“Ruku na srce, ovome su pune gaće.”
To kaže građanka zureći u televizijski ekran, dok joj se donja vilica lagano prepušta sili gravitacije.
“Logika uzroka i posljedice”, promrmlja suprug, također prikovan uz televizor. “Izgleda da bez punih gaća nema ni ruke na srcu.”
Građanka i njen zakoniti bračni partner gledaju izvještaj s konferencije za novinare selektora hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića. Izbornik taman objašnjava zbog čega pred sam početak utakmice protiv Češke, kada je s razglasa zatreštala hrvatska himna, nije položio ruku na srce, iako su to učinili svi igrači, kao i pripadnici pomoćnoga reprezentativnog osoblja.
To je bio propust, kaže. On je dosad sto puta stavio ruku na srce, što kao igrač, što kao izbornik. On to voli i poštuje. On to njeguje s ponosom. Nema tu nikakve promjene. Nego je jednostavno zaboravio. Bio je koncentriran na igrače i predstojeću utakmicu. Odlutao je duhom. Zanio se misleći na taktiku i to je u biti to. On se ispričava. Neće se više nikada ponoviti.
“Odavno nisam vidjela ovako dojmljiv prizor transformacije ljudske tjelesne mase u čistu sluz”, kaže građanka.
“Možda bismo trebali podmetnuti lavor ispod televizora, da nam se nogometni selektor ne razlije po parketu?” kaže muž.
“Bože moj”, prekrsti se građanka, “pa kakva je to zemlja u kojoj se čovjek mora javno opravdavati i ispričavati jer ne drži ruku na srcu dok svira himna?”
“Republika Hrvatska”, kaže suprug. “Samostalna i suverena.”
“I sad prosto ne mogu odlučiti trebam li ovoga koji se izvinjava prezirati ili žaliti”, kaže građanka.
“Možda oboje?” predloži muž.
“Jer tu se postavlja ozbiljno pitanje”, kaže građanka. “Da li je Slaven Bilić uzoran domoljub ili žrtva silovanja?”
“Najprije će biti, mila, da između te dvije kategorije više nema razlike”, kaže suprug.
“Znam, čovječe, ali živjeti u zemlji u kojoj si dužan, uz to što ustaješ na himnu, još i rukom na srcu demonstrirati odanost državi, jer ćeš u protivnom biti popljuvan, zgažen i javno kamenovan, pa to zbilja zastrašuje”, kaže građanka.
“Naravno da zastrašuje”, kaže muž. “O tome ti i pričam.”
“Kakvo je to domoljublje koje se temelji na strahu?” pita građanka.
“Takvo je, ako ćemo pošteno, svako domoljublje”, kaže suprug. “Samo što je kod nas malo izraženije nego drugdje.”
“Zbog čega?”
“Zbog toga što smo imali Tuđmana, nisi valjda zaboravila. A Tuđman živi vječno.”
“Eh, da”, kaže građanka. “Taj je uvijek forsirao onaj patriotski višak. Čisti kič preko kojeg bi se nametala ideološka prisila.”
“Nije mu bilo dosta da ljudi stoje uz nacionalnu himnu, što je samo po sebi beskrajno smiješno, nego su dlanom na grudima trebali iskazati i lojalnost HDZ-u, pošto su u toj optici partija i država jedno te isto. A kako nogometna reprezentacija mora ostati HDZ-ova prćija, patriotski dodatak je neizostavan, makar selektor na trenutak zaboravio pravila dresure.”
“Sjećaš se kad je Neprežaljeni prvi put polagao predsjedničku prisegu, pa dodao ‘tako mi Bog pomogao’ iako toga nije bilo u tekstu zakletve?”
“Kako da ne, tim je viškom uključio i crkvu u državotvorni paket. U istoj je rundi, sjeti se, dodao i onu grozomornu krunu sa životinjskim carstvom iznad šahovnice u državnom grbu. Tada je važilo pravilo – Tuđman fantazira, Šutej realizira.”
“Da ne spominjemo kako je njegovom zaslugom Dinamo postao Croatia, što je odbačeno tek nakon što je otegao papke. Čak je imao potrebu hrvatskome književnom jeziku dodavati raznorazna ‘zlosilja’, ‘činidbe’, ‘zbiljnosti’ i slično, ne bi li taj jezik učinio još hrvatskijim.”
“Točno”, složi se muž. “Tuđman je bio prvi i glavni izumitelj simboličke bižuterije kojom će okititi nacionalni tor. I onda je sav taj patriotski višak, sav taj raskošni bofl, stavljen u službu projekta silovanja hrvatstvom. Jasno se znalo – pravi, vjerodostojan Hrvat drži ruku na srcu dok svira himna, a ako je ne drži, radi se o sumnjivome Hrvatu, po svemu sudeći i izrodu.”
“S tim da stvar funkcionira i danas”, kaže građanka. “Jer Slavenu Biliću su, ruku na srce, pune gaće. A i masi drugih.”
“Tako ti to ide s velikim idejama i malim narodima”, kaže suprug. “Tko se ne uklapa u koreografiju demonstriranja ljubavi prema hrvatskoj državi, tko izbjegava svakodnevne rituale ovjeravanja odanosti, neka mu je laka zemlja.”
“Što se toga tiče”, kaže građanka, “smatram da bi hrvatsku statolatriju najbolje bilo proučavati u nekoj ustanovi za psihičke i mentalne poremećaje. Isključivo u svrhe analize, velim, jer nema šanse da bi se našla bolnica koja bi bila u stanju primiti toliki broj pacijenata.”
“Takva bi morala imati i oveći pedijatrijski odjel”, kaže muž, “za žrtve silovanja među djecom i omladinom. Podsjećam te da je Plenković svojedobno predložio da radni tjedan u školama počinje intoniranjem državne himne. Znači, prvo zborni rukoljub domovini, a tek potom učenje. Kada i to postane službeno, žitelji liberalno-demokratske Hrvatske moći će se do mile volje rugati današnjoj Sjevernoj Koreji i nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, gdje je mladež, da bi mogla redovno pohađati nastavu, morala polagati pionirsku zakletvu. Kao što su i naši nogometni reprezentativci obavezni da se prije utakmice s rukom na srcu zaklinju Hrvatskoj.”
“Jedno se pravilo u svakom slučaju iskristaliziralo”, kaže građanka. “Što je više hrvatske države u sferi simboličkog, manje ju je u prostoru realnog.”
“Kako to misliš?” pita suprug.
“Pogledaj malo kada države ima, a kad je nema”, kaže građanka. “Države u prekomjernim količinama ima kada vijori zastava, kada trešti himna, kada igra naša reprezentacija, kada se obilježavaju slavne ratne pobjede, ili nezaboravni ratni porazi, ili tome slično, ali kada treba ukloniti nelegalno podignutu vilu na pomorskome dobru, a još češće hotel, tada države nema ni u tragovima. Kao što države nema kada treba spriječiti ilegalno odlaganje toksičnog otpada koji će u perspektivi otrovati solidan broj stanovnika, a ima je kada se uz vojne plotune i zastave dočekuju ostaci davno ubijenih ustaša. Hrvatska je država, može se reći, najprisutnija tamo gdje od nje ima najmanje koristi. I obratno.”
“Slažem se s tobom”, kaže muž. “Za vladajuću – a to će reći obvezujuću – verziju hrvatskog domoljublja karakteristična je nepregledna provalija između simboličnog i stvarnog, između mitskog i životnog.”
“I sad je zlosretni selektor u grozničavom strahu da ga ne proguta ta crna rupa”, kaže građanka. “U očima mu vidiš kalkulaciju: bolje je staviti ruku na srce nego glavu na panj.”
“I tako se, preko paradnoga rodoljublja i desničarske mitomanije, svrstaš među tipične”, kaže suprug. “Toliko se srodiš sa samostalnom & suverenom Hrvatskom da prestaješ biti samostalna & suverena osoba.”
“Jer kao samostalna & suverena osoba svakome bi kritičaru mogao reći – što tebe boli đon kako se ja ponašam dok svira himna? Gledaj svoja posla!” kaže građanka.
“Imam utisak da se, po diktatu nacionalističke vlasti, kompletan politički život u ovoj zemlji svodi na neprestano intoniranje državne himne”, kaže muž. “Čak i kad ne maltretira zvučnike, ona faktički nikad ne prestaje.”
“A Hrvati onda masovno, simbolički, polažu ruke na srca, dok realno tim rukama pokrivaju oči, uši i usta”, kaže građanka. “Ljubav prema domovini čini ih sposobnima da previde, prečuju i prešute nebrojene gadarije kojima je vlast udarila domovinski pečat.”
“Kad bolje razmisliš”, kaže suprug, “domoljublje i nije ništa drugo nego pristanak na invalidnost radi fikcije nacionalnog interesa. Legitimaciju pravoga Hrvata stječeš tek kada se u propisnoj mjeri obogaljiš. Poput izbornika nogo…”
“Jebote, stvarno curi iz televizora!” skoči građanka.
“Trči po lavor!” viče muž.
