Pjesme o klanju Srba u centru glavnog grada i ustaško skandiranje na koncertu Thompsona, narodni zastupnici pozdravljaju ustaškim pozdravom s govornice Sabora, otkazivanje benkovačkog festivala Nosi se zbog opasnosti od fizičkog nasilja, prijetnje organizatorima i publici šibenskog Fališa: sve je to ljevičarska histerija. Na izmaku ljeta u kojem je fašistoidna retorika pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske prodrla u javni prostor dublje nego ikad ranije, premijer Andrej Plenković objašnjava da je sve ono što smo vidjeli vlastitim očima i čuli svojim ušima bila ljevičarska fantazmagorija. Šta ti je efikasan povijesni revizionizam: danas kreneš od revizije onoga što se događalo prije 80 godina, a već sutra revidiraš sve što se dogodilo jučer.
Kako se ustašoidna ofenziva pritom odvijala na terenu kulturne ponude, zadatak da rearanžira koordinate političke stvarnosti pripao je – logično – resornoj ministrici Nini Obuljen Koržinek. “Naporno je i loše za naše društvo to što ekstremna ljevica idealizira Jugoslaviju, a ekstremna desnica nas gura pod simbole NDH”, izrecitirala je Obuljen Koržinek u intervjuu Jutarnjem listu tezu koju će, po svemu sudeći, HDZ ponavljati čitave jeseni.
Politički gledano, ljevica kakvu danas imamo je manje ekstremna, a više eksterna: s kulturne margine HDZ je onda po potrebi uzima, ne bi li od nje stvorio ideološko strašilo za odvlačenje pozornosti dok pomjera granice prihvatljivosti ustašluka
I još: “Kao što na ekstremnoj ljevici žele imati monopol nad onim što je progresivno i suvremeno, tako na drugom polu imamo one koji misle da bi trebalo propisivati tko će što misliti, pisati ili govoriti.” Pa zaključak: “Te dvije pozicije puno su manje udaljene jedna od druge nego što se žele prikazati. Uvjerena sam da se većina naših građana nalazi u sredini i da želi uključivo, demokratsko društvo u kojem jedan drugoga slušamo, uvažavamo i u kojem razgovaramo jedni s drugima.”
Ovo što ministrica promovira zove se, naravno, teorija potkove: kao što se krajevi potkove u luku približavaju jedan drugom, tako su i ekstremna ljevica i ekstremna desnica međusobno mnogo bliže nego što se čine. A u sredini ostaje prostor za normalne. Koji, jasno, osigurava HDZ. Ideja da su ljudi koji uzvikuju nacističke pozdrave i oni koji se tome protive manje-više isti potvrdit će, doduše, ono na šta već sumnjate: ako vam netko prezentira teoriju potkove, to u praksi obično znači da vas smatra konjem. Svejedno, tragom HDZ-ovske potjernice, odlučili smo provjeriti gdje tačno na našoj političkoj sceni obitava neman ekstremne ljevice.
Milanović
Prva adresa na kojoj je tražimo ona je predsjednika Republike. Uostalom, malo šta pokazuje koliko je Plenković ovog ljeta uspio otklizati udesno kao činjenica da Zoran Milanović izgleda kao ljevičar. A još bolje to dokazuje činjenica da se predsjednik pritom nije ni trudio: veći dio ustaškog derneka je naprosto prešutio, onda je preko Facebooka promrmljao nešto o tome kako je “Hrvatska na srcu svakom tko živi u Hrvatskoj, svakom hrvatskom čovjeku, svakom hrvatskom građaninu, svakom Hrvatu”, pa je u Banskim dvorima primio Miljenka Jergovića kojeg paralelno napadaju grafiteri i Vlada, pa je sjeo u prvi red na otvaranju Fališa. Lijepo i korisno, ali ne baš posebno ekstremno. Pogotovo ako se uzme u obzir da mu se suviše ekstremnim čini čak i ispunjavanje vlastitih ustavnih dužnosti.
Trenutno u Hrvatskoj, kao što se zna, imamo na snazi odluke Ustavnog suda prema kojima je svako isticanje i izvikivanje ZDS-a nezakonito, imamo i niže sudove koji presuđuju tako, ali i drukčije, imamo Vladu koja kaže da je ZDS nezakonit, ali i nije, imamo saborske zastupnike koji ustaški pozdrav nesmetano koriste. Predsjednikov posao bio bi – kaže Ustav – da se brine za usklađeno djelovanje svih tijela državne vlasti. Pogledate li ovih dana tijela državne vlasti, sklad se nešto i ne nazire. U idealnim okolnostima, predsjednik bi tamo gdje se pravosudna, izvršna i zakonodavna vlast razilaze oko jednog itekako polarizirajućeg društvenog pitanja odlučno intervenirao. Samo, to bi onda bio znatno drukčiji predsjednik od ovog kojeg imamo.
SDP
Iz ureda predsjednika produžit ćemo do središta njegove bivše stranke. U SDP-u su kroz samo nekoliko dana najavili čak tri različita prijedloga zakona kojim bi se regulirao ZDS, pa su zastali kod onoga koji se u osnovnim crtama uopće ne razlikuje od HDZ-ove politike: ZDS će biti zabranjen, osim u slučaju HOS-a i Domovinskog rata. Ovo je možda prvi put u povijesti da teorija potkove doista funkcionira. Jer ako ispravno shvaćamo strategiju SDP-ovog predsjednika Siniše Hajdaša Dončića, ona glasi: pošto se HDZ očito prilagođava ekstremnoj desnici, nama na ljevici ne preostaje ništa drugo nego da mu se suprotstavimo tako što ćemo isto učiniti i mi. Ako Milanović najednom izgleda kao ljevičar, ali ne baš ekstreman, onda je SDP ekstremno skrenuo, ali nažalost ne ulijevo.
Možemo!
Preostaje Možemo! Posljednja parlamentarna linija obrane lijeve politike kojom trenutno raspolažemo. Obranu, a i kontranapade, pritom najčešće organizira Sandra Benčić, čija je stranačka zadaća da samostalno nadomjesti kompletnu svjetonazorsko-ideološku politiku Možema!. Ovoga puta, na zapovjedni most izašla je ipak njezina kolegica. Pazinska gradonačelnica Suzana Jašić održala je na godišnjicu donošenja Pazinskih odluka iz 1943. – kojima su se Istra, Zadar i drugi okupirani krajevi odcijepili od poražene Italije, pripojivši se Hrvatskoj i Jugoslaviji – inspirativan antifašistički govor. U njemu je istaknula “nacionalnu svijest istarskih Hrvata”.
Podsjetila je na antifašistički otpor koji u Istri započinje još 1919. godine. Naglasila je da antifašizam “nije ni ‘ljevičarenje’ ni nekakvo jugoslavenstvo”. Dodala je da su socijalisti i komunisti antifašisti, ali su antifašisti i liberali, demokrati, demokršćani. Prizvala je Ustav RH, temelje Evropske unije, UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Upozorila je na to da svijet u kojem živimo opasno podsjeća na dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća. Poručila je zato mladima da uče iz vlastite povijesti, ali i da pritom paze da u digitalnom dobu čitaju i gledaju relevantne izvore. “Umjesto mržnje i zabrana”, zaključila je Jašić, “gradimo prostor za dijalog, za umjetnost, za različitost.”
Sve što je pazinska gradonačelnica rekla važno je i tačno, ali tačno je i ponešto što nije izgovorila. Jer ako antifašizam nije “ljevičarenje”, šta ćemo s tim što je antifašistički otpor na ovim prostorima organizirala i predvodila Komunistička partija? I ako nije “nekakvo jugoslavenstvo”, šta ćemo s tim što se Istra pripojila Hrvatskoj tek onda kada se pripojila i Jugoslaviji? Ovaj tip faktografije – jasno je, nismo blesavi – nije politički oportuno isticati. Ali ono što ostane kada se iz povijesti ovdašnje antifašističke borbe izbriše ključna uloga, hm, ekstremne ljevice – a ostaju nacionalna svijest i Ustav, Evropska unija i UN-ova Deklaracija, umjetnost i različitost, uključivost i medijska pismenost – izgovara danas, skoro pa istim riječima, HDZ-ova ministrica Obuljen Koržinek. Ona to čini iz računice, naravno, dok možemovke govore iz uvjerenja, ali to ništa ne mijenja: naša mukotrpna potraga za hrvatskom ekstremnom ljevicom ni ovdje ne završava.
Fronta
Bend se zove Fronta, frontmenica Fronte zove se Katarina Peović, a njihov prvi singl, koji će izaći uskoro, nosi naslov “Moša Pijade”. Napokon! Jugokomunjara, prevodilac Marxa i Engelsa, prvo politički zatvorenik, a kasnije partijski komesar: ekstremnije valjda ne ide. I to bi, u najkraćem, bila priča o hrvatskoj politici i ekstremnoj ljevici. Ako se radikalno lijeva politika nakratko i pojavi, ona brzo nestane s parlamentarne scene. Peović je jučer govorila u Saboru, a danas je, evo, u glazbenom studiju. Jučer u fokusu političkih analitičara, podjednako desničara i liberala, a danas na meti profesionalnih tračera koji nagađaju o njenom ljubavnom životu. Ili, kraće: jučer Radnička fronta, danas muzička Fronta.
Ako nešto nalik na ekstremnu ljevicu negdje uopće obitava, nalazi se dakle tek na kulturnim marginama. Na stejdžu, u likovnoj galeriji, ponekad na ljetnim festivalima. Politički gledano, ljevica kakvu danas imamo tako je manje ekstremna, a više eksterna: s kulturne margine HDZ je onda po potrebi uzima, ne bi li od nje stvorio ideološko strašilo za odvlačenje pozornosti dok pomjera granice prihvatljivosti ustašluka. I eto kako teorija potkove funkcionira u praksi: tko gleda kako se njeni vrhovi međusobno približavaju, lako previdi da čitava potkova ispisuje slovo U.
