Bratoljub Klaić definira intelektualca kao umnog djelatnika s visokom školskom spremom koji misli vlastitim mozgom.
Međutim, biti intelektualac podrazumijeva društveni angažman: utjecaj na javnost obranom visokih društvenih, kulturnih i političkih standarda, bavljenje širokim spektrom globalnih pitanja o rasuđivanju i ukusu vremena, želju da se politikom istine utječe na okolinu, senzibilitete za konvencije i vrijednosti koje osiguravaju i potiču napredak, traženje istine bez obzira na posljedice...
Intelektualac nikad nije zadovoljan stanjem i poretkom stvari i stalno postavlja pitanja moćnicima, utjecajnima i odgovornima...
Između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle, kod nas u tzv. socijalizmu, vladala je neprikrivena odbojnost režima prema pametnim ljudima, neovisnim o vladajućem partijskom jednoumlju. Smatralo se da svojom autonomijom, stupnjem odmaka i mentalnim distanciranjem od konvencija ugrožavaju pravila i ograničenja vladajućih institucija i stvaraju podlogu za društveni nered.
Takvi stavovi nipošto nisu povijesno nepoznati. Nakon Drugog svjetskog rata intelektualci su bili „odgovorni za moralnu propast Amerike“, izdajnički paraziti“ i „beskorisne lude“... Joseph Schumpeter je smatrao intelektualce „prijetnjom opstanka kapitalizma“, a Bertrand de Jouvenel drži inteligenciju “najvećom prijetnjom društvu”. U komunističkoj Rusiji optuživali su inteligenciju kako pretendira zamijeniti fetišku ulogu proletarijata.
Povijesno gledajući, intelektualcima se davao značaj i poklanjala pažnja. Makar i negativna. Danas, ne da im se ne poklanja pažnja, nego ih nema. Nestali su iz javnog života i što je još gore: niti fale, niti ih itko treba. Institucionalizacija i profesionalizacija intelektualnog života, tržišna utakmica, moć i karakter medija ne ostavljaju prostor za održivost uloge neovisnih kritičkih intelektualaca, a i postmoderna je ozbiljno uzdrmala temeljne zasade njihove prosvjetiteljske uloge.
U Brodsko-posavskoj županiji približno deset posto stanovništva ima visoku stručnu spremu. To je oko sedam, osam tisuća ljudi, a među njima, broj javnih i nezavisnih kritičkih intelektualaca stane na prste jedne ruke... I to nije županijski, nego svjetski score. Russel Jacoby u svojoj knjizi Posljednji intelektualac istražuje taj nestanak intelektualaca iz javnog života...
U Slavonskom Brodu jedina dva autentična javna intelektualca su vremešni umirovljenici: Veljko Lukić i ja. Ima ih još dvoje, troje, ali nemaju našu autentičnost. Naime, ni Veljka, ni mene ne određuje radno mjesto, nego način na koji djelujemo i vrijednosti koje zagovaramo. Obojica ne živimo od ideja, nego za njih. Udaljeni od posebnih identiteta i interesa govorimo i djelujemo u korist društva kao cjeline, odbacujemo partikularizam, dovodimo u pitanje tuđa mišljenja i konvencije, privlači nas politički život, ali se, kao desetobojci,bavimo širokim rasponom aktualnih pitanja. U borbi za istinu – križari smo koji uzaludno pokušavaju njihati Brod...
I, jebiga, utužilo nas. Utužila nas andrijevačka intelektualka bez polemičkih, a i brojnih drugih kapaciteta - ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki. Uz plaćeničku pripomoć provincijskog parca Mije Kladarića.
Ponavljam. Kao počasni član Gradske knjižnice (to sam ja), i čitalac koji je u godinu dana posudio iz Gradske knjižnice i pročitao najviše knjiga (to je Veljko), nanijeli smo joj duševnu bol, od po 30 tisuća kuna svaki, opisujući i javno objavljujući kako je tipičnim kadrovskim šibicarenjem i još tipičnijim žeravačko-gradonačelničkim mutežom slučajno postala ravnateljica, usprkos tome što je njen protukandidat bio hrvatski branitelj i invalid Domovinskg rata, s izričitom zakonskom i moralnom prednošću koji je, uz to, barem sto puta kvalificiraniji za taj posao. Što je vrlo lako dokazivo.
Međutim, brodsku javnost i brodsko pravosuđe to ne interesira pa će Ružica Bobovečki sigurno otploviti u brodsku povijest. U rubrici: vjerovali ili ne. I ondje biti uz bok s brodskim gradonačelnikom koji je nekada respektabilni kulturni Brod uspio svesti na razinu Žeravačkog Potoka, a zaposlenike Gradskog poglavarstva tretirati kao stočni fond. I u jednom i u drugom uspješno ga, u Gradskoj knjižnici, imitira Ružica Bobovečki, nemajući pojma da na taj način svoj rok trajanja uvezuje s njegovim.
