Seizmološki aparati u medijskim redakcijama ovih dana ne miruju: još jedna afera trese Hrvatsku. Ovaj se put radi o aferi koja zadobila prilično prozaičan naziv: plinska. Na više mjesta ste mogli pročitati suvisli pregled događaja i aktera, a ovdje ćemo samo ponoviti osnovno. U rujnu prošle godine Vlada je uredbom naložila da INA sav plin proizveden u Hrvatskoj mora prodavati HEP-u po cijeni koja je tada bila ispod tržišne. Tim se potezom namjeravalo prevenirati nepovoljne učinke visoke cijene plina u kontekstu energetskog odvajanja EU od Ruske Federacije. Međutim, Vlada je produljila tu uredbu i ove godine unatoč tome što je tržišna cijena pala ispod one koju HEP plaća INA-i. I što će u sustavu nastati viškovi koje će HEP na aukcijama morati prodavati po značajno nižim cijenama od onih po kojima je plin kupio.

Naravno, logika nalaže da netko u tom raskoraku između uredbi i tržišnih kretanja mora profitirati, a to su svi oni privatni akteri u plinskom biznisu koji su sad plin nabavljali po iznimno niskim cijenama i naknadno ga prodavali skuplje. Glavno pitanje koje muči hrvatsku javnost ovih dana glasi: jesu li u HEP-u i Vladi samo aljkavi i nemarni pa su produžili uredbu po inerciji ne sagledavajući promjene na plinskom tržištu ili je to učinjeno namjerno s ciljem da netko profitira? Naravno, u igri su i brojne kombinacije ovih razloga. Zasad je teško procijeniti što je točno posrijedi, ali određena razina aljkavosti, nemarnosti i manjka kompetencija je bila sigurno prisutna. Makar kod dijela uključenih koje, možda, neki upućeniji nisu htjeli upozoriti zbog ovog ili onog razloga. Priča će se već rasplesti, ali nas ovdje više od političke seizmologije zanima politička epistemologija.

Nakon pada Ivice Todorića nezanemariv dio medijske i političke scene našao se na skliskom terenu. I vrlo brzo su počele špekulacije: tko će zamijeniti Todorića? Naime, oni smatraju da političko-ekonomska stvarnost naprosto ne može funkcionirati ako ne postoji ta figura moćnog poduzetnika kojeg je politika stvorila i koja mu pruža zaštitu. Mora postojati taj netko tko povezuje politiku i ekonomiju, netko tko podriva i tržište i politiku, netko, u krajnjoj liniji, tko čini naš moralni kompas nužnim i potrebnim. Netko tko stoji iza neminovnog budućeg mitskog događaja, netko tko će biti protagonist te afere svih afera koja se mora dogoditi i ogoliti sustav u kojem živimo. Netko bez koga ne možemo politički misliti jer se naše političko mišljenje svodi na dvije premise: slobodno tržište je objektivno, a politika može biti samo moralna i nemoralna.

U spomenutim špekulacijama izdvojilo se jedno ime: Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Njegovi su poslovni počeci i kasnije snažno širenje teme brojnih istraživačkih članaka i rasprava. I mnogi u njemu vide “savršenog kandidata” za ispražnjeno mjesto nakon odlaska Ivice Todorića. S obzirom na to da je među ostalima i PPD kupovao sporni plin od HEP-a, pojavila se nada: evo napokon dokaza. Moglo bi opet sve sjesti na svoje mjesto: svijet objašnjen, a naša savjest mirna. Naravno, svi veliki poslovni igrači moraju stalno biti po nadzorom javnosti s obzirom na ekonomsku moć koju posjeduju. To je naprosto demokratski minimum. Međutim, politička epistemologija koja se zasniva isključivo na iznalaženju krovne figure koja sve objašnjava može dugoročno biti više društveno štetna od samih navodnih koruptivnih radnji. Jer pretpostavlja da bi sve bilo savršeno samo kad ne bi bilo korupcije. Tako se, naime, ubija politika. Ako bi sve bilo savršeno da nema korupcije onda znači da postoji svima poznati recept za uspjeh koji eliminira konkurentske političke projekte i donosi blagostanje. A pretpostavljeni recept koji implicitno nadilazi interese različitih i sukobljenih društvenih grupa ključna je politička fikcija s kojom se treba obračunati.

bilten