Jednoga septembarskog jutra 1933. u Ženevi, jedan tridesettrogodišnji Jevrejin iz Gornje Šleske, odgovarajući na ime Franz Bernheim, svjedočio je pred skupštinom Društva nacija. Podnio je tužbu „protiv odioznih i barbarskih postupaka hitlerovskih poklonika prema njegovim sunarodnjacima neposlušnim režimu“. Pričao je, dakle, o požarima podmetnutima u dućane i stanove, o silovanju žena, o pokoljima, o pljačkanju sinagoga, o izgonima čitavih porodica na ulicu uz revolverske hice, usprkos njemačko-poljskoj konvenciji o zaštiti manjina, koja datira iz 1922. godine. Predsjednik je tada dao riječ predstavniku Njemačke, Josephu Goebbelsu. Član francuske delegacije u Društvu nacija Réne Cassin, koji je prisustvovao zasjedanju, vjerno je izvijestio o njegovom odgovoru: „Gospodo, Ložač je gazda u svojoj kući (Charbonnier est maître chez soi). Mi smo suverena država. Sve ovo što je rekla ova individua, vas se ne tiče. S našim socijalistima, pacifistima i Jevrejima činimo što hoćemo. I ne trebamo trpjeti kontrolu čovječanstva ni skupštine Društva nacija.“

I Njemačka je izbjegla osudu. Da li je to nekažnjavanje dovoljno da na negativan način postavimo temelje prava uplitanja? Oni nam u svakom slučaju zabranjuju da nacionalni interes bude isključivi horizont vanjske i unutrašnje politike.

Naravno, pojam suverenosti ne zaslužuje da bude potpuno otpisan. Ne smijemo zaboraviti da je, oslobađajući Evropu od ideje Carstva, to jest okupljanja čitavog poznatog svijeta pod jedinstvenom moći, suverenost pružila političku priliku naciji i, u naciji, demokraciji. Svrgnuti danas suverenost u ime carstva Dobra moglo bi voditi podpadanju nejakih država pod palicu zatvorenog kluba moćnih država.

Nacionalnu državu i njenu suverenost dakle ne bismo trebali potpuno otpisati. Ona i dalje može biti čvrsti jamac individualnih ljudskih prava i državljanskih sloboda, a time i postojanja i daljnjeg razvitka demokracije, odnosno preoblikovanja demokracije u smjeru one demokracije što ju je Jacques Derrida nazvao démocratie à venir, demokracijom u dolasku, odnosno budućom demokracijom ili demokracijom budućnosti, dakle demokracijom kakve još nema, kakve možda nikada neće ni biti, ali u odnosu spram koje moramo postupati kao da je moguća, kao da je moguća na svjetskoj ravni. Takva nadolazeća demokracija jest „nešto o čemu se tek treba misliti i što tek treba doći: ne nešto što će izvjesno sutra doći, ne neka buduća (nacionalna ili internacionalna, državna ili trans-državna) demokracija, nego demokracija koja treba imati strukturu obećanja – dakle i pamćenja nečeg što donosi budućnost ovdje i sada“.

Ta je svoja ishodišta o demokraciji budućnosti Derrida razvio u knjizi pod naslovom Protuhe (Voyous). Posrijedi su države što su ih Amerikanci nazvali rogue states (états voyous), dakle mangupske ili lopovske, nevaljale, podle i ništavne, ukratko gnusne kriminalne države, koje ne zaslužuju drugo doli da se s njima obračunamo, da ih vojno porazimo ili pak njima ovladamo. Derrida će, uzvratno, za najveću državu-protuhu proglasiti Sjedinjene Američke Države, državu koja prisvaja suvereno pravo na upotrebu takve etikete i na ratnu inicijativu ili policijske operacije protiv tako stigmatiziranih država: „Upravo su SAD – koje se koriste svojom moći da optuže ‘države-protuhe’ za kršenje ili nedostatak prava, za izopačenja i zastranjivanja, SAD koje tvrde da su jamac međunarodnog prava, a poduzimaju ratne inicijative, policijske operacije i akcije za očuvanje mira, zajedno sa zemljama koje su im u takvim akcijama saveznici – bez obzira što slove kao suverene – prve rogue states“.

Svaka suverena država virtualno i a priori u stanju je zloupotrijebiti vlastitu moć i prekršiti međunarodno pravo, kao i bilo koja država-protuha. Država-protuha, drugim riječima, čuči u svakoj državi.

Derrida ne odbacuje naprosto nacionalnu državu i njezinu suverenost, nego se, i to napose valja naglasiti, ne zauzima za apsolutnu, bezuvjetnu (nacionalnu) suverenost, za bezgranični ili neograničeni subjektivitet. Mogli bismo reći da je deridijanska suverenost ograničena suverenost, ali ne politički ograničena nego prije svega – etički (prirodnim pravom) ograničena suverenost. Suverene nacionalne države ne smije ograničavati, a nekmoli napasti neka druga nacionalna država kao takva i sama od sebe. Ona to može učiniti samo uz mandat međunarodne zajednice, ukoliko ova presudi da neka država u tolikoj mjeri krši kolektivna ljudska prava, kao što je pravo naroda kao naroda, da njeno djelovanje prerasta u neprihvatljiv zločin protiv čovječnosti i čovječanstva.

Zorna ilustracija inzistiranja na apsolutnoj, bezuvjetnoj državnoj suverenosti bila je upravo Goebbelsova izjava u Društvu nacija: s neizbrisivim cinizmom istaknuo je granice načela suverenosti prizvavši je kako bi opravdao Državu/Naciju koja ukida pravo i kako bi opravdao bjesnilo terora protiv unutrašnjih neprijatelja njemačkog naroda. Ne-pobijanje njegovih riječi pokazuje a contrario da demokracija jednostavno nadmašuje zakon većine i da se legalno počinjeni zločini unutar nacionalnog područja uz narodno odobravanje itekako tiču ostatka svijeta. Upravo iz tragičkog iskustva novije historije može zato proizići ključna figura onog humanog: ono što nas se ne tiče, tiče nas se!

A na njezinu temelju može onda proizići i nacrt jedne druge (alterglobalističke) Evrope. Još jednom testamentarnim riječima Jacquesa Derride: „Ne radi se o tome da se priželjkuje konstitucija jedne Evrope koja bi mogla biti jedna druga vojnička supersila, koja bi štitila svoje tržište i time bila protuteža drugim blokovima, nego Evrope koja bi mogla posijati sjeme jedne nove altermondijalističke (alterglobalističke) politike. Ona je za mene jedini mogući izlaz. Ova snaga je na putu. Iako su njezine naznake još uvijek nejasne, mislim da je više ništa ne može zaustaviti. Kada kažem Evropa, to je: jedna altermondijalistička Evropa koja transformira pojam i prakse suverenosti i međunarodnog prava. I raspolažući jednom oružanom silom, nezavisnom od NATO-a i od SAD, oružanom silom koja bi, ni ofanzivno, ni defanzivno, ni preventivno, intervenirala bez odlaganja u službi konačno ispoštovanih rezolucija jednih novih Ujedinjenih nacija (kao što je neophodno sada reagirati u Izraelu ali isto tako i drugdje).“

tacno