U zemlji gdje influencer vrijedi više od učitelja, a kladionica više od učionice – štrajk nastavnika lako se prikazuje kao sabotaža. Sabotaža ocjenjivanja i mature. Zašto to kažem? Zato što, čim je štrajk najavljen, počelo se sindikate koji su štrajk najavili prikazivati kao one koji sustav – ruše.
Počeo se, opet – jer to je u Hrvatskoj očito “in” – propitivati tajming štrajka. Kada štrajkaju zrakoplovni prijevoznici? Pa, valjda je to jasno – “u sezoni”. U ljeto. Ili pred blagdane. Tad se najviše putuje. Pa je i prijetnja štrajkom najupečatljivija. A i šteta. Naravno ako do štrajka dođe.
Ili, da budem plastičan, možda gol u 89-oj minuti nogometnog susreta ne bi trebao vrijediti. Jer, loš je tajming. Šteta će biti velika ako onaj koji je gol primio izgubi. Navijači će se ljutiti. Sponzori otkazati ugovore.
Ili, još plastičnije. Krivi tajming? U vrijeme zaključivanja ocjena, kraja školske godine, provođenja ispita mature? Poslužit ću se riječima Glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. “DORH se bavi meritumom i bilo bi dobro da se oni pozabave meritumom. Kada utvrdimo da postoji osnovana sumnja, mi postupamo. Njihova naklapanja o tajmingu su besmislena. Oni zazivaju neku suradnju i savez između tijela kaznenog progona i nekih političkih opcija. Oni bi htjeli da mi znamo da postoji osnovana sumnja da je netko počinio kazneno djelo, ali da ne postupamo protiv njega dok ne završe neki od pet izbora koji su bili u zadnjih godinu dana.“
Da, eto, i sindikati se bave meritumom. I organiziraju štrajk. Bilo bi, kako Turudić ispravno primjećuje, dobro da se i vlasti bave meritumom. Mediji također. I zato su naklapanja o tajmingu, zaključivanju ocjena, maturi – besmislena. Turudić je u pravu.
Krenimo od početka. Već godinu dana, nakon donošenja Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, a još važnije u atmosferi u kojoj već godinama nema važećeg kolektivnog ugovora za osnovno i srednje školstvo te visoko obrazovanje i znanost, sindikati ukazuju na neprihvatljivo uređenje plaća u obrazovanju.
Narativ da štrajkaši i sindikati nanose štetu djeci, roditeljima i obrazovanju pokušaj je da vlast skrene pažnju sa svog nečinjenja i nezadovoljstvo usmjeri prema nastavnicima
Uz to, istovremeno se provodi reforma strukovnog obrazovanja. Plaće i interesi zaposlenih, kritična točka ovog štrajka, nisu od jučer. Problem postoji. A partnerskog pristupa rješavanju problema nema. I, sad kad nakon nekoliko prosvjeda i dva štrajka stiže i treći, sindikalnu borbu za profesionalno dostojanstvo vladajući će, neobičnom lakoćom političkog “prebacivanja” odgovornosti pokušati svaliti na sindikate, njihove članove i zaposlene u sustavu.
Jasna je i predvidiva retorika preoblikovanja javnog diskursa kojom bi se učitelje, nastavnike, profesore, pretvorilo u zlikovce, “državne neprijatelje”. Samo taj narativ da štrajk, štrajkaši, sindikati, njihovi članovi nanose štetu djeci, roditeljima, obrazovanju ozbiljan je pokušaj da vlast skrene pažnju sa svog nečinjenja i da nezadovoljstvo roditelja štrajkom usmjere prema sindikatima. A to naprosto ne stoji. To je pila naopako. Klasična zamjena teza: “Drž’te lopova – eno ga tamo, nije tu!”
Hajdemo, dakle, analizirati ovo “moderiranje javnog mnijenja”.
Prije svega valja biti jasan – govoriti o tome da je namjera štrajka izazvati štetu i to nemjerljivu besmisleno je. Da, naravno, štrajk cilja štetu – drugačije ne bi ni imao smisla. Šteta jest mehanizam štrajka – zaustaviti procese na način da poslodavca najviše “boli”! A to je u školi nastava.
Ili, i više, štrajk tijekom državne mature. O tome što će se dogoditi obrazovne su vlasti trebale razmišljati ranije. Tada su mogle i trebale sjesti za stol, ponuditi rješenja, hodograme, vremenike rješavanja očitog nezadovoljstva zaposlenih u obrazovanju. Reći ću još jednom, plastično: štrajk koji ne “boli”, ne vrijedi koliko ni ispričnica za neodržan sat.
Učitelji, nastavnici, profesori, zaposleni u obrazovanju ne štrajkaju da bi izazvali kaos niti maltretirali maturante. Štrajkaju jer ih se mjesecima ignorira. A sad, kad je zaključivanje ocjena i državne mature pred vratima, vlast se – umjesto samokritike – okreće pseudomoralnoj manipulaciji.
Govoriti o tome da je namjera štrajka izazvati štetu i to nemjerljivu besmisleno je. Da, naravno, štrajk cilja štetu – drugačije ne bi ni imao smisla
Umjesto odgovora i rješenja nudi se glumljeno samosažaljenje. Vlast se predstavlja kao žrtva: ona koja bi tako rado riješila problem, ali eto, zločesti sindikati kvare planove. Vlast je, valjda, naivna djevojka kojoj je zločesti sindikat pokvario maturalnu večer… Umjesto odgovornosti, svjedočimo PR-patnji. Ulogu djece, roditelja i škole koriste kao scenografiju vlastitog nečinjenja.
Vlast je okrenula gluho uho zahtjevima zaposlenih, umanjivala dosege prethodnih štrajkova i pripremala teren da sindikate “optuži” za to što ništa nije riješila. Stvara se konflikt između djece i roditelja te zaposlenih u obrazovanju. I sada, kad to svjesno nečinjenje dolazi na naplatu, štrajk se proglašava – nevremenim.
No, stvar je upravo suprotna. U sindikalnom smislu štrajk je pravovremen jer je vlast, posredni poslodavac, najranjiviji. Kada zaustaviti obrazovni proces ako ne prilikom ocjenjivanja ili državne mature? U nedjelju oko ponoći? Šesti ponedjeljak u mjesecu, između podneva i 12?
Ne, štrajk nije usmjeren protiv djece niti roditelja, on je akcija sindikata protiv poslodavaca. Posrednih poslodavaca – obrazovne i državne vlasti. Onih koji problem nisu riješili. I, ne, nije ovo politički potez. Nisu ovo grlati opozicionari, nedomoljubi ili nedržavotvorni elementi. Vrijeme je nakon izbora, kada politička računica prestaje. Ali je vrijeme kada štrajk, točno, malo više “boli”.
Krenimo dalje o pokušaju preusmjeriti roditeljski bijes prema sindikatima. Čitam nastavnici u komentarima ispadaju “sindikalni” ugursuzi, nastavnički luftbremzeri, edukacijski paraziti iz javnog sustava. Nije im u interesu da učenici uspiju. Kao da prosvjetari ne znaju kako izgleda kada znanje propada. A demagogija cvjeta. Cinizam se ne iscrpljuje samo u ovom. Ne, on će se do dana štrajka multiplicirati kroz medijske kanale, PR znalce, medijske analize. Koji će pronositi istu partituru.
Štrajk u obrazovanju nije spontan, on je kroničan. Govorim to i iz vlastitog iskustva, ne samo kao osoba koja je uvjerena u zakonitost štrajka. Već i kao onaj koji podržava drugačiju raspodjelu javnih sredstava, onu u kojoj će obrazovanje vrijediti više. Pa će i zaposleni dobiti više. Bar malo. Da se pokaže da i učitelj u osnovnoj školi, nastavnik u srednjoj, profesor na veleučilištu ili sveučilištu ovom društvu vrijedi!
Vlast je okrenula gluho uho zahtjevima zaposlenih, umanjivala dosege prethodnih štrajkova i pripremala teren da sindikate “optuži” za to što ništa nije riješila
Posljedica je to zanemarivanja sustava koja traje godinama. Da, škole se grade, fakulteti obnavljaju, ali djecu ne obrazuju cigle – već ljudi. I, ne nisu sindikati emotivno razmaženi gnjavatori. Oni su glas upozorenja. A potom i glas akcije! No, ispada da su sindikati partneri dok šute, a kad progovore – proglašeni su neprijateljima. Samo to već viđena autoritarna matrica. Koja nastupa ne kao rezultat političke mudrosti. Već nepromišljenosti. I nemoći.
Reći ću dalje: vlast koja učitelje proglašava štetočinama jer štrajkaju za pravo na dostojanstven rad, i za rad u boljoj školi, instrumentalizira i ideologizira obrazovanje. Ne vidi ga kao javno dobro, već kao servis – što jeftiniji, što poslušniji. Vlast koja želi poslušne sindikate i poslušne zaposlene ne želi kritičko mišljenje niti podnosi kritiku. Želi nastavnike koji se neće boriti ni za sebe. Pa će i učenike učiti poslušnosti!
Takva retorika sliči optici iliberalnih režima. Ne priznaje se pravo na otpor ili na bilo koju akciju. Ako nije pod kontrolom. Tako je bilo i u neposrednom susjedstvu, u kraljevstvu Orbana. Kada nisu mogli kupiti sindikate, slomili su ih. Jer vlast želi mirno vladati, naredne tri godine, slobodne od bilo kakvih prijetnji i nemira. Slobodne i od, vidimo, socijalne odgovornosti.
A sada su obrazovni sindikati jedina snaga koja remeti savršenu simetriju vladine moći. Zato su opasni. Samo, ovdje Foucaultov citat dolazi kao naručen: “Gdje ima moći, ima i otpora.” I, stoga, štrajk nije slabost sindikata, već znak njihove svijesti. Izraz je njihove društvene relevantnosti. Posljednji mehanizam kojim mogu nešto reći u društvu koje sve manje sluša. U kojem se sve više naređuje!
Oni koji danas prozivaju sindikate, njihove članove, zaposlene u obrazovanju trebali bi se sjetiti koliko je puta obrazovanje iskorišteno za blistave PowerPoint prezentacije, za PR kampanje. Kada su školu pretvorili u poprište reformi. Ali bez reformatora. Samo, tada se nije govorilo o šteti. Danas se govori. Jer netko riskira političku neugodnost. I društvenu odgovornost! Da se ne zavaravamo, nije vlast zabrinuta zbog učenika. Zabrinuta je zbog sebe. Zabrinuta da gubi kontrolu nad narativom. Nad simbolima. Nad onim što se još uvijek zove javno.
Štrajk prosvjetara nije radikalni hir. On je simptom države koja zaboravlja čemu služi. I zaboravlja komu služi. Sustav obrazovanja, sustav znanja i razuma, danas je meta onih koji bi trebali u njega ulagati. A kad se sustav znanja ponižava, tada vlada samo moć. A gdje moć vlada, znanje je opasno.
U svome tekstu “Red diskursa” Foucault tvrdi da nijedno društvo ne ostavlja govor i misao slobodnima. Optuživati, isključivati, delegitimirati – znak je to neslobode. Slobodan je samo onaj tko se tome usudi reći ne.
Zato nije pitanje šteti li štrajk djeci. Pravo je pitanje: što će djeci više naškoditi – dan štrajka, bez nastave, mature, ili život u državi gdje se svi prave da je sve u redu? A znamo da nije!
