Andrej Plenković (AP) i Ivan Penava (IP) u premijerovu uredu, prvi zavaljen u fotelji, drugi na kauču. Ležerna atmosfera, kavice sa šlagom, zdjela s bajaderama, opuštene kravate, razvezane pertle.
AP: Znači, budala će opet lajati?
IP: Da, kako smo se i dogovorili.
AP: Ajde dobro… A o čemu?
IP: Evo čeka ispred, da nam to osobno izloži.
AP: Pa neka uđe…
Pazeći da se ne spotakne preko vezica, Penava odlazi do vrata i uvodi Josipa Dabru (JD) koji se, držeći u ruci nekoliko presavijenih listova papira, smjesti na kauč do stranačkog šefa.
IP: Da čujemo, što si pripremio.
AP: Samo prepričaj ukratko, molim te. Nemoj čitat cijelo to sranje.
JD: Dobro, ukratko… Znači, opet ću zatražiti da se zakonom zabrane simboli totalitarnih režima, prije svega SFRJ i komunizma. Onda da se zakonom najstrože kažnjavaju, citiram, “klevetnički narativi protiv oslobodilačke borbe hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH”. I kao najhitnije, da se smjesta zabrani ono odvratno okupljanje u Srbu, kad četnici slave tzv. Dan ustanka protiv ustaške NDH. Tu ću pozvati sve hrvatske političare, pogotovo nas iz vladajuće koalicije, da, citiram, “prestanu javnim suzama i zgražanjem reagirati svake godine na Pupovčev i tzv. antifašistički balvan u hrvatsko srce”.
AP: Balvan u hrvatsko srce?
JD: Da… Jel to u redu?
AP: Pa koliko je to hrvatsko srce kad balvan stane u njega?
IP: Šta ima veze? To je metafora.
AP: Joj, kad se drvosječe bave metaforama…
JD: Svatko ima pravo na svoj stil.
AP: Dobro, ali zajebani su novinari. Netko će odmah reći da balvanom u srcu Dabro kompenzira to što mu fali daska u glavi.
JD: E, ako ćemo se vrijeđati…
AP: Ne kažem da to kažem ja, nego će novinari.
IP: A Dabro se, kao, obraća akademicima? Ovo je, misliš, namijenjeno pametnima?
AP: Okej, ta ti je na mjestu… A kamo vode one “javne suze”?
JD: Citiram, “pobjednici i odgovorni nacionalni političari, intelektualci i javne osobe koje utječu na društvene odnose u slobodnoj Hrvatskoj ne plaču, ne žale se, ne stvaraju atmosferu nemoći i žrtve. Pobjednici pobjeđuju!”
AP: Znači, ja ne pobjeđujem? Ja sam pičkica koja cmizdri, je li?
JD: Ko je to rekao?
AP: A na svim izborima sam pomeo konkurenciju!
IP: Ma pobjeđuješ, Plenki, ali na duži rok. Zato ovo i radimo.
AP: Znam da zato radimo. Samo bi balvan s dva posto rejtinga mogao malo smanjiti doživljaj… Nisam ja ronio suze nad “grobnicom od zlata”.
JD: To nije bila tužaljka, nego borbena budnica! To suze nije vidjelo!
IP: Nemojmo gubiti vrijeme oko toga…
AP: I što ti to znači da zahtijevaš zabranu ovoga i onoga u “slobodnoj Hrvatskoj”? Kakva je to slobodna Hrvatska ako je u njoj sve živo zabranjeno?
JD: Takva u kojoj pobjednici pobjeđuju, a ne kenjkaju, lijepo sam rekao.
IP: Točno. A tko pobjeđuje, taj odlučuje i kako će se Hrvatska zvati. Ako želi, pobjednik može zabraniti bilo koji drugi naziv osim “slobodna Hrvatska”.
AP: O, jebote… Dobro, ajmo dalje.
JD: Citiram, “nije pitanje hoće li nestati ružno izazivanje hrvatskog naroda ovakvim izopačenim proslavama zla u Srbu, jer hoće. Pitanje je samo hoćemo li se sramiti što mi nismo, kao generacija političara i naroda, uništili taj sotonski naum skriven pod krinkom manjinskih prava i antifašizma… i bla-bla, bla-bla… Pozivam sve kojima je političko i javno djelovanje primarno moralni imperativ odgovornosti prema svome imenu i narodu da ovo bude zadnje ljeto u kojem će đavolji pir u Srbu ponižavati Hrvatsku”. A?
Kratka stanka. Akteri razmišljaju. Dabro razvezuje pertle.
IP: Meni je to odlično!
AP: Dobro je… Ja bih možda samo malo smanjio udio vraga. Previše je sotonskih nauma, đavoljih pirova i izopačenog zla na jednome mjestu. Zanosi na egzorcizam.
IP: Opet on o stilu…
JD: Ne dolazi u obzir! Ako tebi Srbi i komunisti nisu demonske sile, meni bogami jesu!
AP: Ma samo sam htio pomoći…
IP: Ali ne pomažeš. Ako Josip hoće Srbima, komunistima i antifašistima jebat mater, jebat će im mater. Gotova priča. Svatko ima svoj stil.
JD: Ne moramo svi bit suzdržani i dosadni kao briselski ćate.
AP: Je li? A što bi to bio “primarno moralni imperativ odgovornosti prema svome imenu” kad se zoveš Dabro?
JD: E, ovo je previše! Ne dam se vrijeđati! Odustajem!
Dabro pokuša ustati, ali zapne za odriješene žnirance, pa ga sila gravitacije povuče nazad na kauč.
IP: Čekaj malo, smiri se…
AP: Čekaj malo, smiri se…
JD: Što meni ovo treba, a? Hajde recite! Zašto bih ja ovo uopće radio?
IP: Pa lijepo smo ti objasnili…
AP: Pa lijepo smo ti objasnili…
IP: Fino smo ti rekli, Josipe: Dabro je zaslužio da bude naša prethodnica. Naša avangarda. Specijalna izvidnička postrojba u jednoj osobi. Prvi dolaziš na teren, ispituješ situaciju i pripremaš uvjete za ono što slijedi.
AP: Tako je. Nastupaš kao samostalni politički subjekt, a ustvari si preteča šire političke grupacije. Vučeš vlast za sobom, takoreći. Zato ćemo, prema planu i programu, sve ovo što sad laješ pedantno odšutjeti.
JD: Ranije ste me znali i popljuvati.
AP: Znam, a sad ćemo šutjeti. Podižemo letvicu. Napredujemo.
IP: Tako je. Znači, ti ispostavljaš maksimalistički zahtjev, koji mi zasad mudro odšutimo, pa ga poslije kraćeg vremena djelomično uvažimo, a kad prođe još neko vrijeme, ako bog da, usvojimo ga potpuno.
AP: Realiziramo ono od čega se danas šutke distanciramo. Ali postupno, u razumnome ritmu. Shvatio si taktiku: Dabro laje, karavane dolaze! Ono što iz tvojih usta danas zvuči bizarno, sutra će biti normalno.
IP: I tako step by step dođemo do ustaške države.
AP: Pardon, ja je nikad neću tako zvati.
IP: Dobro, zovi je kako hoćeš. Neću ni ja, mislim, nije još ta konjunktura, ali bit će ustaška.
AP: Ne treba pretjerivati…
IP: Ili poluustaška, u redu. Ipak ne možemo ukinuti izbore. Ali antifašiste, Srbe i ljevičare ćemo, ako bog da, istrijebiti iz političkog i javnog života.
AP: Bit će kakva mora biti. Samo da sam ja na čelu vlade.
JD: Što je ne bi zvali “slobodna Hrvatska”, kako sam i predložio?
AP: Može.
IP: Može.
JD: Eto. Jesmo sad gotovi? Idem ja ovo izdeklamirati medijima.
AP: Čekaj, a što ćeš kad te novinari pitaju za vladajuću koaliciju?
JD: Što me mogu pitati?
AP: Zašto i dalje poslušno glasaš za vladajuću koaliciju ako nju ne čine pobjednici, nego cmizdravci koji još uvijek ne zabranjuju petokraku i k tome toleriraju đavolji pir u Srbu?
JD: Reći ću da za to imam više od četiri tisuće razloga. Izraženo u eurima.
IP: Ne smiješ, čovječe!
AP: Ne smiješ, čovječe!
JD: Ma zajebavam se, šta skačete… Shvatio sam sve, glumit ću principe, ono, iz mene progovara veliko hrvatsko srce, ono, nastupam kao ustaški solist, a iza mene u grmlju čuči crna legija… Iako znam da će me ono đubre iz Novosti opet nazvati odmetnikom u službi sistema, buntovnim režimlijom.
AP: Jebe ti se za Novosti.
IP: To je četničko leglo. A na duži rok su ionako gotovi.
JD: Evo, to ja ne razumijem – zašto ne odmah? Šta se čeka? Zbog čega ne možemo istoga trena usvojiti ove moje zahtjeve? Pa da zabranimo i pohapsimo sve što treba zabraniti i hapsiti. Da smjesta očistimo Hrvatsku od jugoslavenske i srbokomunističke gamadi. Pa ako i ne možemo učas obnoviti cijelu NDH, bar da Jasenovac vratimo…
AP: E moj Dabro, nikad od tebe stratega. Tko djeluje ishitreno, izaziva protiv sebe nepotreban otpor. Sjeti se Karamarka. Izgorio je ko šibica. A kada najprije otupiš ljudsku masu, kad je metodično, iz dana u dan, privikavaš na sve veća sranja, to je sasvim druga priča.
IP: Čak sam se i ja naučio strpljivosti.
AP: Osim toga, sam si rekao da se boriš protiv sotone. Ne možeš sotonu svladati preko noći. Inače bi to bila pudlica, a ne paklena neman.
U prostoriju ulazi sestra Simona (SS) gurajući kolica s čašama, bokalom vode i raznobojnim kartonskim kutijicama.
SS: Lijekovi!
AP: Nismo još gotovi sa sastankom.
SS: Plenkoviću! Nemoj da opet zovem doktora da te uspava injekcijom.
