Hrvatska stvarnost nakon ovog ljeta stane u jednu riječ. ‘Većina’! I to: Hrvat, katolik, domoljub, branitelj.
„Mi smo na liniji
Nič ni treba spremeniti
Mi smo mladi imamo linijo radi
Radi, radi, radi, radi, radi, radi“
„Mi smo na liniji
Ništa ne treba mijenjati
Mi smo mladi, volimo liniju.
Volimo, volimo, volimo, volimo, volimo, volimo“
Peter Lovšin
Godine 1882. Ernest Renan na Sorboni je primijetio kako je nacija „svakodnevni plebiscit“, uz napomenu da je zaborav jednako važan kao i sjećanje. U Hrvatskoj taj zaborav nije prirodan, nego strateški politički projekt – ne briše se slučajno, već ciljano. Thompsonovi koncerti, proslava u Kninu, procesije na Gospu, ulične demonstracije i napadi na festivale – sve su to vježbe zaborava i podsjećanja, rituali kojima se određuje tko je „naš“, a tko „njihov“. Naš svakodnevni „plebiscit zaborava“, sjajno sažet grafitom: „Naša država, naša pravila.“
Hrvatska stvarnost nakon ovog ljeta stane u jednu riječ. „Većina“! I to: Hrvat, katolik, domoljub, branitelj. Ta „većina“ zapravo je agresivna i dobro organizirana manjina s privilegijama većine. Njena snaga ne dolazi od brojnosti ni tvrdnje da je društvena matica, već iz državnog blagoslova, pogurana ideološkom infrastrukturom Crkve i povezanih konzervativnih krugova. Ulica – dio braniteljskih udruga, navijačke skupine, desni aktivisti – nije to spontani folklor, već aranžman pod dirigentskom palicom ozbiljnih aktera. Politika se te manjine boji jer o njenim glasovima ovisi. Korisna je i zbog sposobnosti da zastrašivanjem disciplinira protivnike. Sjetite se „šatora“. Uz to, Crkva je u posljednja tri desetljeća duboko ušla u politiku i institucije, infiltrirala se u obrazovanje, socijalu, medije. Danas nosi „moralno pokroviteljstvo“ koje odlučuje o političkom kreditu i povlači poteze pijunima na političkoj ploči. Paradoks je potpun: manjina se ponaša kao većina, a većina šuti i prilagođava se. Pritom je strah pretvoren u političku valutu.
Fenomenologija posljednjih mjeseci slijedi isti narativ. Thompsonovi koncerti tretirani su kao „kulturni događaji“, a zapravo su služili kao šok-terapija normalizacije revizionizma i mobilizacije političke lojalnosti. Oluja je na proslavi u Kninu podignuta na razinu ideološkog kapitala: državna proslava pretvara se u platformu hegemonije u kojoj se svaka distanca čita kao izdaja. Mise i procesije o Velikoj Gospi politički usmjeravaju javni prostor – nerijetko ne kao evanđeosko poslanje, već program rekonkviste, povratka na predliberalni poredak s oltarom koji kruni i određuje okvire dopuštenog. Benkovac je bio pokazna vježba vlasništva nad ulicom: branitelji i navijači pokazali su čiji su trgovi i ceste. Napad na FALIŠ, hajke na sve koji „remete“ poredak koji propisuje „većina“, nisu incidenti. Ne, to su vježbe kolektivne lojalnosti, upozorenja svima koji se usude misliti drukčije.
Svaku od tih epizoda pratile su iste tvrdnje, laži koje naša „većina“ dugo već ponavlja.
Prvo: „ideologije“ se navodno nameću s ljevice. Kažu, „izbori se ne dobivaju na ideologiji“ i treba „ostaviti svjetonazor po strani“. No upravo je ta „neideologija“ ideologija te skupine. Ona koja nameće poredak upravo po njihovom ideološkom narativu – Bog, vjera, obitelj, nacija – jer u društvu vrijednosni rascjepi oblikuju i ekonomiju, i sigurnost, i kulturu.
Drugo, čim netko upozori da posljednjih mjeseci ne gledamo „samo“ iliberalizam nego uzlaznu fašizaciju, ideološki glasnogovornici ulične „većine“ odgovaraju kako je to „jedino oružje onih koji nikad nisu htjeli Hrvatsku“, koji sad kad se „živi bolje no ikad“, to koriste kao oružje za „uznemiravanje hrvatske javnosti“, izmišljanje podjela i argument vlastitog postojanja. Jer, naravno, „fašizam ne raste“. Pa ekstremne desnice u nas gotovo i nema, vele. Samo, fašizacija se ne mjeri izbornom matematikom, nego normalizacijom prakse i jezika: zastavama i simbolima na javnim događajima, državnim licenciranjem revizionizma, nekažnjivošću prijetnji i rutinskim hajkama.
Konačno, javljaju se pronositelji ideje kako je u nas „većina diskriminirana“. I to od neke kulturne i intelektualne jugonostalgične manjine. Ta inverzija relativizira ustavnu zaštitu slabijih; perverzija je diskriminaciju pretvoriti u refren većine. Naime, točno, i pojedinac iz većinske skupine može biti diskriminiran, no „većina kao većina“ ne može imati status ranjive skupine u društvu u kojem drži poluge moći. Kako se ta inverzija operacionalizira, pokazuje izjava zastupnika koji pokreće opoziv ministrice kulture. On antifašizam proglašava „lijevom agendom“, a uskraćivanje sredstava festivalima i programima koji navodno „udaraju u temelje moderne Hrvatske“, nudi kao neutralan kriterij. To nije neutralnost, već sofisticirana cenzura. Ne zabranjuje se izravno, samo se gasi dotok kisika. Govoriti da ne zagovarate zabrane, a tražiti financijsku eutanaziju sveg što se ne uklapa u vašu ideološku matricu, znači izvoditi udar na kulturni pluralizam jezikom „kriterija“.
Teorijski okvir je jasan. Davno je Tocqueville upozorio na tiraniju većine: demokracija bez ograničenja pretvara volju većine u instrument tlačenja manjine, despociju javnog mnijenja. Claude Polin opisao je drugu krajnost: u totalitarnim poretcima tiranija postaje difuzna, svi nadziru sve, međusobno se denunciraju i autocenzuriraju. Hrvatska je razvila hibrid: politički konstruirana „većina“ proizvodi Tocquevilleov pritisak odozgo prema dolje, a istodobno, kroz institucije i rituale, inducira polinovski učinak – ljudi jedni druge prokazuju, ušutkavaju. „Ne ulazi u to“, „ne provociraj“, „ne talasaj“ parole su svakodnevice koja stvara opću neslobodu.
Institucije su ključni pomagači. Ne zato što su nemoćne, nego jer kalkuliraju: kupuju mir i glasove, outsourcaju disciplinu ulici pa se potom boje prekida te simbioze. Umjesto da štite ustavne zabrane mržnje i diskriminacije, institucije „kontekstualiziraju“ zabranjene simbole, šire nadležnost kad im odgovara, a šute kad je najpotrebnije govoriti. Najgore je kad institucije rade protiv sebe samih, pisao je Kregar. Ovo što se događa nije meteor koji pada izvana, već praksa institucija koje varaju vlastiti ustav i zloupotrebljavaju toleranciju da bi ojačale represiju. Naša samozvana većina ne priznaje ustavni identitet Hrvatske – antifašistički u svom polazištu – nego nameće suprotnost. Sve drugo proglašava neprijateljskim. Tu dolazimo do najveće opasnosti: ustavi ne umiru u spektaklu, već u tišini, kad ih prestanemo shvaćati ozbiljno i počnemo tretirati kao alat trenutne većine.
Danas to vidimo. Država kapitulira pred uličnom manjinskom disciplinom kako bi stranka pobijedila na izborima. Nije to „greška u izvedbi“ već strategija. Financije i dozvole postaju selektivne, policijska pasivnost pravilo. Sudska „relativizacija zabrana“ postaje izlaz iz jasno propisanog uređenja. Kulturna politika pretvara se u filter ideološke podobnosti. U toj simbiozi oltar i ulica rade ono što ni jedna sama ne bi mogla: dokidaju pluralizam, a umjesto vladavine prava nameću svoju „istinu“. To je prijelomna točka: kada država ne brani Ustav, nego ga podređuje volji ulice, ne govorimo o demokraciji, već o njenoj karikaturi.
Zato Hrvatska više ne prolazi iliberalnu demokraciju. Ta dionica – razgradnja ograničenja i zlouporaba institucija – dovršena je. Ulazimo u fazu rasta schmittovskog fašizma. Društvo se dijeli na „nas“ i „njih“, prijatelje i neprijatelje. Ekstremni narativi ulaze u mainstream, centrističke stranke u ime „razuma“ i „stabilnosti“ preuzimaju militarizam i retoriku desnice. To je konstitucionalizacija nekonstitucionalnog, kad dugotrajno tolerirano biva institucionalno prihvatljivo, potom normirano.
Prve žrtve već su pale: ustavnost i vladavina prava pretvorene su u ceremonijal. Sljedeći su na redu kultura i obrazovanje, posljednja utočišta u kojima se uči razlika između većine i pravde, glasa i prava. Ako nestanu, nestat će i mogućnost da društvo samo sebe ispravi.
Prava demokracija ne mjeri se brojem ruku u zraku, nego granicama koje si većina postavlja. Onoga dana kad većina (pa i ona politički konstruirana) povjeruje da smije sve – demokracija je mrtva. Tiranin ne mora nositi krunu. Dovoljno je da kaže: „Narod tako želi!“ A kad to kaže manjina koja se lažno predstavlja kao većina, a država kimne, to nije ni politika. To je ustavni udar bez vojske. U kojem država izdaje sebe samu.
Što sad? Odupiranje! A otpor neće doći od onih koji upravljaju institucijama, jer one su već pristale na ulogu kulise. Neće ni od opozicije koja na nasilje, stvarno i pravno, simbolično odgovara medijskim priopćenjima i mrežnim objavama. S plaže. No građani koji znadu razlikovati pravo od sile i većinu od istine, intelektualci koji ne pristaju na šutnju, novinari koji ne dopuštaju da laž postane navika, mogu institucije natjerati da rade svoj posao. Šutjeti znači biti na strani pobjednika, sve i ako je pobjednik marioneta. Otpor znači shvaćati Ustav ozbiljno, ne trgovati njegovom antifašističkom jezgrom sa samozvanom većinom. Nije teško: ne šuti!
