Krstulović Opara sa svoje intelektualne uzvisine lamentira protiv općeg zaglupljivanja, a istovremeno se zalaže za to da “našoj djeci” što temeljitije operemo mozak, kako bi ona skrušeno klečala pod trobojnom svetinjom za koju su njihovi preci izdašno krvarili, jer će ih u protivnome HDZ-ov Gestapo proglasiti frustriranim apatridima.
Mazohističko udvaranje Slobodne Dalmacije sivoj eminenciji gradske vlasti, s druge strane, pokazuje da i rukovodstvo dnevnoga lista ozbiljno shvaća problem, nastojeći se što udobnije prilagoditi postizbornoj konjunkturi, čisteći i odštopavajući kanalizacijske kanale koji tradicionalno povezuju političke i medijske centre moći.
Gradonačelnik u sjeni, s treće strane, opsesivno je zaokupljen odgojno-obrazovnim potencijalom nacionalnog kiča, misli su mu pune banskih zastava i hrvatskih zmajeva, okrunjenih glava i kariranih dezena, božje milosti i isukanih mačeva, ulažući svu svoju intelektualnu i političku snagu u to da petparačkim domoljubnim rekvizitima prida sudbinsku težinu.
Taj bofl, to je sama bit HDZ-a. Opara za tri groša.
