“Osuđujemo prijeteće poruke usmjerene protiv gospodina Jergovića. Što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović’, ističemo kako je sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine.”
Službeni odgovor Vlade Republike Hrvatske, iz koje su na upit Tportala komentirali objavu Miljenka Jergovića o prijetećem grafitu koji je osvanuo na zgradi u kojoj živi – “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći”, uz aneks “Naša država, naša pravila” – predstavlja događaj bez presedana u kratkoj nam suvremenoj povijesti. Nijedna hrvatska vlada do danas, uključujući i one ratne i onu kratkovječnu, zloglasnu Karamarkovu paravladu, nije s javnošću komunicirala jezikom ulice, društvenih mreža i zidića pred samoposlugama, uvijek prepuštajući tu stvar svojim političkim i medijskim paravojskama: prva koja je to uradila ispala je, eto, pristojna, uglađena i europejska vlada Andreja Plenkovića, sanadera 2.0. Koji je tako efektno dokazao da je zaista prerušen i pod okriljem noći napisao spornu poruku.
Kao što to i inače redovito čini.
Nikad lakši grafološki slučaj: kao što je, naime, u prijetećoj poruci Jergoviću zaparalo oči ono popularno “tvrdo č” u “Miljenko neče dobro proći”, jednako su u žovijalnoj poruci Vlade Andreja Plenkovića zaparale oči dvije znakovite greške. Evo stoga kratke poduke za premijera Plenkovića.
Nema na čemu.
Prvo, citiram, “što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović'”: kad se nešto citira u navodnicima, onda se – kako smo maločas vidjeli – u navodne znakove stavljaju točno citirane riječi. U svojoj objavi o prijetećoj poruci Miljenko Jergović nije napisao kako su “sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović”, već je napisao kako “zna tko su njezini inspiratori i pokrovitelji”, te kako “sumnja na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića”. “Sumnja da su sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović” samo je slobodna interpretacija Jergovićevih riječi, i u tom slučaju ne idu navodni znakovi. Ne, ne idu. Zato što je takvo pravilo.
Sitničavo cjepidlačenje? Možda. Baš koliko i sitničavo inzistiranje na “ć” u “neće”.
Drugo, citiram, “što se tiče njegovog ciničnog iznošenja” te sumnje: Jergovićeva sumnja da su sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović – bez navodnih znakova, vidiš da nije teško – nije cinična: da su pazili na satovima hrvatskog jezika i književnosti, premijer i njegove noćne patrole – što prerušeni i pod okriljem noći pišu grafite i priopćenja Vlade – znali bi da je riječ o figuri koja se zove ironija.
Što je onda cinizam? U najkraćemu – Plenkoviću, usredotoči se i ne zijevaj uokolo! – cinizam je po svojoj definiciji zajedljivo, podrugljivo, proračunato, bezobzirno i drsko ironično izraženo negativno stajalište prema čovjeku i društvu, uvjetovano nepovjerenjem u društvene vrijednosti i čovjekove poštene namjere. Na primjer, napamet govorim, kad netko s pozicije vlasti i sile, recimo predsjednik Vlade, na ironičnu tvrdnju nekog pisca kako su prijeteće poruke upućene njemu napisali premijer i ministar policije, drsko i zajedljivo odgovori kako je “sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine”.
To je, eto, upravo školski primjer cinizma.
Cinizam je, ne kažem, službeni jezik HDZ-ovskih vlada od samih početaka, već punih trideset pet godina, ali nikad do sad nije bio ovako kirurški ogoljen, rukopisom anonimnih komentatora s društvenih mreža, navijačkih transparenata i noćnih patrola Sturmabteilungovih smeđekošuljaša sa sprejevima u rukama. Nakon što se deklarativnim poziranjem uz Thompsona pred koncert na Hipodromu, legitimiranjem ustaškog ekstremizma i dirljivim razumijevanjem za tankoćutne branitelje ispostavio kao “inspirator i pokrovitelj” ljetnog festivala desnice i kolovoške kulturne revolucije – kolovoški kolovođa – nečuveno cinični i slabo pismeni odgovor njegove Vlade ispostavlja se kao materijalni, upravo grafološki dokaz Plenkovićeve umiješanosti u pisanje slabo pismenih prijetećih grafita novinarima, piscima i opozicijskim političarima.
Što, uostalom, da se sličan grafit ukazao na zidu Banskih dvora? Što da je na Markovu trgu – ili na Facebooku, u Novostima ili na Plenkovićevoj telefonskoj sekretarici – preko noći osvanula poruka, štajaznam, “jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći”? Da li bi se premijer i ministar unutarnjih poslova, zajedno s ravnateljem policije, načelnikom zagrebačke Policijske uprave, šefom SOA-e i glasnogovornikom Vlade bavili smišljanjem glupih i ciničnih adolfescentskih odgovora, ili bi, za promjenu, šest lica tražilo autora?
Prije dvije godine, evo zgodnog primjera, zagrebačka policijska uprava objavila je kako je “zaprimila dojavu nepoznate osobe koja je telefonom u ranim jutarnjim satima” – dakle vrlo preko noći, op. a. – “izrazila prijetnje prema predsjedniku i članovima Vlade RH”: na Markov trg odmah su upućene i raspoređene jake redarstvene snage, policija i SOA vrlo brzo su ušle u trag “nepoznatim pozivateljima”, i već do navečer premijer Plenković je dramatičnim i nimalo žovijalnim glasom javnosti obznanio kako je riječ o “vrlo jasno identificiranim osobama koje su povezivale jedan krug ljudi s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka”.
“Rušenje ustavnog poretka.” Vrlo dobro. Pitanje za sve – i za tebe, Plenkoviću! – glasi: kako je to točno prijetnja predsjedniku Vlade pokušaj “nasilnog rušenja ustavnog poretka”, a da isti pokušaj “nasilnog rušenja ustavnog poretka” nije i prijetnja piscu Miljenku Jergoviću, s nedvosmislenom, jasnom i preciznom porukom, “naša država – naša pravila”?
Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. U pravilu broj 3., recimo, piše da su “sloboda, jednakost, mirotvorstvo, poštivanje prava čovjeka i vladavina prava najviše vrednote poretka Republike Hrvatske”, u kojoj po pravilu broj 14. “svatko ima prava i slobode neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, nacionalnom podrijetlu i političkom ili drugom uvjerenju”, pa mu se pravilom broj 38. “jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli”, a pravilom broj 69. i “sloboda kulturnog i umjetničkog stvaralaštva”.
To je, Plenkoviću, ustavni poredak Republike Hrvatske, i kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima. Pa ipak, nismo vidjeli jake policijske snage, agente SOA-e i premijera kako dramatično na televiziji govori o “krugu ljudi s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka”. Umjesto toga, čuli smo samo nadmeno ciničan, djetinje nezreo i fejsbučki glup odgovor inspiratora i pokrovitelja tog “kruga ljudi”, kako su “prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke” i rušiti ustavni poredak.
Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest: i pisac i svaki onaj građanin Republike svoja ustavna prava ima cijeli život, a predsjednik Vlade samo do sljedećih izbora.
A tada, jedne kolovoške noći Andrej neće dobro proći.
Jebiga. Naša država, naša pravila.
