Od osamostaljenja Hrvatske – što je bilo i dosta davno i dosta promašeno – ova zemlja nije imala kvalitetniji stroj za proizvodnju floskula od Nine Obuljen Koržinek, aktualne ministrice kulture i medija. Konkurencija je oštra, djelatnost se razvila do impresivnih razmjera, struka je kroz decenije iznjedrila prave velikane, no gospođa Obuljen ipak ih produktivnošću sve nadmašuje. Oni koji su zaduženi da zaprimaju tu nepresušnu verbalnu građu i prosljeđuju je do krajnjih konzumenata – dakle novinari – trebali bi po mome mišljenju povesti računa o vlastitoj sigurnosti, ne izlaziti na teren i ne suočavati se s govornicom bez zaštitnog skafandera ili nečega sličnog, premda ne znam je li uopće moguća efikasna zaštita od bullshita.
Senzacionalna vijest da je Ministarstvo kulture i medija preuzelo pokroviteljstvo nad tportalovom godišnjom nagradom za najbolji hrvatski roman bila je povod da isti portal objavi opsežan intervju s gospođom Obuljen. Toliko opsežan da prosječan čitalac ne može doći do kraja bez ozbiljna rizika po mentalno zdravlje – iskreno govoreći, nisam siguran da štivo uopće završava, jer sam na jednome mjestu kukavički odustao – a u njemu ministrica, neometana od strane intervjuistice, iscrpno elaborira svoja genijalna postignuća.
Gospođa Obuljen ne može se nadiviti uspjesima koje je nanizala u deset godina mandata: od poticanja čitanja do poticanja pisanja, od unapređenja položaja umjetnika do uvođenja “kulturne iskaznice” za mladež, od projekta ovog do projekta onog, od reforme ove do reforme one, od obnove kulturnih objekata do snaženja kulturnih subjekata, od nacionalnog plana do nacionalnog programa, od zaštite hrvatskoga jezika do procvata kazališne, filmske, glazbene i ine produkcije, od rasta proizvodnje stajskoga gnojiva do jačanja pluralne i politički neovisne medijske industrije… S tim zadnjim u vezi, rekla je i sljedeće:
“Mislim da danas niti jedna ozbiljna politička opcija nema ambiciju iz političke pozicije uređivati medije. A i kada bi takva ambicija postojala, teško bi je bilo ostvariti u ovako pluralnom medijskom prostoru.” Da to prisnaži, dodala je i ovo: “Moramo sačuvati položaj i integritet novinara, integritet novinarske profesije i nastaviti ulagati u profesionalno novinarstvo. Istodobno trebamo uspostaviti modele financiranja koji će medijima osigurati neovisnost, ali i stabilne uvjete za rad i razvoj.”
Da sam novinar tportala na toj bih etapi razgovora stisnuo srce, prekršio protokol i uletio s pitanjem: Kako se to nastavlja ulagati “u profesionalno novinarstvo” kada su tjedniku Novosti političkom odlukom drastično srezana sredstva što ih je ranije redovno dobivao iz državnoga proračuna, za više od trećine, i to drugu godinu zaredom? U kakvoj je vezi to kardinalno financijsko penaliziranje jednoga lista s vašom izjavom, gospođo Obuljen, da u okviru svog resora nastojite “uspostavite modele financiranja” koji će medijima osigurati ne samo neovisnost, nego i “stabilne uvjete za rad i razvoj”? Tko tu koga zajebava, da oprostite?
Ali ja, da oprostite, nisam novinar tportala, nego piskaralo iz Novosti, što znači da mi ostaje nastaviti iz vlastite perspektive, a ona je u pravilu uzaludna. Da li je stranka koja participira u vladajućoj koaliciji “ozbiljna politička opcija”? Kako to ona “nema ambiciju iz političke pozicije uređivati medije” kada je otvoreno, na sva zvona, artikulirala zahtjev da se obustavi financiranje Novosti, obrazlažući to njihovom političkom nepodobnošću (“mrze Hrvatsku”, “vrijeđaju branitelje”, “podrivaju dignitet Domovinskog rata”…)? Koja je to pozicija ako nije politička? Da li je ministričina stranka “ozbiljna politička opcija” kada taj zahtjev usvoji, pa onda i provede u nešto smanjenome opsegu, instruirajući Savjet za nacionalne manjine da započne s financijskim gušenjem politički nepoćudnog medija? U kakvoj je relaciji taj politički čin s usklikom ministrice medija da “moramo sačuvati položaj i integritet novinara”, odnosno “integritet novinarske profesije”? Zašto se močvarno područje na kojemu je postalo normalno materijalno kažnjavati glasilo koje političari iz vlasti ne vole zove “pluralnim medijskim prostorom”?
Odgovore potražite na portalu bullshit.hr što će ga jednoga dana – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – pokrenuti i uređivati gospođa Obuljen, a možda i financijski zbrinuti sredstvima iz državnog proračuna. Sa snažnim intenzitetom čuđenja i durenja možemo unaprijed računati: Što ja kao zastupnica “ozbiljne političke opcije” imam s odlukama Savjeta za nacionalne manjine?!
To je ta retorička strategija. Dok govori – a govori mnogo – gospođa Obuljen kultiviranim rječnikom pljuje po onome što čini, skupa sa suborcima iz “ozbiljne političke opcije”, ali ruke su pouzdano oprane, jer uvijek su tu direktni egzekutori čija će bespogovorna šutnja štititi komandno lice, a po potrebi i cijelu komandnu garnituru. Da nije tako, riječi bi imale samoubilački učinak.
Odredi za egzekuciju, naime, u istome paketu provode vladajuću volju i dokidaju odgovornost vladajućih. U slučaju Novosti to je Savjet za nacionalne manjine, a na čisto kulturnome planu to su razne komisije, povjerenstva, vijeća, žiriji… zahvaljujući kojima, na primjer, knjige poezije Predraga Lucića neće biti otkupljene za nacionalne biblioteke, ili, na primjer, u ruke srednjoškolaca neće dospjeti roman Semezdina Mehmedinovića, ili, na primjer, intendant splitskoga HNK Vicko Bilandžić neće dovršiti mandat nakon što je omogućio produkciju nekoliko politički nepoželjnih i skarednih predstava.
Savjeti, komisije, povjerenstva, vijeća… žandarmerijski su uredi hrvatske kulture, čiji predani rad omogućuje komandnome licu da sa sigurnoga odstojanja cvrkuće o slobodi. Splitskog intendanta nije smaknula gospođa Obuljen, već je streljanu pripremilo “stručno” kazališno vijeće na čelu s gospođom Boban, inače nastavnicom na pravnom fakultetu, istom onom gdje je magisterij plagirao Anto Đapić, inače predsjednik kazališnog vijeća HNK Osijek. Tako je konstruiran i ugođen sustav. Što ja imam s paukovom mrežom?! – iščuđava se pauk.
To otvara mogućnost da bullshit ekspandira bez zadrške, narastajući do olimpijskih razmjera. Naslov intervjua s gospođom Obuljen intoniran je epski, a sadrži i jaku pedagošku uputu: “Kultura nije alat za ekstremiste. Ušutkavanjem neistomišljenika kotrljamo se u jednoumlje.” Ekstremisti su, dakako, uglavnom lijevi, oni koji s palestinskim zastavama upadaju u riječki HNK, mada su im i desni dosta slični. Licemjerni ljevičarski aktivisti krivi su čak i za proustašku cirkusijadu oko Thompsona. A ona, gospođa Obuljen, samo želi uspostaviti bezgranično carstvo slobode koje neće ugroziti “radikalne političke ideje”, pa cijedi fraze guste kao kaduljin med:
“Kulturu i umjetnost treba promatrati kao prostor slobode, u kojem svatko može iznijeti svoje mišljenje”… “Osoba koja ima drugačije mišljenje od mojega nije moj neprijatelj”… U kulturi nije mjesto onima “koji žele manipulirati, koji bi zabranjivali, propisivali, nametali isključivo svoje stavove i vrijednosti, branili i kažnjavali”.
Treba li sada staviti u pogon pakosnu memoriju i podsjetiti kako je, na primjer, nakon upada neonacističke horde na predstavu Olivera Frljića (2017.) ministrica apelirala da “pri stvaranju umjetničkih djela treba imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje”? Ili kako je, na primjer, instalaciju Nemanje Cvijanovića na vrhu riječkoga nebodera, u vidu petokrake načinjene od krhotina crvenoga stakla (2020.), najprije proglasila “nezakonitom”, a kad se pokazalo da je to laž, da su lokalne vlasti izdale sve potrebne dozvole, ustvrdila da se njome “potiču ideološki sukobi u društvu”?
Naravno da ne treba. Kombinirajući jezik bullshita sa žanrom nesputanog samoobožavanja, gospođa Obuljen ne govori ono što misli, već ono što misli da mi o njoj moramo misliti. Najvažnije obilježje te autofikcije je da podrazumijeva beskrupulozan napad na ljudsku pamet. Posebna je, pak, priča što žurnalistički tim tportala na to nema ozbiljnijih primjedbi.
Što se Novosti tiče, sve smo razumjeli – financijski udar na list od strane snaga režima, nedvosmisleni primjer “ušutkavanja neistomišljenika”, nipošto ne znači da se “kotrljamo u jednoumlje”, nego se, s mozgom u rotaciji, kotrljamo u “pluralni medijski prostor”.
