Dok Slavonski Brod diše teški zrak, trojstvo šutnje guši i ono malo preostalih riječi: vlast ignorira, oporba ne govori, a novinari ne pitaju. U gradu u kojem se vlast skriva iza tišine, oporba ne zna artikulirati otpor, a novinari okreću glavu, javni prostor postaje zagušen ne samo benzenom, nego i šutnjom. Ne šute svi oni samo povodom teškog, zagađenog, opasnog, nezdravog zraka koji se nadvio nad gradom, i uvrštavanja Broda na prvo mjesto u EU po zagađenosti zraka, šute inače o svemu što istinski tišti Brod. I kad im građanin pošalje otvoreno pismo o parkiranju, i kad ih se pita zašto biciklistima naplaćuju ulaz na Poloj... i zašto odlaze Brođani iz svog grada,  samo šute

Šutnja gradskih vlasti

U Slavonskom Brodu zrak je težak, ali riječi su još teže. Gradonačelnik ne govori. Ne odgovara. Ne replicira. Ne priznaje ni da postoje pitanja. Njegova je strategija jednostavna: preživjeti bez glasa. I uspijeva. Otvorena pisma? Nema reakcije. Građanski prijedlozi? Bez komentara. Zabrinutost zbog zagađenja? Tišina kao bunker. Grad se prazni od mladosti. Šutnja koja boli.

To nije slučajnost. To je režim.

Šutnja vlasti nije znak skromnosti, nego kontrole. Ne riskiraš pogrešku ako ništa ne kažeš. Ne priznaješ krivnju ako ne reagiraš. Ne duguješ objašnjenje, ako ne priznaješ ni da te se nešto tiče. To je vlast u kojoj se funkcija pretvara u nevidljivo kraljevstvo. Sve postoji, ali ništa se ne vidi. Ni odgovornost. Ni vizija. Ni obrazi. Jer govor obvezuje. A šutnja? Šutnja čuva tron.

U Slavonskom Brodu, kao i u mnogim drugim hrvatskim gradovima, zrak je zagađen, doslovno i metaforički. Dok građani udišu otrovne čestice, vlast udiše samo vlastiti ego. Nema odgovora, nema priznanja, nema ni one elementarne rečenice iz bontona vlasti: “Hvala na prijedlogu, razmotrit ćemo.” Ni kad građanin predloži podzemne garaže. Ni kad napiše otvoreno pismo. Ni kad zatraži samo jedno – odgovor.

Tišina vlasti nije znak mudrosti. To je tišina prezira. Ona je oblik moći. Onaj najgori – pasivan, bešćutan, ispražnjen od smisla.

U društvu u kojem gradski oci ne odgovaraju na pitanja svojih građana, više nemamo politiku. Imamo samo inerciju vlasti, točku u kojoj se čin vladanja zamijenio vježbom opstanka, a građanin prestao biti suborac, već postao smetnja.

Što znači biti političar?

To nije ni titula, ni mandat, ni broj ruku u vijeću. Biti političar znači imati sluh. Imati lice. Imati dužnost da se odgovori. Čak i kad je odgovor “ne možemo”, “nemamo”, “nije izvedivo”. Jer šutnja je pogubna. Ona je način da se društvo razvlaste od nade.

Kad vlast ne uvažava građane, ne slušaju oni nju, slušaju odjeke njezine odsutnosti. A to je, ruku na srce, odvratno mjesto za biti građaninom. Da napišeš pismo i ne dobiješ ni “hvala”. Da predložiš rješenje, a vlast ni ne trepne. To je uvreda, ne politička, nego ljudska.

I to nije slučajnost, nije zabuna. To je namjera, a ne samo socijalna nepristojnost. To je koncept upravljanja bez obveze, bez odgovornosti, bez javnosti.

U Brod ne dolaze odgovori. Dolaze konferencije bez pitanja, intervjui samo s odabranima, mediji po mjeri. Sve podsjeća na gospodarenje informacijama, a ne dijeljenje istine. Jer istina, kad dođe, obvezuje. A političar koji se boji istine, boji se i vlastite funkcije.

U gradu gdje vlast s narodom ne razgovara, neće pomoći ni filteri za zrak ni podzemne garaže. Jer zrak koji nas guši nije samo tehnički problem, nego politička paradigma, tišina kao oruđe vlasti, a građanin kao smetnja u protokolu. To je simptom jedne širee bolesti: odumiranja političke kulture. Demokracija nije birokracija, nije automatski mail, nije ni šutnja. Demokracija je odgovor. Onaj neugodan, onaj s crvenilom, onaj koji otvara vrata dijalogu, sukobu, ali i napretku. Dok se šuti, nema ničega. Samo zagađen zrak i zagađena svijest.

Prvi čovjek grada više ne doživljava svoj položaj kao položaj odgovornosti, nego kao pravo stečeno stažom, izborima i preživljavanjem. On ne “obnaša funkciju”, on je funkcija. Grad je njegova domena. Pa kad mu netko piše pismo, on to ne doživljava kao demokratski čin, već kao narušavanje njegove zone komfora.

On ne vidi građanina kao subjekt, već kao zviždača, smetala, osobu s previše mišljenja. U njegovoj glavi, svi prijedlozi “odozdo” su irelevantni jer “oni gore” znaju bolje. Uostalom, on je već pobijedio na izborima, dakle, “narod je rekao svoje”. Demokracija je, za njega, stvar koja se događa svakih četiri godine, ne svaki dan. A između toga – šutnja. Uprava. Komandiranje. Vlast bez odgovornosti.  “Tko si ti da meni nešto predlažeš? Ako si tako pametan, kandidiraj se.” To je njegova misaona shema. Arogancija umotana u legalitet.

Šutnja oporbe

U većini normalnih sustava, vlast šuti jer zna da će je oporba razotkriti. Ali ovdje? Vlast šuti, jer zna da nema tko viknuti. Oporba u Slavonskom Brodu ne vrišti, ne grmi, ne udara. Ona... promatra. Povremeno napiše koju objavu, priopćenje, organizira neku presicu za prijatelje, šapne kakvu sumnju. No ono ključno – artikulira, nudi, mobilizira – toga nema.

I zato isti čovjek pobjeđuje godinama. Ne zato što blista, nego zato što je jedini koji postoji u javnom prostoru. Ostali samo titraju, kao loš signal na radiju. U njegovu je korist biološka baza, ljudi iz njegovih sela, kvarta, „naših“ prezimena. U njegovu korist igra i vrijeme, jer što dulje šuti, to je veći gospodin. A oporba? Bez programa, bez jezika, bez ritma. Kao da ni ne želi pobijediti, nego samo “sudjelovati”. Kao da se boji vlasti više nego što vlast strepi od nje.

U Slavonskom Brodu oporba ne šuti iz cinizma, nego iz konfuzije. Ne zna koga želi zastupati, ni kako. Ne nudi viziju, već samo migove nezadovoljstva. Nema glas jer nema – sadržaj. Pardon, iiima sadržaj tako da velikog Branka Radičevića proglasi za neprijetelja hrvatstva, Bože, u XXI stoljeću. 

Brodska oporba nije obespravljena, ona je dezorijentirana. Na svaku odluku gradske vlasti, reagira zakašnjelo, bojažljivo ili uopće ne. Umjesto da artikulira alternativu, ponaša se kao komentator tuđeg monologa. A takva oporba ne mijenja grad, ona ga samo promatra dok tone. Možda ne šute jer žele. Možda šute jer ne znaju kako govoriti. Ili još gore, jer ne vjeruju da ih itko više sluša.

U Slavonskom Brodu oporba ne šuti jer je zadovoljna, nego jer je izgubljena. Zna što ne valja, ali ne zna kako bi izgledalo da valja. Ne uspijeva govoriti jasno, smjelo, povezano. Umjesto da gradi alternativu, ona komentira. Umjesto da stvara jezik promjene, preuzima jezik poraza. I onda, kad vlast opet pobijedi, ne zato što je dobra, nego zato što je jedina koja se čuje, oporba se čudi, tiho i nemoćno, kao da nije znala da se u demokraciji mora govoriti da bi se nešto promijenilo.

Šutnja medija

Ne šute svi mjesni novinari, naravno. Ima iznimaka. Ima pokušaja. Ali dominantna atmosfera je servilna, umorna, podmićena poklonima i domjencima. Gradonačelnik daje intervjue samo mediju kojeg financira. “Ja tebi oglas, ti meni PR.” Ostali dobivaju pozivnice za božićno-novogodišnje domjenke, kalendar, malo krekera, čokoladu i osmijeh uz rečenicu: “Hvala na suradnji na dobrobit grada.”

A gdje su pitanja? Gdje su istraživanja/demoskopije? Gdje je usporedba, analiza, glas onih koji trpe? Nema ih. Jer ako pitaš previše – nema više poziva. Nema oglasa. Nema te.

I tako nastaje savršeni krug tišine: Vlast šuti da se ne bi (raz)otkrila. Oporba šuti jer ne zna govoriti. Mediji šute jer ne rade na sebi, i jer se boje da će ostati bez oglasa i kanapea. I svi su sretni – osim grada.

Kako se osjećaju ti novinari? Komplicirano. Kastrirano. I vjerojatno  pomalo sramotno. Jer znaju da ne pitaju što bi trebali. Da ne kopaju gdje bi morali. Da ne drže ogledalo, nego mikrofon. Ali znaju i da žive u gradu u kojem lokalni političar daje izjave onima s kojima ima interesnu suradnju.

Ne talasaj, ne kompliciraj, ne postavljaj ona pitanja, govore im urednici i sami sebi. Tako novinar postaje PR. A medij bilten sponzora. Novogodišnji domjenci su teatar srama gdje se novinari savijaju pod težinom vlastite šutnje. To je moment godišnjeg resetiranja. Svi se okupe. ON dijeli poklone. Priča o “suradnji”. A svi znaju da već sutra nećeš moći postaviti pitanje o zagađenju zraka, zapošljavanju po liniji roda ili izostanku strateških planova. To je kafkijanski teatar u kojem vlast imitira otvorenost, a novinari glume da vjeruju. I svi su na kraju domjenka siti, zahvalni i potpuno – bespomoćni. Što osjećaju? Oni hrabriji – frustraciju i stid. Oni prilagodljiviji – kalkulaciju. Oni rezignirani – ništa više. Navikli.

Neki bi rekli: “To je provincija.” Ali to nije istina. To je samo pogrešan odnos prema profesiji. To je izdaja svrhe novinarstva: pitati ono što vlast ne želi čuti, a što javnost mora znati.

Što ostane kad svi utihnu?

U takvom sustavu, šutnja nije nedostatak komunikacije, nego dominantni jezik režima. Građani udišu zagađeni zrak i zagađeni diskurs. Sve je kontaminirano, i pluća, i riječ. Ali to ne mora biti kraj. Vlast može šutjeti, ali riječi postoje dokle god ih netko piše. Ako javni govor ne dolazi odozgo, mora se stvarati odozdo, iz pisama, komentara, kolumni, iz ljutnje koja ne bježi u cinizam nego u rečenicu.

I zato bi građani trebal pisati, govoriti, pitati. Dokle god se šuti, ne mijenja se ništa. Ali kad se probije tišina – počne nešto nalik budućnosti. Ovaj mali portal vam nudi dio svog prostora za definiranje zajedničke budućnosti. 

______________________