Problem neće riješiti prosvjed, neće ga riješiti opozicija, neće ga riješiti njihovi glasnogovornici na društvenim mrežama ili u medijima! – jasno se i nedvosmisleno nakon svečane sjednice povodom Dana Virovitičko-podravske županije predsjednik Vlade Andrej Plenković izjasnio o subotnjim protestima zbog ekološke katastrofe u Lici.
Pa nakon dramske pauze nastavio.
“Problem će riješiti Vlada, kao što je riješila i sve ostale probleme.”
Pa nastavio.
“Uvijek u dobroj vjeri gledam na inicijative građana koji žele riješiti probleme u svom kraju, ali problem se može riješiti jedino dijalogom i djelovanjem nadležnih institucija države.”
Pa nastavio.
“Kada se u taj vlak ukrcavaju političke opcije s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine, napada na hrvatsku Vladu i pretvaranja tog skupa u politički skup, onda tu nemam nikakvih dilema – to je čista zlouporaba, politikantstvo i nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu. To je vidljivo iz svemira!”
Fak!
Moralo se i to, eto, jednom dogoditi. Dobro je i trajalo. Deset godina.
Za koji će dan, eto, punih deset godina da je nekadašnja velika nada iz sjemeništa hrvatske diplomacije zasjela u premijersku fotelju, najdugovječniji je on predsjednik Vlade u Europskoj uniji i šire, dugovječniji i od Winstona Churchilla i od Josipa Broza, koji je jugoslavenski premijer bio smiješnih osam godina, pa je u cijeloj izvanruskoj Europi dulje od Plenkovića na vlasti jedino još predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I gotovo nijedan dan Plenkovićeva povijesnog mandata nije prošao da ga oni, kako je rekao – da: glasnogovornici političkih opcija s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine i napada na Vladu – nisu usporedili s autokratom iz Putinova šinjela.
Polomio se siroti Plenković u tih deset godina da izbjegne svaki, makar i najmanji povod za zlonamjernu usporedbu sebe s Vučićem i svoje Hrvatske s Vučićevom Srbijom: vidjela se tu glasovita hrvatska diplomatska škola, dugo i pažljivo pripremao je premijer svaki javni nastup, izbjegavao govoriti o susjednoj paradržavi, oprezno vagao svaku riječ, držao jezik podalje od pameti, tri puta promislio svaki put kad je imao nešto reći, pa dobro ispekao prije nego što je išta rekao.
Deset dugih godina bio je tako Plenković koncentriran da ne zajebe, da mu se ne omakne, da mu u titanskoj borbi s vlastitim veličanstvenim intelektom poneka lepršava misao nepromišljena i neispečena ne siđe s uma na jezik, pa da mu oni zlonamjerni, kako se ono zovu, opet sam zaboravio – da: glasnogovornici političkih opcija s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine i napada na Vladu – neku riječ grubo ne izvade iz konteksta i iskoriste za usporedbu s Aleksandrom Vučićem. I onda – jebiga.
“Kada se u taj vlak ukrcavaju političke opcije s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine, napada na hrvatsku Vladu i pretvaranja tog skupa u politički skup, onda tu nemam nikakvih dilema – to je čista zlouporaba, politikantstvo i nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu. To je vidljivo iz svemira!”
Fak!
Znao je Plenković da se zajebao još dok je izgovarao. Da je barem stao na vrijeme, da je stao kod “politikanstva”, to je bilo dobro – samo da je rekao kako je sve to “čista zlouporaba i politikantstvo”, savršeno, sve je rečeno, i nikom ništa, izgubile bi se njegove riječi kao suze na kiši. I ta mu je dobra, mora zapisati. Suze na kiši.
Govorio je, uostalom, te stvari milijun puta, poput automatske sekretarice, napamet je znao čarobne riječi koje pokrivaju svaki jebeni problem, hoćeš o korupciji, hoćeš o inflaciji, hoćeš o pedofiliji u Crkvi, hoćeš o trideset sedam tisuća tona toksičnog otpada u Gospiću, you name it, uvijek i samo “dijalog i nadležna institucija” nasuprot “kaosu i destabilizacija”, jer inače “zlouporaba i politikanstvo”. U dva iza ponoći da ga probudiš izrecitirao bi Plenković izjavu o zagrebačkom protestu, “inicijative građana bla-bla problemi dijalog nadležne institucije bla-bla agenda kaos destabilizacija napadi na Vladu bla-bla zlouporaba i politikantstvo”, točka, idemo na janjetinu.
I onda… Eh, i onda. Jedan jebeni bla viška.
Što je bilo – je li ga, ohrabrenog klicanjem oduševljenih građana Virovitičko-podravske županije, malo ponijelo, je li do vrućine i onog hladnog gemišta kod župana, pa mu jezik došao brži od pameti, đavo će znati – tek premijer je, ničim neizazvan, prosvjed u Zagrebu zbog korumpirane HDZ-ove vlasti i ekološke katastrofe u Lici iz čista mira usporedio s protestima u Srbiji zbog korumpirane SNS-ovske vlasti i katastrofalnog urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu.
I kao da mu to nije bilo dosta, dodao još i kako je to “vidljivo iz svemira”!
I ljudi se sad pitaju, naravno da se pitaju: ako je pretvaranje zagrebačkog prosvjeda u “politički skup” zapravo “nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu”, ako su dakle protesti u Zagrebu organizirani “po uzoru” na one i Srbiji, i ako se opozicijske stranke – odnosno “političke opcije s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine i napada na hrvatsku Vladu” – ponašaju “po uzoru” na opoziciju u Srbiji, ako je to “vidljivo iz svemira”, ispada onda “vidljivo iz svemira” i to da je afera s korumpiranim hrvatskim Državnim inspektoratom i trideset sedam hiljada tona otpada zakopanih građanima u Gospiću ispred nosa zataškana “po uzoru” na aferu s korumpiranom srpskom Republičkom inspekcijom i sedamdeset pet tona betona urušenih na građane u Novom Sadu! Nakon čega, samo trenutak da premijer izračuna, ispada da su i hrvatska parlamentarna većina i napadnuta hrvatska Vlada, dakle HDZ i Plenković, ustrojeni “po uzoru” na srpsku skupštinsku većinu i napadnutu srpsku Vlada, dakle na SNS i Aleksandra Vučića.
I dok si rekao “politikanstvo”, Vučićeva Srbija – sa sve zataškanim tonama, političkim agendama, manipuliranim demonstrantima, korumpiranim institucijama, destabiliziranom parlamentarnom većinom i mučkim napadima na Vladu – ispala “uzor” za Plenkovićevu Hrvatsku! “Vidljivo iz svemira.”
Sedam puta računao je siromah Andrej Plenković i svaki put mu ispalo isto: upravo je pred novinarima priznao da je njegova Hrvatska ista kao Vučićeva Srbija! Sad kad razmisli, gotovo da može čuti kako Aleksandar Vučić onomad prije pola godine govori o studentskim demonstracijama kao “obojenoj revoluciji”, pa tumači kako se “u taj voz ukrcavaju političke opcije sa agendom stvaranja haosa u Srbiji, destabilizovanja skupštinske većine, napada na srpsku Vladu i pretvaranja studentske pobune u politički skup”, samo što Vučić “nije imao nikakvih dilema da se taj talas kreira”, dabome – u Hrvatskoj.
Što bi rekao jedan, “vidljivo iz vasione”.
Odgovorio mu je tada Plenković – da, jebemti, sad se i on sjetio – kako je to “smiješna teza” i kako se nitko u Hrvatskoj ne bavi stvaranjem kaosa u Srbiji, destabilizacijom, napadima na Vladu i pretvaranju studentske pobune u politički skup, pa ni pola godine kasnije tačno istim Vučićevim rečima konstatovao “talas kreiran po uzoru na novosadsku nadstrešnicu” kao obojenu revoluciju. Vučić i on tako naišli oboje na revoluciju. Ta mu je dobra, “oboje na revoluciju”. Dobro, zna da su “obojica”, ali “oboje” je bolje za igru reči. Riječi, pardon.
Aleksandru Plenkoviću sada preostaje samo da objasni znači li njegovo otvoreno priznanje da je onomad lagao i da je Vučić bio u pravu, da je dakle “novosadska nadstrešnica”, odnosno “obojena revolucija”, kreirana i organizirana u Hrvatskoj – što je glupo – ili pak to znači da je “politički skup” u Zagrebu kao “gospićka nadstrešnica” kreiran i organiziran u Srbiji, kao posljednji i ključni dokaz da Vučić i on potpuno jednako misle i računaju, a evo sad i naglas govore. Što je jedino preostalo objašnjenje.
Sedam puta računao je Plenković, i treće nema.
A samo je trebao stati na vrijeme. Đavo mu jezik odnio.
