Danima me mole i opsjedaju da napišem nešto u obranu 12 gnjevnih ljudi, apostola, žigosanih, ili najbolje reći siromaha koji onomad radiše u gradskom poglavarstvu i dobiše otkaz na pravdi Boga, metodom slučajnog uzorka, ni po babi ni po stričevima. Dobro, možda je bilo malo po bábi, ali po stričevima nije sigurno. Najjači su mi oni koji rade u toj istoj ustanovi pa se, kao, sažaljevaju nad sudbinom i činjenicom kako su ljudi nepravedno potjerani:
- “Samo ti napiši, ali nemoj mene spominjati. Znaš kako je, ipak ja tamo radim, a imamo i kredit.“
- Boli me k... kako je, pomislim u sebi, a glasno izgovorim samo:“ ´ko ih tjera u Moravu kad ne zna da plivaju.“ Nema smisla da im netko sa strane narušava obrambenu koncepciju i „solidariše“ se s njima kad oni mudro šute kao što su šutjeli i kad su nokautera Krpana tjerali u carinu, bojeći se valjda da ih ovaj ne centrira krošeom ili direktom poput onog pročelnika s kojim je „pobrisao patos“. Šutjeli su i kad su Jozu Bodrožića stjerali u Županiju i onemogućili da završi životni projekt - javnih radova, dok je baka Ruža Tomašić brinući za svoje čedo i znajući što se sprema, dokazala da svi „prde u istu tikvu“ i da će se oni na kraju sve dogovoriti pa nema potrebe da ih ja branim kao što je pokojni Huso Alić (Partizanovac) branio još pokojnijeg Želju Toffolinija (Dinamovac) sa riječima:“de udari ga još jednom, ako smiješ“, pa tako 10 puta za redom. Kad je već bio dobrano izudaran „Tafljača „ zavapi s poda:“ Huso, nemoj me više braniti, molim te.“
Dojma sam da kada napadam i optužujem mnogo bolje me shvate i uzmu u obzir nego kad se „solidarišem“ i to još sa sirotinjom, mada je efekt uglavnom isti - nula bodova, jer na sirotinju i žabe pišaju, odnosno i zec k... oštri.

JF Kennedy svojevremeno je izjavio da društvo koje nije u stanju pomoći mnogobrojnim siromasima neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše. To je izgleda čula i Milunka Opačić, blažena pa nam se ukazala neki dan potpisujući peticiju protiv siromaštva i u našem gradu pokušavajući prikupiti koji predizborni poenčić. Jadno je dobro koje ona donosi izblokiranim i prezaduženim sugrađanima. Brođani imaju sve predispozicije da se razviju poput stanovnika Siska te da konačno uspijemo zatvoriti Dodigovu rafineriju i prodisati punim plućima, a MM (ministrica Milunka) se odlučila brinuti za naš prosperitet i opstanak kao da će njene mjere doprinjeti da se riješimo siromaštva i bijede. Bolje da se drži Slavice Nikšić (ravnateljica Centra za soc. skrb u Brodu) i da zajedno paze da ih ne (iz)vozaju šoferi, odnosno dezerteri ,a još bolje da postupe po mome dopisu od prije godinu dana i zauvijek odu u nepoznatom pravcu jer ne mogu shvatiti da kad ne bi bilo siromaha ne bi imao tko ni raditi.

Godinama im objašnjavam da smo mi fenomen koji treba samo brendirati, zapakovati i prodati jer to što ima kod nas nećete naći nigdje na svijetu. Ako se uzme njihov kriterij da je prag siromaštva na nekih 1.200,00 kn prihoda po članu kućanstva onda nije sirotinja samo onaj koji je dobio otkaz, nego i oni koji rade. Hipotetički gledano: obitelj sa jednim zaposlenim koji može imati i 5.500,00 kn plaće u „nettu“, ako ima troje djece na samoj je granici siromaštva, a takvih je malo. Mnogo je više onih koji rade za cca. 2.500,00 kn. Neki ni to ne dobiju. Negdje opet rade oboje pa ne mogu skupiti da pređu sirotinjski prag. Da ne spominjem samohrane majke, samohrane očeve, penzionere sa 1.000,00 kn mirovine, mase onih o kojima skrbi HZZ-e i mnogi, mnogi drugi. Ukratko sve sama sirotinja koja nije evidentirana u knjigama. Možda su ih Slavica i Milunka ipak popisali pa spisak poslali na Madagaskar jer tamo kažu da na siromašnog bivola ni muhe ne slijeću, dok se ovdje još uvijek držimo Picassove izreke:“Volio bih živjeti kao siromašan čovjek s puno novaca.“
Ako se trendovi otkaza i nezaposlenosti nastave na vrlo dobrom smo putu da ćemo jednoga dana slaviti kad nas netko „preko veze“ ubaci na socijalu kao što se nekada slavilo kad se dobije posao ili prinova u obitelji.
- „Kume, u nedjelju vrtim janje. Obavezno dođite. Uspio sam nakon višegodišnjeg čekanja upasti na
spisak. Živjela Milunka! Tko god se borio sa siromaštvom vrlo dobro zna kako je skupo
biti siromašan.“
- „Imaš pravo, kumašine. Siromašnima je svaki dan petak, a zveckanje punih džepova mnogo je
glasnije od kruljenja praznog želuca“.

Svijest o sirotinji razvio sam davno prije Milunke i Slavice zahvaljujući živom Predragu Živkoviću Tozovcu i njegovoj himni o siromaštvu („siromah sam al´ volem da živim“) i još više zahvaljujući nažalost mrtvom samoukom glazbeniku Karakašu zvanom „Cuker“ iz Brodskog Vinogorja čiji je refren išao otprilike ovako:

„Siromah sam, siromah sam to je neka greššška,
sirotinjo Bog te j... svima li si tešššška.