Danima se pisalo kako je iranska taktika napada dronovima dokaz da su SAD i Izrael uništili sve lansirne rampe i lansere iranske vojske, pa zato ne koriste projektile. Ali, ne lezi vraže. U noći s 11. na 12. je proveden takav napad da po Pntagovnu i tel Avivu još trče i traženajboljeg lažova da prikrije štetu, tšpa: „Eto, dva aviona sunam se sudarila uzraku, a desetak vojnika je podleglo tegobama od nepoznate viroze u modernoj medicini“.
Taj masovni, koordinirani napad Teherana i militanata Hezbollaha na Izrael razbio je prevladavajuću propagandu o drastičnom propadanju njihovog ratnog arsenala.
Nadalje, koordinacija signalizira da Hezbollah ne može biti isključen iz potencijalnog primirja, za razliku od izjava vlasti u Tel Avivu prema kojima bi se libanonski sukob nastavio čak i nakon mogućeg sporazuma s Teheranom.
Konačno, on ponovno potvrđuje otpornost Hezbolaha. Izrael je zamišljao da su prethodni rat, naknadna bombardiranja - izvedena kršeći primirje - uništavanje tunela i razoružanje, iako ograničeno, šiitske milicije od strane libanonskih vlasti gotovo u potpunosti eliminirali njezine vojne sposobnosti.
To nije slučaj, kako sada shvaća Tel Aviv, koji je naredio kopnenu invaziju na susjednu zemlju i snažno je bombardira, pretvarajući južna predgrađa Bejruta u hrpu ruševina: 634 mrtvih, uključujući 91 dijete, preko tisuću ozlijeđenih i više od 800 000 raseljenih. Ova agresija naišla je na neočekivani otpor, a izrael ratuje jedino kako zna – tuče po gusto naseljenim blokovima i pravi gomile ležševe među ženama, djecom i starcima, jer su vojnici Hezbolaha ipak u bunkerima i rovovima, dobro maskirani u kršu i maslenicima.
I tako se Iran čvrsto drži, unatoč sili svojih napadača, dok blokada Hormuškog tjesnaca opterećuje Sjedinjene Države, pod pritiskom polovice svijeta da prekine sukob kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice energetskih ograničenja, jer su sve zemlje svijeta, osim onih koje imaju nafte napretek i po povoljnijim ugovorima, apsolutno nekonkuretne na tržištu.
Zaista je teško zamisliti kako su mogli umanjiti takve posljedice. U svojoj ludosti, vjerovali su da mogu prisiliti Teheran da ništa ne poduzima, kako je naredio Trump, koji je zatražio od američke mornarice da prati tankere s naftom u tranzitu.
Pa možda ih i prate, ali preko aplikacije Marine Traffic. Sigurno skriveni u indijskim lukama.
Jednostavno nemoguće je zaustaviti Irance, obzirom na blizinu obala s kojih bi provodili gađanje, kako je nekoliko stručnjaka objasnilo Wall Street Journalu. Čak i kad bi se ova nemoguća misija ostvarila, bila bi potrebna dva ratna broda za zaštitu svakog tankera. Čak i tada bi se promet sveo na minimum, jer SAD nemaju toliko brodova. Naime, da izađu iz Perzijskog zaljeva trenutno čeka oko 200 tankera, a Teheran provjerava koji su prijateljski i daje im zeleno svjetlo za izlazak.
Eskalacija Hormuške krize podiže strah od dugotrajne blokade
Stoga su, nakon što je plan samoubojstva odbijen, Sjedinjene Države pribjegle svojim strateškim rezervama. No, kako objašnjava Axios , ova mjera "sama po sebi vjerojatno neće sniziti cijene nafte". Zapravo, korištenje rezervi "usporit će, a ne zaustaviti rast cijena nafte, i ponuditi privremeno olakšanje od štete uzrokovane rastućim cijenama benzina", rekao je Joe Brusuelas, glavni ekonomist u britanskoj multinacionalnoj računovodstvenoj tvrtki RSM.
„Sjedinjene Države troše oko 20 milijuna barela nafte dnevno. Čak i najagresivnije crpljenje rezervi, kao što je bilo 2022., trajalo bi samo nekoliko tjedana i ne bi bilo dovoljno da ublaži pritiske koji doprinose rastu cijena“, dodao je Brusuelas.
„Jedini način za povratak stabilnim tokovima nafte i plina jest nastavak tranzita kroz Hormuški tjesnac“, zaključio je Fatih Birol, direktor Međunarodne agencije za energiju.
Ukratko, Trumpova administracija se kriminalno nemarno uvukla u tunel iz kojeg ne zna kako pobjeći, a top je razlog ponovljenih izjava o skorom kraju sukoba, koje izmjenjuje s uobičajenim halucinantnim izjavama o pobjedi, koja je potrebna da bi se izvukao iz rata.
Ali čak ni ovdje ne zna kako se izvući iz toga, budući da je Izrael odlučan nepovratno destabilizirati Iran i preuzeti kontrolu nad Libanonom. Ali rat protiv Hezbollaha je velika prepreka toj tvrdnji. Kada bi Izrael zauzeo Libanon, uz dodatnu aneksiju juga Sirije, razvoj događaja bi bio preuzimanje cijelog Bliskog istoka i zaista bi mogli govoriti o postepenoj provedbi realizacije plana velikog Izraela, od Nila do Eufrata.
Sam Trump, usprkos milijardama bačenim u razne skupine u Iranu, ne može pronaći podršku u Teheranu. Tijekom rata prošlog ljeta Iran mu je ukazao povjerenje i zajedno su pronašli način da ga okončaju bez prevelike štete. Taj odnos povjerenja naveo je Iran da povjeruje da pregovori koje je Trump ponudio prošlog mjeseca mogu uspjeti.
Podmukli izraelsko-američki napad uništio je taj odnos, potičući Teheran da pooštri stavove, a on sada zahtijeva čvrste garancije za okončanje sukoba. A te im garancije Trump ne može pružiti.
Stoga je Vladimir Putin, kojeg je Trump kontaktirao ovog vikenda, zatražio pomoć. Putin je poduzeo svoje mjere i nešto se moralo promijeniti jer je jučer njegov izaslanik Kiril Dmitriev sletio u Sjedinjene Države, iako službeno zbog nečeg drugog, a ne zbog Irana.
Izaslanik Kremlja otputovao je u Miami kako bi razgovarao o gospodarskoj suradnji između Rusije i Sjedinjenih Država, piše Reuters, što je naslov za naivne.
Štoviše, Putin je napravio potez koji ima značajan utjecaj na tekući sukob, kontaktirajući azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva. Sasvim je jasno da Izrael vrši pritisak na Baku da se pridruži ratu na njegovoj strani, scenarij koji se pojavio odmah nakon napada dronom na azerbajdžanski aerodrom za koji je okrivljen Teheran. Iran je porekao odgovornost, jer sdu na aerodrom u Nahičevanu zaravo pali ostaci drona koji je letio uz granicu, a ne kroz azersku enklavu.
U bilješci Haaretza, zapravo, podsjeća se na duboke veze između Tel Aviva i Bakua te se navodi da to opterećuje privilegirane odnose s Ankarom koja, bojeći se izraelskog ekspanzionizma i da će protuiranski rat ponovno rasplamsati aktivizam kurdskih milicija, koje SAD i Izrael pokušavaju pokrenuti protiv Teherana, a to koči agresiju Alijeva protiv Irana.
Erdoganu očito nedostaje snage da izdrži izraelski pritisak, pa je Putin izravno intervenirao, očito tražeći od predsjednika kavkaske zemlje da izbjegne nepromišljeno miješanje. Putin zna kako biti uvjerljiv.
Njegov aktivizam nije smio proći nezapaženo od strane stranke globalnog rata koja, iako je preusmjerila fokus na Bliski istok, ali nastavlja igrati svoje karte i na ukrajinskom frontu.
I upravo je na tom frontu upućeno „upozorenje“ Putinu da se kloni bliskoistočnog rata, a to su učinili s dvije tragično spektakularne operacije: napadom na grad Brjansk , u kojem je osam šest civila, koji je Kremlj pripisao Velikoj Britaniji, te prije svega napadom dronom na Soči, čije se ime sada povezuje s Putinom jer ga često posjećuje, koji je trajao punih 24 sata.
Rusija je danas pozvala ambasadore Velike Britanije i Francuske na „razgovor2, da im pojasni svoje stavove i odluke nakon napada na Brijansk i Soči s njihovim raketama, vjerojatno i posadama i pilotima.
Ali, kao i u slučaju ideja za rješavanje problema Hormuza, napadi na Rusiju su histerične inicijative, s malim utjecajem na globalnu sliku.
Da, za kraj, vijest koja je upravo objavljena, Iran je spreman pustiti tankere kroz Hormuški tjesnac, pod uvjetom da se nafta plaća u juanima, a to Americi ne znači ništa. Jer žive od „kajmaka“ kojeg kupe s petrodolarima. Ovo je provjereno i potvrđeno, kao što mogu reći i da je svemirska glupost koja kruži par dana na društvenim mrežama da je Vladimir Putin pristao na dolarsku trgovinu.
