Koriste se infrastrukturom koja im stoji na raspolaganju – Stipo Mlinarić i Ivan Penava (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Kada te fašist šalje na tržište, uviđaš kako se svijet mijenja i postaje zbunjujuće mjesto. Zašto na tržište? – pitaš se. – Zašto ne u logor?
Stjecajem okolnosti, međutim, suvremeni fašist nema fizički logor pri ruci, barem za sada, pa mu tržište dođe kao zamjenski pojam koji podrazumijeva učinkovitu egzekuciju. Ponosni vlasnik članske iskaznice Domovinskog pokreta, ili netko sličan, nema dakako u primisli ništa slično ekonomiji: u riječi "tržište" koja mu se sve češće otkida od usana upisana je njegova čežnja za logorom.
U neprežaljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, recimo, bilo je drugačije: Srbi, Židovi i ostali s poslovnim ambicijama (ili bez njih) – trgovci, bankari, postolari, slikari, ugostitelji, novinari, zidari, liječnici, muzičari... – otpremani su u logore da ne bi zagađivali čisto hrvatsko tržište. Sada bi, pak, "tržište" imalo biti odlagalište za one koji zagađuju čisti hrvatski proračun.
Suvremeni je fašist prinuđen koristiti se infrastrukturom koja mu stoji na raspolaganju. Ne možeš, uostalom, imati sve – i ovce i jasenovce. Tek, dobro je znati da tipovi poput Ivana Penave, Josipa Dabre ili Stipe Mlinarića Ćipe, kada upiru prstom u Novosti i uzvikuju "Mrš na tržište!", koriste šifrirani jezik, te da im nije namjera osnaživati mehanizme liberalno-kapitalističkog poretka, nego organizirati susret između Srba i pakla.
Motiv da se Novostima drastično srežu budžetska sredstva je dakle iznad svega srbožderski, Domovinski pokret ga je u bezbroj navrata javno artikulirao, a "tržište" služi kao cinična fikcionalna alternativa, floskula preko koje će se opravdavati projekt likvidacije jednoga kritički raspoloženog lista, koji k tome nosi odurnu srpsku etiketu.
S druge strane, ako je neoustaški program Domovinskog pokreta podignut na nivo državne operative, ako je on iz stranačkog izrastao u državni pothvat, nije li neopravdano i nepravedno isključivo aktiviste dotične partije svrstavati u kategoriju suvremenih fašista?
Što ćemo s Hrvatskom demokratskom zajednicom i premijerom Andrejom Plenkovićem, koji je projekt bez sumnje odobrio? Što ćemo s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, u čijem se resoru odvija prvi čin klanja nepoželjnog medija, a ona iza scene bez sumnje dogovara i koordinira konkretno ostvarenje toga djela? Što s članovima Savjeta za nacionalne manjine, koji su po političkome nalogu projekt formalno realizirali, gazeći pritom ne samo ustavne i zakonske norme, nego i svrhu vlastita postojanja?
U svakom slučaju, šovenski kriteriji DP-a, iznikli iz vatrenog antisrpstva, usvojeni su i ugrađeni u matricu djelovanja cjelokupnog vladajućeg aparata, pa time i normalizirani za daljnju društvenu upotrebu, a sama izvedba – gdje se svatko brinuo za svoj komadić imidža – dramaturški se razvijala prema zakonu spojenih izlika.
Najprije je DP postavio uvjet da se Srbi uklone iz vlasti, a "srpskim Novostima" obustavi javno financiranje, jer za takvu antihrvatsku rabotu postoji "tržište"; onda je HDZ, da bi spasio vladajuću koaliciju, isposlovao kompromis – Novosti neće odmah biti likvidirane, da se izbjegnu packe iz Bruxellesa, nego će im se drastično smanjiti budžet, što znači da će uslijed financijskog gušenja crknuti postupno, ali relativno brzo; onda se ispostavilo da izvršna vlast uopće ne smije odlučivati o iznosu javnih sredstava koji će biti dodijeljen Novostima, već o tome autonomno odlučuje Savjet za nacionalne manjine; onda su članovi personala ministrice Obuljen Koržinek i drugi utjecajni emisari poveli računa o tome da Savjet za nacionalne manjine autonomno odluči ono što izvršna vlast naredi; onda su članovi Savjeta za nacionalne manjine autonomno odlučili da uvaže želju DP-a i provedu nalog HDZ-a, s obrazloženjem da oni dodjeljuju novac za "kulturnu autonomiju", a Novosti se, eto, bave i "politikom", pa čak "vrše utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj" (a što bi drugo novinari trebali činiti?)... i omogućili naredbodavcima da zamašu čistim ručicama.
Zadnji u opisanom lancu tako su pristali na ulogu shiteatersa. Shiteater je onaj koji poslušno kusa DP-ova i HDZ-ova govna, naime preuzima odgovornost za njihova (ne)djela, i to bez racionalnog rezona, zbog trenutnih prinadležnosti o kojima možemo samo nagađati, ali sasvim sigurno na svoju dugoročnu štetu. Ne postoji jasnija ilustracija fašistoidne dinamike od Savjeta osnovanog radi zaštite prava nacionalnih manjina koji sudjeluje u zatiranju prava nacionalne manjine, a usput nam se razlaže i raspored snaga na sceni: kolektivni eichmann je osmislio "rješenje" i izdao komandu, pazeći da ne bude u blizini uznemirujućeg poprišta, a sami manjinci otvaraju vrata krematorija, odnosno – razumjeli smo se – tržišta.
Stvar s tržištem dodatno je pojasnio Mario Radić, predsjednik stranke DOMiNO, nezadovoljan što Novostima nije potpuno ukinut budžet, čime je DP, smatra, "izdao birače". Glasilo srpske manjine u Hrvatskoj treba financirati, drži on, ali Novosti to nisu, "nego su proširena redakcija Feral Tribunea": "Tako smo mogli ostaviti i Feral Tribune da može dalje izdavati. Ne treba brkati kruške i jabuke." Ti ljudi imaju pravo iznositi svoje stavove, konstatira Radić, "ali ne državnim novcem, nego na tržištu", a Novosti se – žele li biti dotirane – moraju baviti "isključivo manjinskim srpskim pitanjima".
Kad smo kod krušaka i jabuka, valja podsjetiti da Feral svojedobno (dok je naš desničar još pljačkao srpske kuće po Slavoniji) nije raspolagao "državnim novcem", ali je njegovo sudjelovanje u tržišnome natjecanju bilo podržano brojnim drugim državnim beneficijama: Ministarstvo kulture mu je razrezalo drakonski porez na šund, državne i druge kompanije nisu davale oglase, glavni urednik je bio hapšen i mobiliziran, novinarima su prisluškivani telefoni... List je, elem, doista egzistirao na tržištu, ali je konfiguracija tržišta – što se Ferala tiče – bila zadana parametrima policijske države.
Drugim riječima – Radićeve jabuke i kruške su podjednako trule, tvoreći gnjecavu kašu istoga terminološkog komposta. Spominjem tržište, a mislim na streljački stroj! – poručuje obijač kuća, kao i Penava, kao i Tibor Varga, kao i Plenković-Koržinek... Doda li se formuli inzistiranje na "isključivo manjinskim srpskim pitanjima", najmanje treba čuditi paradoks da je manjak, a ne višak srpstva u Novostima ono što istinski iritira hrvatske nacionaliste.
Tu je valjda čas da i ono pitanje iz uvodnog pasusa ovoga teksta – Zašto ne logor? – prokažemo kao namjerno podmetnutu besmislicu. Logor naime već jest: to je upravo najuže shvaćena "kulturna autonomija" koju Obuljen i Varga uzdižu u gvozdenu obavezu, to su "isključivo manjinska pitanja", bodljikavom žicom opasan tematski teritorij sa stražarskim kulama, mitraljeskim gnijezdima i upozorenjem da prelazak granice podrazumijeva smaknuće. Emancipacija koja bi dokidala strogu međusobnu izolaciju nije dopustiva. Nacionalnoj su manjini zajamčena sva prava osim prava na slobodu.
Uz kritičnost prema vlasti, ključni problem s Novostima leži dakle u nepoštivanju logorskog modela, u neposluhu koji se manifestira kroz ono što je glavna urednica ovoga lista nazvala "medijskim bratstvom srpskih i hrvatskih novinara". To je nešto što izbezumljuje i zavrjeđuje najoštriju kaznu.
Zato je tu "tržište". Zato je to fašizam.
