Pamtim je iz prošlog stoljeća. Jedna od cura – dečkih baš i nije preveč bilo! – koje su 1997. pokretale Gong, jednu, tada se tako činilo, krajnje subverzivnu i opasnu društvenu ustanovu kojoj je smisao da HDZ-u oteža izborne krađe. A kralo se, pamtimo to na različite načine, u vrlo širokom rasponu metoda, od ubacivanja viška izbornih listića, preko krivotvorenja rezultata po izbornim mjestima, do sirove i surove propagande u režimskim medijima. Istina, HRT je u to vrijeme, ipak, bio bolji i slobodniji nego danas – našlo bi se među urednicima i novinarima hrabrih i ispravnih, te naklonjenih opoziciji, pa čak i Srba po nacionalnosti; svega, dakle, čega danas na Prisavlju ni u tragovima nema – ali je sustav tako bio postavljen da ni za stotinu godina HDZ nije mogao izgubiti vlast ni u glavnom gradu, ni u državi. Ako bi što krenulo u tom smjeru, predsjednik Republike Franjo Tuđman bi, u Zagrebu se i to dogodilo, svojom imperatorskom voljom poništio izbornu volju građana, ili bi se tajne službe, skupa sa svojim kanalizacijskim podzemljem, nadigle da provođenjem nasilja i kojekakvih kriminalnih radnji preokrenu tokove demokratskih procesa. I u tome su, do osnivanja Gonga, bile vrlo uspješne. Bilo je to opasno vrijeme, kao što je i ovo u kojem danas u Hrvatskoj živimo. Vrijedi se prisjetiti kako je 6. lipnja 1997. uniformirani pripadnik Predsjednikove osobne garde, satnik Tomislav Brzović, zvani Beba, pokušao udarcem u glavu namotanim vojničkim opasačem u Puli ubiti Vladu Gotovca, usred predizbornog skupa ususret Predsjedničkim izborima. Satnik Brzović udarajući Gotovca povikao je: “Ja sam hrvatski ustaša! Živio Ante Pavelić!”
Osim što je to doista bilo opasno vrijeme, a sama ideja o građanskom nadzoru izbornog procesa iz specifičnih je domoljubnih krugova smatrana oblikom najgore protuhrvatske djelatnosti, cure koje su u cijelu stvar ušle mogle su računati da nikada više neće moći stupiti u službu u nekoj javnoj, da ne kažemo državnoj instituciji. Osnivajući Gong, one su, kako se u tom trenutku činilo, počinile socijalno samoubojstvo. Postale su, jezikom 2025. govoreći, komunističke i jugoslavenske kurve! Kao i 2025, taj jezik i diskurs bio je podržan sa samih vrhova vlasti.
Suzana Jašić uskoro se našla na čelu Gonga i vrlo je agilno sa svojom ekipom prošla kroz povijesne, Trećesiječanjske izbore, kada je, početkom 2000, HDZ poražen od koalicije socijaldemokrata i liberala. Taj rezultat bio je posljedica spleta okolnosti, društveno-političkog optimizma, ali, iznad svega ipak, u to sam četvrt stoljeća kasnije posve uvjeren, posljedica je to nadziranih izbora i onoga što je, ne samo praktično, nego i simbolično, u raspoloženju i atmosferi, stvorio Gong.
Nakon toga, ista je ekipa još neko vrijeme radila svoj posao, da bi se onda, kako to već biva, cure razišle, svaka na svoju stranu. Njihova su lica zaboravljena, imena su im potonula u anonimnost, možda su se i poudavale i promijenile prezimena, tko zna što se sve s njima dogodilo, ali nijedna, koliko znam, nije napravila političku karijeru, nije stekla veliki javni ugled, niti se ugradila u hrvatske elite. A Suzana Jašić, ta njihova šefica, trajno se vratila doma u Istru, valjda se tamo i udala, stekla obitelj, što li već, i naravno da se nastavila baviti društvenim radom. I to s one najniže, neprijateljima najiritantnije razine, onako već kako te cure rade: recimo, bila je predstavnica roditelja u Upravnom vijeću Dječjeg vrtića Olga Ban, gdje se zalagala za (naravno) veću transparentnost u radu, te za bolje uvjete rada i boravka djece. A još je i koješta drugo radila u tom svom Pazinu, sve dok se kao kandidatkinja platforme Možemo! nije 2021. kandidirala za gradonačelnicu Pazina, i pobijedila. Da bi onda 2025. i drugi put dobila izbore.
Ljudi to, vjerojatno, i ne znaju, ili zaboravljaju, ali Pazin je zapravo glavni grad Istre i sjedište Istarske županije. Razlozi za to su manje praktične, a više, ipak, povijesne prirode. Praktično govoreći, Pazin je u samom zemljopisnom središtu Istre, a povijesno gledajući, Pazin je jedini dominantno hrvatski gradić u Istri. Tu je bila čuvena Hrvatska gimnazija, iz koje je poteklo ono narodno i narodnjačko, solidarno istarsko hrvatstvo, koje se samofinanciralo i samoodržavalo na načine i u formama koji drugdje nisu postojali, čime je bitno i trajno određen sam duh istarskoga svijeta, i njegova danas dominantnog hrvatskog dijela. I na kraju, u Pazinu su 13. rujna 1943. manifestom proglašene odluke Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, na čijem je čelu bio Joakim Rakovac “o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom”. U Pazinu je, dvanaest dana kasnije, 25. rujna, održan Sabor istarskih narodnih predstavnika, gdje je izglasan Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Istru, te je potvrđena odluka o odcjepljenju od Italije i sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom. Donesene su odluke o ukidanju talijanskih fašističkih zakona, među njima, recimo, i “Zakon o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima” iz 1936. Smiješna i sramotna bila su, naravno, slavenska imena i prezimena, slovenska u Primorskoj i dijelu Istre, hrvatska u Istri, na Kvarneru, u Zadru.
U Pazinu je, imajmo na umu i tu okolnost, jer nju će dijelovi istarskog svijeta doživjeti kao u nebo vapijuću nepravdu i vlastiti slom, odlučeno da Istra prvi put u povijesti postane dio Hrvatske i šireg jugoslavenskog ili južnoslavenskog svijeta. Pola stoljeća kasnije, od devedesetih pa sve do danas, istarski političari, oni iz IDS-a i SDP-a, redom deklarirani antifašisti, vjerni Pazinskim odlukama i načelima istarskoga hrvatstva, oni koji će hrvatsku pokrajinsku budnicu “Krasna zemljo” uzdići u službenu istarsku himnu, činili su sve na zacjeljenju rana tog drugog dijela i segmenta Istre. To je, i samo to, bio smisao dvojezičnosti u Istri, od koje se drugdje u Hrvatskoj nevježama i fanaticima kosa diže na glavi. I to je, te ništa drugo osim toga, bilo formula uzdizanja Iste u neusporedivo civiliziranu, europski naprednu, ali i vrlo bogatu hrvatsku regiju. Doista, ne bi tog bogatstva danas u Istri bilo da nije bilo društvenih, političkih i civilizacijskih vrijednosti za koje su se zalagali istarski političari.
I tako je neki dan, o osamdeset i drugoj godišnjici Pazinskih odluka, gradonačelnica Pazina Suzana Jašić održala govor o smislu i sadržaju antifašizma danas, u kojem je rekla, i vrlo pametno obrazložila da “biti protiv antifašizma, dakle, znači biti i protiv Republike Hrvatske”. Citirala je Ustav Republike Hrvatske, taj dokument od kojeg se Bebe Brzovići i ostali ljubitelji A.P.-a štite reafirmirajući stari slogan neonacističkoga njemačkog AfD-a, koji glasi “Unser Land, unsere Regeln”, ili u ponešto još ekstreminiziranom hrvatskom prijevodu: “Naša država, naša pravila”. Citirala je istarskog svećenika, hrvatskog antifašista Božu Milanovića, koji je govorio: “Mi ne tražimo ništa drugo nego da se i nama prizna pravo na život i slobodu kao i svima drugima.” Citirala je, nasuprot tome, Benita Mussolinija, čije riječi danas tako netanjahuovski zvuče: “Ja vjerujem da se može lakše žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena nego 50.000 Talijana!” Ali je između tih i drugih citata potekao jedan ne samo razuman i politički dosljedan i temeljit, nego i neobično životan govor, u kojem je Suzana Jašić okupljenom svijetu, i onima koji će je ispratiti putem medija, objasnila i ispričala dvije veoma važne stvari. Prva je što ustvari znači biti fašist. A druga je zašto nikako nije dobro biti fašist. U Istri, ovakvoj kakva je Istra danas, ali i u onakvoj kakva je nekad bila potisnuta hrvatska Istra, ta Istra smiješnih i sramotnih imena i prezimena, to da nije dobro biti fašist ugrađeno je u identitet svijeta i mjesta. Ako si fašist, niti možeš biti današnja Istra, niti možeš biti Hrvat iz bilo kakve Istre, bilo kada. Ono što ljudi, vjerojatno, ne shvaćaju, a u čemu bi im mogao pomoći njezin govor, e kad bi ga mogli čiste glave čuti, jest da pitanje fašizma nije pitanje toga na kojoj si se strani i s kakvim imenom i prezimenom zatekao. Fašizam je privid nadmoći, koji na kraju vodi u poraz. A kraj će biti za dvanaest godina, kao što je bio nakon njemačke 1933, za dvadeset i tri godine, kao što je bio nakon Mussolinijeva dolaska na vlast 1922, ili za četiri godine, kao u slučaju NDH, ali poraz je izvjestan, samo je pitanje hoće li tim porazom stradati cijeli narod. Zahvaljujući partizanskom pokretu u Hrvatskoj i hrvatskim partizanima, tim jedinim aktivnim hrvatskim antifašistima, poraz hrvatskog fašizma po hrvatski narod nije bio fatalan. Kao što, recimo, poraz talijanskog fašizma jest bio fatalan za najveći broj istarskih i dalmatinskih Talijana.
Suzana Jašić pametna je i vrlo agilna cura. Od one čeljadi za koju ne možeš biti siguran gdje će u budućnosti završiti. No, i ako postane predsjednica Republike – što nije naročito vjerojatno, premda nije i nemoguće – i ako je život opet odnese iz Pazina u neki veći grad, pa ako tamo u nekom neboderu bude predstavnica stanara, ona će se s istim dobroćudnim entuzijazmom zalagati za javni, iliti za zajednički interes. I neće joj na um pasti da na tome gradi karijeru. Neki dan je, na pitanje o zaslugama njezine politike za činjenicu da se u Pazinu rađa sve više djece, odgovorila: “Ne bih se usudila sa sigurnošću reći da je za rast broja novorođenih zaslužna politika, pogotovo da je ona dominantno zaslužna.”
