Ovih dana napunilo se tri godine otkad nam je Sam Altman, direktor startupa OpenAI, predstavio ChatGPT, a svijetom još uvijek ne vladaju roboti. To je dobra vijest. Ostale su uglavnom lošije. Tog 30. novembra 2022. bili smo fascinirani, očekivali smo tehnološku revoluciju i potpunu promjenu ekonomske paradigme, a danas smo preplavljeni AI slopom i smišljamo kako natjerati djecu da sama pišu domaće zadaće. U tri godine se dakle promijenilo mnogo toga, sasvim dovoljno za kraću rekapitulaciju. Pitanje iz naslova – je li umjetna inteligencija stvarnost ili fikcija – pritom se može činiti kao čudan način da se ta rekapitulacija započne, s obzirom na to da AI danas nije mnogo toga što smo jučer očekivali, ali da je tu i da postoji, to bar nitko ne bi trebao sumnjati.
Malo strpljenja: brzo ćemo sve razjasniti.
Razlozi za strah
Pri premijernom susretu s umjetnom inteligencijom, vjerojatno se sjećate, jedan od prvih impulsa bio je strah. Jesmo li upravo stvorili tehnologiju koju nećemo moći nadzirati? Je li AI prvi korak u nekoj postdarvinovskoj evoluciji, u kojoj će ljudi ostati odbačeni? Može li razviti svijest, hoće li nas iskoristiti za vlastite, tko zna kakve ciljeve? Svi su ovi scenariji, u osnovi, bili oblikovani naučnofantastičnom fikcijom. HAL 9000 iz Kubrickove Odiseje 2001. u svemiru, Ash iz Aliena Ridleya Scotta, Skynet iz Cameronovog Terminatora: umjetna inteligencija u filmovima ima nezgodnu naviku da ljude vara, instrumentalizira i na kraju eliminira. Vjerojatno u toj fantaziji ima nečeg za nas zastrašujuće privlačnog: kao u slučaju Freudovog nesvjesnog ili onog Dawkinsovog sebičnog gena, fascinira nas ideja da možda ipak nismo protagonisti cijele ove priče koju zovemo historijom i da će se u neočekivanom obratu pokazati kako nam ustvari pripada sporedna uloga.
Doduše, taj strah nije samo neutemeljena fantazija. Danas slušamo vrlo upućene stručnjake koji tumače da bi nam AI doista mogao izmaknuti iz ruku. Najpoznatiji među njima vjerojatno je Geoffrey Hinton, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, čovjek kojeg zovu „kumom AI-ja“, a kada netko takav prognozira da imamo još samo 20-ak godina prije nego što izgubimo kontrolu nad novom tehnologijom, onda ga nije teško shvatiti ozbiljno. Uostalom, već i sama činjenica da se vodeći stručnjaci za AI međusobno ne slažu oko njegove budućnosti i da skiciraju posve oprečne scenarije zabrinjava. Činjenica je, međutim, i ta da je početni strah, uvelike oblikovan popularnom fikcijom, iz šire javnosti u međuvremenu ispario i prepustio mjesto nečem drukčijem.
Kao u slučaju Freudovog nesvjesnog ili onog Dawkinsovog sebičnog gena, fascinira nas ideja da možda ipak nismo protagonisti cijele ove priče koju zovemo historijom i da će se u neočekivanom obratu pokazati kako nam ustvari pripada sporedna uloga
Laž, istina, statistika
Ono što je preostalo nije puko naličje straha: prosto, naivno, tehnooptimistično oduševljenje koje ni samo nije trajalo mnogo dulje od nekoliko uvodnih mjeseci druženja s ChatGPT-jem i ostalim umjetnointeligentnim programima. I koje je svoj možda najčišći oblik imalo u inicijalnom shvaćanju chatbotova kao neke vrste Googlea na steroidima, supertražilice koja vam poput idealnog sugovornika može reći sve što vas zanima zato što, naprosto, ima pregled nad kompletnim dosadašnjim znanjem čovječanstva. Ili barem onim njegovim dijelom koji je dostupan onlajn. Vrlo brzo je, međutim, nasuprot početnom oduševljenju otkrivena nezgodna osobina AI-ja da „halucinira“: vidjeli smo kako izmišlja podatke, pa onda još insistira na njima, a kada ga uhvatite u „laži“, prelazi preko toga lakoćom moralnog idiota. Jer AI, jasno, nema nikakav odnos prema laži i istini. Samo, kako to shvatiti? Za potrebe teksta o umjetnoj inteligenciji, stvarnosti i fikciji zamolio sam Google Gemini da mi ponudi sažetu definiciju fikcije i evo što sam dobio: „Fikcija se općenito definira kao pričanje priča koje se ne temelje u potpunosti na činjenicama, već uključuju izmišljene elemente.“ Ne znam za vas, ali meni ovako definirana fikcija zvuči kao točno ono što čini umjetna inteligencija.
A kada se, nakon prvotnih razočarenja, ustalilo razumijevanje da su modeli umjetne inteligencije – osobito veliki jezični modeli i generativni modeli – tek supermoćni stohastički kalkulatori koji proizvode značenjem pukim „pogađanjem“ svakog narednog znaka prema statističkoj vjerojatnosti, cijela je priča postala posebno zanimljivom za sve nas koji se bavimo čitanjem, pisanjem, jezikom. Odnosno, kao što je na ovom portalu prije nešto dulje od dvije godine napisao Želimir Periš, programer i književnik, u dva nastavka teksta koji je mnogima, uključujući ovdje potpisanog autora, itekako pomogao da shvate što se zapravo događa: „ChatGPT je izuzetan alat za ljude koji se bave književnim tekstom“, objasnio je Periš, „jer su čak i njegove mane naše gradivo.“
Za potrebe teksta o umjetnoj inteligenciji, stvarnosti i fikciji zamolio sam Google Gemini da mi ponudi sažetu definiciju fikcije i evo što sam dobio: „Fikcija se općenito definira kao pričanje priča koje se ne temelje u potpunosti na činjenicama, već uključuju izmišljene elemente.“ Ne znam za vas, ali meni ovako definirana fikcija zvuči kao točno ono što čini umjetna inteligencija
Remake djela
Mi danas zapravo ni ne znamo koliko ga autori ustvari koriste u književnoj produkciji. Jednim dijelom zbog toga što postoje različite razine upotrebe: između toga da vam umjetna inteligencija pomogne u smišljanju osnovnog koncepta vašeg romana, da vam predloži pet-šest metafora na mjestu na kojem ste zapeli ili da napiše kompletan tekst prema kratkom promptu ogromni su rasponi. Drugim dijelom to je zbog toga što, usprkos pritiscima onih kojima je stalo do transparentnosti, ne postoji zakonska obaveza označavanja AI-generiranih tekstova. Trećim dijelom to je zbog toga što u umjetničkim krugovima i dalje vlada kult „čisto“ ljudske kreativnosti pa se upotreba programa prešutno shvaća kao neka vrsta „varanja“. Usprkos svemu ovome – ili upravo zbog toga – razumno je pretpostaviti da se umjetna inteligencija u stvaranju suvremene književne fikcije koristi – i to vrlo često – tamo gdje za nju ne znamo. A tamo gdje znamo, znamo i to da rezultati, blago rečeno, nisu fascinantni. Ono što nam je AI donio, rekli smo već, nepregledne su naplavine banalnih tekstova, lako prepoznatljivog narativnog slopa, onoga što je američki profesor književnosti Matthew Kirschenbaum zgodno nazvao „tekstpokalipsom“. Količina onlajn materijala koji AI generira pritom je, prema nedavnim podacima, već nadmašila količinu ljudski stvorenog sadržaja, pa se čini da bi se umjetna inteligencija mogla ugušiti vlastitom začaranom omčom: pošto se „hrani“ dostupnim informacijama, a sve više tih informacija proizvodi sama i ne čini to naročito dobro, upozoravaju neki, mogla bi potonuti u spirali vlastite „gluposti“, počiniti nešto nalik na umjetnoneinteligentni suicid.
Obistinile se ovakve prognoze ili ne, neupitno ostaje to da tri godina nakon što smo se počeli diviti sposobnosti AI-ja da piše, slika i komponira „baš kao mi“, nismo dobili nijedan roman, pjesmu ili zbirku priča koja bi bila vrijedna pamćenja. Onaj Sam Altman s početka našeg teksta u proljeće ove godine slavodobitno je najavio novi model umjetne inteligencije koji će biti „dobar u kreativnom pisanju“, podijelio je s nama kratku priču koju je taj model napisao prema njegovim uputama i dodao da je „stvarno impresioniran“ rezultatom. Toga se, pretpostavljam, sjećaju svi koji malo pažljivije prate AI. Tko se, međutim, danas sjeća kratke priče koju je Altman šerao? Umjetna inteligencija, da skratimo priču o kratkoj priči, iznevjerila je zasad većinu naših očekivanja, umorivši nas hiperprodukcijom krajnje derivativnih tekstova. Ili, još kraće: očekivali smo rijetka remek-djela, a dobili rijeku remake-djela.
Neupitno ostaje to da tri godina nakon što smo se počeli diviti sposobnosti AI-ja da piše, slika i komponira „baš kao mi“, nismo dobili nijedan roman, pjesmu ili zbirku priča koja bi bila vrijedna pamćenja
Ekonomska fikcija, stvarne posljedice
Valjda je zato u međuvremenu javni diskurs o umjetnoj inteligenciji skrenuo s tema umjetnosti, kreativnosti i utjecaja na kulturu prema ekonomiji. Izgleda da je američki kritičar Ben Davis bio u pravu kada je prošle godine ustvrdio: „Često mislim da je ‚sudbina umjetnosti’ nešto na što tehnološki divovi žele da se ljudi usredotoče, jer nosi pozitivnije – ili barem dvosmislenije – ishode od učinaka umjetne inteligencije na druge aspekte života (ekonomiju, okoliš, koncept provjerljive istine).“ Danas su, međutim, ljudi sve usredotočeniji upravo na teme deepfakeova, ugljičnog otiska i, prije svega, sve većeg burzovnog bubblea. Umjetna inteligencija možda jeste medijska senzacija, naime, ali još uvijek nije profitabilna tehnologija: ulagačima se njihove investicije ne vraćaju, što znači da bi stopa rizika s vremenom mogla natjerati one opreznije na povlačenje, a njihovo bi povlačenje zatim moglo izazvati lančanu reakciju. U ekonomskim rubrikama famoznih uglednih svjetskih medija, štoviše, danas vlada neka vrsta konsenzusa oko relativno skorog pucanja umjetnointeligentnog burzovnog balona.
Dimenzije problema pritom lijepo sažima naslov nedavnog teksta utjecajnog menadžera i kolumnista Financial Timesa Ruchira Sharme: „Amerika je danas jedna velika oklada na umjetnu inteligenciju.“ A prema Sharmi, svi ključni signali da će balon prsnuti sljedeće godine već su prisutni. Umjetna inteligencija, drugim riječima, možda nas nije oduševila pisanjem fikcije, ali zato je sama, ekonomski gledano, čista fikcija. Odnosno, ako želimo zvučati malo pametnije, počiva na onome što bi dobri stari Karl Marx – kojega se obično prisjetimo tek nakon što na nekoj dalekoj burzi prsne neki prenapuhani balon – nazvao „fiktivnim kapitalom“: kapitalom koji funkcionira samo u zoni očekivanja.
Tko se sjeća kako je to izgledalo kada je posljednji put, prije nešto više od 15 godina, jedan golemi balon prsnuo, zna da posljedice ekonomske fikcije mogu biti itekako stvarne: recesija, proračunska rezanja, otpuštanja, rasprodaja javnog sektora, produbljivanje društvenih razlika, masovno nezadovoljstvo koje se pretvara u gorivo za uspon ekstremnih političkih opcija i sve što već s tim ide. Hoćemo li ovog puta sudjelovati u sličnom scenariju, nitko ne zna: u tome je poanta kapitalističkog sistema. Kako god ovaj investicijski ciklus okončao, međutim, pouka bi već sada trebala biti jasna. Pri nastanku novih, revolucionarnih tehnologija, naime, nikada se ne radi o samoj tehnologiji, nego o ekonomiji. Ekonomski sistem diktira u kojem će se smjeru pojedina tehnologija razvijati i koji će biti njeni širi društveni učinci. A kada se kompletan sistem vodi imperativom profitabilnosti, rizici su ogromni. Da bismo to shvatili, čak nam nije neophodno pucanje investicijskog balona koje ovih dana predviđaju rubrike uglednih svjetskih medija, a koje se može i ne mora dogoditi. Dovoljno je ono što se već sada neporecivo zbiva: ugljični otisak umjetne inteligencije postaje sve veći i sve opasniji, s tendencijom ubrzanog rasta i posljedičnog ubrzavanja ekološkog kolapsa planete. Ali to je već tema za neku drugu priču. Za priču koja govori o našoj skoroj ekološkoj budućnosti koju, usprkos svim dokazima i upozorenjima, uporno tretiramo kao fikciju.
