– “Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju…
– Oprostite, ja kao optužena strana ovdje moram…
– Molim vas da me ne prekidate dom čitam obrazloženje presude!
– Razumijem, časna sutkinjo, samo sam…
– Odlično. Dakle, “Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom koja je uspostavljena na okupiranom dijelu teritorija Republike Hrvatske. Videozapis i popratni audio sadržaj postali su dostupni široj javnosti na društvenoj mreži, čime je izvođenjem i reproduciranjem pjesme na javnom mjestu izazvan nemir, vrijeđajući dostojanstvo građana, naročito kod hrvatskih, koji su bili izravno izloženi ratnim stradanjima, razaranjima i patnji za vrijeme Domovinskog rata od strane pripadnika srpskih paravojnih formacija na tada okupiranim područjima Republike Hrvatske. Time se provocira i uznemirava hrvatsku javnost, hrvatski narod i vrijeđa nacionalne osjećaje građana Republike Hrvatske, posebice iz populacije hrvatskih branitelja, te remeti suživot hrvatskih građana hrvatske i srpske nacionalnosti. Ovaj sud stoga smatra…
– Molim vas, ovo je nesporazum!
– Još jedna upadica i bit ćete kažnjeni zbog nepoštivanja suda. Je li to jasno? Gdje sam stala?
– “Ovaj sud stoga smatra…”
– Hvala, državni odvjetniče. Dakle, ovaj sud stoga smatra da su se time ispunili uvjeti iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji kaže da će se onaj “tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova remeti javni red i mir, kazniti kaznom zatvora do trideset dana”, te odlučuje kako je za navedeni prekršaj primjerena uvjetna kazna od pet dana zatvora, koja neće biti izvršena ako počinitelj u roku od jedne godine ne počini drugi prekršaj.
– Je li to sad gotovo? Mogu li sad ja nešto reći?
– Izvolite.
– Hvala. Časni sude, gospođo sutkinjo, kao prvo, stihovi pjesme u kojoj spominjem Krajinu…
– “Krajinu”.
– Da, Krajinu, tako sam i…
– “Krajinu!” Kako sam već rekla, “Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom uspostavljenom na okupiranom teritoriju Hrvatske, i stoga se u hrvatskom jeziku izgovara u navodnicima: “Krajina”. Vidite? S blagim prezirom u kutu usana, ovako. “Krajina”.
– !Krajina!?
– Ne, ne: “Krajina”. Vidite? “Krajina”.
– ‘Krajina’?
– Zamalo. Ali dobro, prihvaćam.
– Hvala, ispričavam se. Znači, ‘Krajina’: stihovi pjesme u kojoj spominjem ‘Krajinu’ nastali su u jednom osjetljivom povijesnom trenutku i nemaju baš nikakve veze s tom, kako ste rekli, negativnom i uznemirujućom konotacijom.
– Čekajte, vi sad hoćete reći da se “Krajina” u vašoj pjesmi ne odnosi na srpsku paradržavnu tvorevinu?
– Ne, zaboga. Zapravo, da, ali… ne. Hoću reći, da, Krajina u mojoj pjesmi…
– “Krajina”!
– Pardon, ‘Krajina’ u mojoj pjesmi formalno-pravno jest srpska paradržavna tvorevina, ali moja poruka nema negativnu i uznemirujuću konotaciju.
– Nego kakvu?
– Ja bih rekao, dvostruku.
– Dvostruku konotaciju?! Koja je, zaboga, dvostruka konotacija u stihovima “Oj Krajino, oj Krajino moja mila mati”…
– “Oj “Krajino””, gospođo sutkinjo.
– Recite, državni odvjetniče?
– Kažem, “Oj “Krajino””. “Krajina” treba u navodnicima.
– Pa i rekla sam u navodnicima.
– Rekli ste cijeli stih u navodnicima, ali riječ “Krajina” po zakonu treba u vlastite navodnike. “Oj “Krajino””, dvostruka konotacija. Pardon, dvostruki navodnici.
– Bravo, hvala, državni odvjetniče. Gdje sam stala? Da: koja je, dakle, dvostruka konotacija u stihovima “Oj “Krajino”, oj “Krajino” moja mila mati, dokle ćeš me svojom pjesmom zvati”? Želite li možda reći kako iz teksta nije razvidno odnosi li se riječ “Krajina” na povijesni pogranični teritorij habsburške Vojne krajine ili na paradržavnu tvorevinu uspostavljenu na okupiranom dijelu teritorija Republike Hrvatske?
– “Oj ‘Krajino’, moja mila mati”?! Ali to uopće nije moja pjesma! Kažem vam da je nesporazum…
– Ne pravite se glupi, vi i niste osuđeni zbog toga što ste je napisali, nego zbog toga što ste je javno izvodili na teritoriju Republike Hrvatske!
– Ne, ne, hoću reći da na snimci koju je priložilo Državno odvjetništvo ja uopće ne izvodim tu pjesmu!
– Ne izvodite tu pjesmu? Gospođo Spajić, ne zajebavajte se s hrvatskim sudom!
– Spajić? Koja sad gospođa Spajić?
– Što sad, hoćete li reći da vi zapravo niste ni Svetlana Spajić, pjevačica iz Srbije koja je 20. srpnja u Žegaru kraj Zadra javno izvodila pjesmu “Oj “Krajino” moja mila mati”? Ne vrijeđajte hrvatski sud, gospođo!
– Ne, zaboga, niti sam ja pjevačica iz Srbije, niti sam Svetlana Spajić, niti sam bio u Žegaru 20. srpnja. Ja sam Marko Perković i zapravo sam pjevao 8. kolovoza u Imotskom.
– Marko Perković?! Ne valjda onaj Marko Perković? Thompson?
– Taj sam, gospođo sutkinjo.
– Pa što radite u ovom tekstu?
– Ni ja nemam pojma, to vam cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Privelo me zbog pjesme o Krajini. Pardon, o !Krajini!. O ‘Krajini’. Privelo me zbog pjesme o ‘Krajini’.
– Crni Marko, zašto ste za Boga miloga u Imotskom pjevali “Oj “Krajino”, moja mila mati”?!?
– Ne, ne, pjevao sam zapravo “Anicu, kninsku kraljicu”!
– Je li to neka zajebancija? Što je sporno u toj pjesmi?
– Pa Krajina.
– Kakva sad Krajina?!
– “Krajina”. Navodnici. “Kakva sad “Krajina”?”
– Hvala, državni odvjetniče. Kakva sad “Krajina”?
– “Zbog Anice i bokala vina/ zapalit ću Krajinu do Knina.”
– Upičkumaterinu, stvarno.
– Kažem vam, to cijelo vrijeme pokušavam…
– Da, vidim, to je sad dosta nezgodno, dajte da razmislim. Samo trenutak… Možemo li reći, sad naglas razmišljam, recimo da ste pjevali u Imotskom i da ste u stvari mislili na Imotsku “Krajinu”?
– Imotsku krajinu. Imotska krajina je bez navodnika.
– Hvala, državni odvjetniče, sva sam se smela. Dakle, Imotska krajina. Ili, još bolje, da kažemo kako iz teksta pjesme u stvari nije razvidno odnosi li se riječ “Krajina” na povijesni teritorij austrougarske Vojne krajine ili na srpsku paradržavnu tvorevinu uspostavljenu na okupiranom dijelu…
– Bojim se da ne možemo.
– Zašto, državni odvjetniče?
– Zato što pjesma ne samo da ide, “zapalit ću Krajinu do Knina”, dakle Krajinu bez navodnika, nego još u nastavku kaže, “zapalit ću dva, tri srpska štaba/ da ja nisam dolazio džaba.”
– Upičkumaterinu!
– Slažem se. Plus potiče na izazivanje požara, odnosno dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom iz Članka 215. Kaznenog zakona RH.
– Utripičkematerine! Što ćemo sad? Bilo tko?
– Evo mogu ja.
– Izvolite.
– Možda, nemam pojma, da na kraju teksta ubijem dv’je-tri srpske babe.
– Dv’je-tri srpske babe?! Zašto dv’je-tri srpske babe?
– Pa da nisam dolazio džabe.
