Protekloga tjedna hrvatsko je novinarstvo po tko zna koji put u zadnjih nekoliko desetljeća dotaknulo dno.


U dnevnim novinama koje je nekih davnih i časnih godina proslavio Joško Kulušić, osvanuo je tekst o tome kako je u jednom dalmatinskome gradu, kao psihologinja u Centru za socijalni rad, zaposlena mlada žena, koja je u nekom svom predživotu dva puta uhvaćena i kažnjena zbog prostituiranja. Uhapsio ju je i prijavio pred, četiri ili pet godina policajac na zadatku, koji joj se predstavio kao potencijalni klijent. Završila je na prekršajnome sudu.


Novinar nam pritom, uz pomoć umirovljenoga policijskog inspektora, pojašnjava da se policijske klopke ne postavljaju tek tako, iz čista mira, već da to znači kako je policija imala čvrste indicije o nezakonitom djelu.


Kod drugoga privođenja žena je navodno i priznala prostituiranje s trojicom muškaraca u nekoliko navrata. Tko je taj trojac, na koji natječaj su oni primljeni, što i s kime rade, novinara, ako sudimo prema tekstu, nije uopće zanimalo. Klijenti valjda nisu moralno upitni?


Urednica se prvotno oglušila rekavši kako stoji iza sramotne objave čak i najavljivala nastavke pokušavajući objavu zamaskirati nakanom da se piše o greškama sustava, da bi samo dan nakon toga uzmaknula i pokrivši se ušima objavila ispriku javnosti

Valjalo je osuditi ženu, koja, po njegovom mišljenju, kad posrne i završi u blatu prostitucije treba u njemu ostati do kraja života, a ona se eto drznula promijeniti, završiti fakultet i potražiti posao u državnoj službi.


I dok će svi takvi novinari i novinarčići suosjećati i navijati za fiktivne likove u literaturi, na daskama ili na filmskome platnu (sa ”Slatkom Irmom” Billyja Wildera, s Jodie Foster u ”Taksistu” ili Julijom Roberts kao Vivian Ward u “Zgodnoj ženi”…), u stvarnome životu skloni su zgražanju i osudi sustava koji takvim ženama pruža drugu šansu.


Slobodna Dalmacija, na čijem je čelu odnedavno žena, urednica koja je kao novinarka radila istina u mozaičnim i life style rubrikama, tekst je ilustrirala golišavim fotografijama. No nije se zadržala samo na objavi ovog jadnog, ni s čim izazvanog kopanja po životu i prošlosti nesretne žene, već je tu nebulozu bez povoda, to novinarsko dno dna od teksta, senzacionalistički ”razvalila” i na naslovnici novina, mada je u tekstu navedeno kako nije bilo pravnih zapreka za njezino zapošljavanje.


Pa kad je pobogu sve bilo legalno i po zakonu čemu uopće tekst tog tipa i u zakutku novina, a kamoli na naslovnici. Bit će ipak da se krajnje provincijalno, željelo podići najnižim strastima čitatelja i malomišćanskim moralizatorima i huškačima. Onoj kategoriji ljudi koja će se kleti u vjeru, Crkvu, oprost – ali pasti svaki put iznova na konkretnim primjerima iz života.


Takvi bez razmišljanja sklapaju ruke i mole se svetačkome liku Marije Magdalene. Slave njezino obraćeništvo i Isusov oprost, ali nisu u stanju oko sebe prepoznati i prigrliti magdalene iz susjedstva – stvarne, a ne mitske grešnice i bludnice.


Čovjek bi očekivao da kad je već načinjena kardinalna greška, kad su se novine i portal, za tko zna čiji interes, pretvorili u ured za ćudoređe da će novinari u anonimnoj psihologinji, koja je odabrala svoju struku vezati uz ljude s margina društva, prepoznati novovjeku preobraćenicu. Sveticu.


Valjalo je osuditi ženu, koja, po njegovom mišljenju, kad posrne i završi u blatu prostitucije treba u njemu ostati do kraja života, a ona se eto drznula promijeniti, završiti fakultet i potražiti posao u državnoj službi

Mnogo zrelije i odmjerenije, od, primjerice, poznate psihologinje Mirjane Krizmanić upitane za stav o ovome slučaju reagirao je riječki nadbiskup koadjutor  Mate Uzinić. Osvrnuo se, naime, nedavno prilikom zaređivanja đakona i na ovaj slučaj iz Slobodne Dalmacije i rekao kako je pogrešno to razapinjanje: ”Ispalo je da, zato što je jednom bila prostitutka sad više ne bi trebala činiti ništa dobro”. Nadbiskup smatra pogrešnom odbacivanje i osudu nesretne žene.


Na objavu su na sreću reagirali i HND zatraživši ostavku uredništva, ali i Udruženje psihologa i BaBe, pa i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja je osudila ovakav tip napisa i zatražila njegovo povlačenje s portala.


Urednica se prvotno oglušila rekavši kako stoji iza sramotne objave čak i najavljivala nastavke pokušavajući objavu zamaskirati nakanom da se piše o greškama sustava, da bi samo dan nakon toga uzmaknula i pokrivši se ušima objavila ispriku javnosti. Aleluja, priznala delikatnost i ”neprimjerenu prezentaciju teme”.


No šteta je načinjena. Nepovratna. Novinarsko dno je dotaknuto, ali i razbijen mit o konzervativnim dalmatinskim sredinama kao kršćanskim, vjerničkim, katoličkim, u svakom trenutku spremnima na oprost obraćeniku, u ovom slučaju ženi koja je odabrala pošten rad u području za koje se školovala umjesto prostituiranja.


Ima li što logičnije od toga da Centar za socijalni rad pruži ruku ovoj suvremenoj obraćenici razapetoj na naslovnici novina…?


Po mom mišljenju nema, ali ja sam od onih koje se rasplaču kad na kraju ”Zgodne žene” Richard Gere dođe po Juliju Roberts.


autograf