Trideset godina kasnije – cinizam trijumfira.
Nedavna presuda sutkinje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Ive Kero koja je – nakon tužbe Ivice Marijačića, glavnog urednika Hrvatskog tjednika – proglasila krivima Tamaru Opačić i Sašu Miloševića, razrezavši im novčane kazne zbog toga što su 2018. godine u redovnome Biltenu SNV-a naslovnice Hrvatskog tjednika evidentirane kao primjeri širenja etničke netrpeljivosti i proustaškog revizionizma, podsjetio me na proces iz 1996., kada je Državno odvjetništvo, braneći “čast i ugled” tadašnjeg predsjednika RH Franje Tuđmana, podignulo optužnice protiv kolege Marinka Čulića i mene. Uz jednu važnu razliku: presuda je tada bila oslobađajuća.
Možda je pretjerano govoriti o regresiji, jer je sudac Marin Mrčela – koji je prije tri decenije u dva navrata odbio zahtjeve Tuđmanovih tužitelja, po cijenu ugrožavanja vlastite karijere – prije predstavljao eksces nego pravilo u tadašnjoj pravosudnoj mašineriji. No, tjeskobu izaziva činjenica da se u pogledu prava na slobodu štampe i slobodu izražavanja i dalje brčkamo u istoj gustoj kaši, samo s umanjenim izgledima na uspjeh. Ono interesantnije što povezuje ta dva procesa, međutim, tiče se napora službenih aktera u pravosudnom aparatu – tada državne odvjetnice Višnje Lončar, a sada sutkinje Ive Kero – da svim silama brane pravo na lažno predstavljanje. To jest da brinu o održavaju cinične prirode javne sfere.
Iz iscrpnog izvještaja kolege Hrvoja Šimičevića saznali smo da sutkinja Kero u svome pravorijeku, između ostaloga, ocjenjuje kako je sadržaj Biltena SNV-a služio “ocrnjivanju, omalovažavanju i isključivanju” urednika Hrvatskog tjednika, kako se tu iznose “tvrdnje koje su uvredljive za bilo čiji rad pa tako i za rad privatnog tužitelja”, kako novinarka i izdavač time zapravo “raspiruju netrpeljivost”, a k tome i – evo sočne formulacije – “ne dopuštaju preispitivanje povijesnih događaja osobito iz/oko Drugog svjetskog rata”.
U inkriminiranome Biltenu, pak, uz konstataciju da je Hrvatski tjednik koristio “najsuroviji govor protiv Srba, kao i protiv svih slobodnomislećih pojedinaca koji kritički progovaraju o stanju u hrvatskom društvu”, te da “te novine iz tjedna u tjedan donose šovinističke naslovnice koje nerijetko nalikuju na tjeralice za ‘nepoćudnim pojedincima'”, opisano je, ilustracije radi, nekoliko naslovnih stranica Marijačićeva naci-glasila. Na primjer ona na kojoj su 32 fotografije potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku opremljene parolom “Stop vampirima s ‘đubrišta historije'”. Ili ona s porukom “Antifašisti, prokleti bili i 22. lipnja i svakoga dana, ma gdje bili!”. Ili ona s fotografijom odlaska srpskih civila uoči Oluje s naslovom “MARŠ!”. Ili ona koja najavljuje udarnu temu broja: “Ekskluzivno – kako je ubijen legendarni Jure Francetić i ušao u narodnu pjesmu za sva vremena?”
Iz perspektive zdravog razuma, nedvojbeno se radi o širenju etničke mržnje i proustaškom revizionizmu, no logika sutkinje Kero seže iza toga: urednik Hrvatskog tjednika može najotvorenije nastupati kao sirovi šovinist, srbomrzac i ljubitelj ustaških koljača, ali nitko nema pravo tim riječima opisati njegovo javno djelovanje. Učini li to, odaje se “ocrnjivanju, omalovažavanju i isključivanju”. Nazvati šovinista šovinistom ili ustašu ustašom znači iznositi “uvredljive tvrdnje” i time “raspirivati netrpeljivost”. Registriranje onog što je očigledno predstavlja zakonom kažnjivo kriminalno djelo.
Sud dakle brine o dvojnom aranžmanu Ivice Marijačića i vodi najstrožeg računa o njegovu rezervnom identitetu. Sud je tu da zaštiti janusovski karakter hrvatskog fašizma.
Identičan motiv vodio je tužiteljicu Višnju Lončar prije trideset godina. Tužba protiv Feralovih novinara podignuta je zbog toga što je u par kritičkih priloga o Tuđmanovoj ideji da se na području nekadašnjega ustaškog logora u Jasenovcu podigne zajednička grobnica gdje će biti deponirane kosti ustaških i partizanskih žrtava napomenuto da hrvatski vladar tim projektom replicira djelo pokojnoga španjolskog diktatora i da je, prema tome, “deklarirani sljedbenik generala Franca“.
U obrani smo navodili kako se sam Tuđman deklarirao kao nastavljač genijalne zamisli španjolskoga fašista. U više intervjua je to neuvijeno isticao – Hini je kazao da hrvatska vlast u Jasenovcu mora učiniti isto što i Franco kraj Toleda, u berlinskome Tageszeitungu konstatirao je da je Franco, izmiješavši kosti palih fašista i komunista u istome grobištu, “omogućio normalan razvitak demokracije”, a u intervjuu za magazin Start u travnju 1991. godine zborio je ovako: “Jedna Španjolska je u Francu imala hrabrosti i mudrosti kazati kako su se španjolski komunisti i španjolski falangisti borili za Španjolsku, svaki pod svojim zastavama. To se isto događalo i na hrvatskom tlu.” Da stvar bude još upečatljivija, Neprežaljeni je ovo zadnje izrekao obrazlažući zbog čega je bilo “pametno” ukloniti naziv Trga žrtava fašizma u Zagrebu.
Iz perspektive zdravog razuma, nedvojbeno je da se hrvatski vlastodržac očitovao kao oduševljeni frankist, no logika tužiteljice Lončar sezala je iza toga: Tuđman može na sva zvona isticati Franca kao svoga političkog uzora, može se diviti njegovoj “hrabrosti i mudrosti”, može ga reklamirati kao nekoga tko je “omogućio normalan razvitak demokracije”, ali nitko nema pravo na osnovu tih istupa hrvatskoga predsjednika nazivati “deklariranim sljedbenikom generala Franca”. Učini li to – nazove li Francovog obožavatelja obožavateljem Franca – izlaže se riziku sudskoga progona i zatvorske sankcije, jer evidentiranje onoga nedvojbenog predstavlja kriminalno djelo.
Tužilaštvo je dakle brinulo o Tuđmanovu pravu na lažno predstavljanje. Vodilo je računa o tome da javni govor o vladaru ne bude u izravnome dosluhu s govorom vladara o samome sebi. Tužilaštvo je bilo tu da osigura antifašistički ugođaj za konzumaciju profašističkih praksi.
Sutkinja Kero došla je u priliku da tu časnu pravosudnu intenciju njeguje s egzekutivne pozicije. Osudom onih koji kontinuirani i potpuno transparentni udarnički rad Hrvatskoga tjednika na širenju šovinističke mržnje i proustaškog revizionizma kvalificiraju kao širenje šovinizma i proustaškog revizionizma, ona kao odgovoran sudski subjekt vjeruje da demonstrira puni smisao nacionalnoga pravosudnog oktopusa: obavezu održavanja cinične naravi poretka i, slijedom toga, ukupnoga društvenog ambijenta. Ako je to sukobljeno s pameću, tim gore za pamet – ima ili, zakonski gledano, ičega bolesnijeg od zdravog razuma?
Novinari koji to gube iz vida u situaciji su da nadrljaju gore nego prije. Osim što, po uzoru na solidnije diktature, delikti uvrede i klevete nisu izbačeni iz kaznenog zakonodavstva, dogodio se i zanimljiv paradoks. Ranije, za kaznena djela uvrede i klevete bila je predviđena samo zatvorska ili uvjetna zatvorska kazna, pa su se suci, u strahu od nelagode, skanjivali donositi osuđujuće presude – rjeđe bi donosili one oslobađajuće, a češće puštali da procesi otplove u zastaru. Otkad je zakon unaprijeđen i “humaniziran” otvaranjem mogućnosti novčane sankcije, broj novinara kazneno osuđenih za uvredu i klevetu neusporedivo je veći nego u devedesetim godinama.
Sve u svemu, opisati opskurnoga desničarskog sastavljača potjernica kao opskurnoga desničarskog sastavljača potjernica postaje sve opasnija rabota. Što se fašizacije Hrvatske tiče, sudska zaštita vladajuće hipokrizije i prava na lažno predstavljanje neka je vrsta jurističke nadopune dežurne političke volje, izražene famoznom Plenkovićevom “dvostrukom konotacijom”. Sutkinja Kero i odredi sličnih njoj stalno imaju na umu da se autor te fraze, po uzoru na Neprežaljenog, praktički uselio u staru rimsku dosjetku. Janus bonus, pax in domus.
