Statistika tvrdi da prosječno hrvatsko kućanstvo u strukturi izdataka troši 27 posto novca na hranu. Ono s nižim prihodima i više od 50 posto. Budući da 70 posto zaposlenih prima manje od prosječne neto plaće 1552 eura, inflacija ubitačno udara upravo te građane o kojima HDZ-Plenkovićeva vladajuća kasta najmanje skrbi. Pogoduje bogatima i stranomu krupnom kapitalu, a najpotrebitijima u društvu drži glavu iznad vode.
Dok je oporbena (predizborna?) karavana SDP-a i platforme Možemo! – provokativno-znakovita naziva “Stopama Plenkovićeve inflacije” – ciljano nastupala u središtima 20 velikih hrvatskih gradova, a organizirani joj HDZ-ovi provokatori neometano od plavih čuvara javnog reda i mira činili kojekakve sabotaže, HDZ-ovi su se ministri po zadatku natjecali koji će glasnije trbuhozboriti ključne mantre iz domaće zadaće svog stranačkog šefa i šefa u vladi. Predsjednik vlade i HDZ-a Andrej Plenković ne časi časa pa arogantno kontrira Siniši Hajdašu-Dončiću (šef SDP-a) i Sandri Benčić (koordinatorica Možemo!):
“Za visoku stopu inflacije i poskupljenja proizvoda i usluga u Hrvatskoj su krivi ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku što izazivaju ekonomske šokove, rast cijena nafte i plina na globalnu tržištu te snažan rast plaća i kupovne moći građana.”
Nisu on i njegovi od osobna povjerenja u vladi i državnoj upravi krivi za dvostruko višu inflaciju/skupoću od prosjeka eurozone i EU-a, nego, riječima ministra dijela gospodarstva Ante Šušnjara (DP), “vanjski čimbenici na koje naša vlada ne može utjecati”. A tko može?
Dođe mu, je li: “Narode ‘rvacki, tako je kako je, naoružaj se strpljenjem i ne laktaši se uz kontejnere s kućnim otpadom! Stegni remen, pa bude li jednog dana, ako ne prije – bit će bolje! Vlada bdije nad vašim obiteljima!”
I onda, lijepom politikantsko-populističkom navikom tipa hvalite me usta moja, uslijedi svaki put ista “statistička” dijareja vladajućih: “Inflacija bi i cijene energenata bili znatno viši da naša vlada nije donijela opsežne pakete pomoći, kojima su ograničene cijene struje, plina, benzina i inih naftnih derivata te osnovnih prehrambenih namirnica. Državna pomoć, subvencije i izravne potpore najugroženijim građanima i poduzetnicima su ublažile najgori udar krize.”
Kritičari pak tvrde da su upravo preskupa država i prekomjerno trošenje pridonijeli razbuktavanju visoke inflacije za što su izravno krivi premijer Plenković i njegovi ministri, pa onda i – naniže u upravljačkoj hijerarhiji – stranački instalirani, ne po stručnim i moralnim kvalifikacijama, šefovi državnih javnih i gospodarskih struktura što automatski operacionaliziraju dominantnu HDZ-Plenkovićevu političku volju.
Jest da je kriza globalna, da bi neki globalni autoritet/razum – da ga ima, kao što nema; UN se utjecajno degenerirao na razinu bivše Lige naroda – imao što pitati za zdravlje ključne gospodare života i smrti na Kugli, ali ti globalni šokovi izvana jednako ili još gore, jer su razvijenije od Hrvatske, šokiraju i EU-zemlje s više no upola nižom inflacijom. Pa?
Nije normalno da je cijena “domaće/ekološke” rajčice na tržnici tek euro i pol niža od cijene kilograma janjetine uvezene iz Bugarske, odnosno da se za za istih 100 eura može danas kupiti u trgovačkom lancu – a gotovo svi veliki su strani! – upola manje životno važnih artikala nego lani u isto doba. Protuinflacijska SDP-Možemo! karavana je na završni skup neki dan u Zagrebu dovezla radi usporedbe dvoja kolica istih prehrambenih, higijenskih i sanitarnih proizvoda, koje si za isti novac mogao priuštiti tzv. običan/mali hrvatski građanin lani i danas. Razlika ubija u pojam.
I ne samo to. Bode u samu srž “alibi” vladajućih o isključivo geopolitičkim uzrocima toksičnih globalnih napetosti, npr. tipa zatvaranja Hormuškog tjesnaca i blokade pomorskih puteva. Odnosno da je “Hrvatska otvoreno, tržišno gospodarstvo i rast se cijena sirovina i energenata na svjetskim burzama neminovno prelio na domaće tržište te poskupio troškove proizvodnje i prijevoza”. Nije li ista politički-vojno izazvana nepogoda bila jednako pogodila i države s najmanje upola nižom inflacijom od hrvatskih pet i kusur posto? Npr. Švedsku (1,0 posto BDP-a), Češku (1,1), Dansku (1,8) ili Maltu (2,0 posto) koje, kao i Hrvatska, nemaju izravnu visoku ovisnost o uvozu energenata kroz Hormuški tjesnac, ali su također kao i RH snažno izložene neizravnom utjecaju globalnog skoka cijena nafte.
Naravno, Plenković i trbuhozborci su u pravu kad tvrde da “Hrvatska nije izoliran slučaj” unatoč globalnim okolnostima te kako “brojne druge države u europodručju bilježe ubrzanje ili stabilno visoke stope inflacije”, ali nemaju uvjerljive argumente kada pokušavaju objasniti javnosti zašto je Hrvatska u istim okolnostima među najgorima u Uniji i eurozoni. Je li to posljedica premijer-vladine nesposobnosti upravljanja krizom?
Sudeći po visini tzv. nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, plaćama i mirovinama, nije logično da su cijene proizvoda i usluga u Hrvatskoj – to potvrđuju strani turisti ovih dana – iste ili više od onih u Sloveniji, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj…
Dok si, je li, Hans iz Augsburga, Jean-Jacques iz Strasbourga ili Eliška iz Pardubice mogu u Crikvenici priuštiti čak dvije kugle sladoleda najmanje svaki drugi dan i krafnu na plaži, Hrvoje iz Bjelovara – ako je novčano kadar tjedan dana gledati u predsezoni “plavi se Jadran talasa”!? – uživat će u jednoj kugli sladoleda svaki treći dan i krafni donese li ju na plažu iz trgovačkog lanca, gdje je upola jeftinija. Nije isto biti Hans, Jean-Jacques ili Eliška… – i Hrvoje!? Parafrazirano, poručuje drevna narodna pamet: mi jesmo eurounijska braća, ali kese nam nisu sestre.
Plenkovićev demagoški tzv. mainstream tvrdi suprotno, inzistira na braći i sestrama i zajedničkoj kesi u Bruxellesu od koje, navodno, Hrvoje ima više koristi od Hansa i Jean-Jacquesa, više uzima no što daje, ali bježi kao Lucifer od tamjana kada općinstvo očekuje golo objašnjenje: zašto težak i slobodnopadajući već kritično vrijeme Hrvojev životni standard nije u ključnomu posljedica tzv. Plenkovićeve inflacije. Vladina bauljanja i polit-gospodarskog nesnalaženja u izazovnim okolnostima, gdje čekanje Godota ili razvojne mane s neba već godinama ne dolaze u obzir. Banski dvori i filijala saborske tzv. stabilne većine to ne vide? Ne znaju?
Koji je ekonomski lumen u vlasti dopustio (pre)veliku količinu novca u opticaju i snažnu osobnu potrošnju bez realnog pokrića, na dug, što je kalorično gorivo za enorman rast cijena na domaćem tržištu? Uvelike podboltan pohlepom posrednika što prodaju proizvode i nude usluge. Dođe mu tragikomično kada premijer Plenković i ministri po njegovoj zapovijedi sazivaju presice kako bi isticali do neba mjesece/kvartale u kojima za neki promil usahne inflacijska stopa, jer im je to “dokaz” da su “vladine protuinflacijske mjere učinkovite i postupno smanjuju pritisak”.
Istodobno, život ide drumom, cijene i poskupljenja šumom, jer se život i statistika dokazano – ne vole. “Cijene proizvoda i usluga za svakodnevne potrebe ljudi dosežu rekordne razine”, ustvrdila je neki dan televiziji N1 Hrvatska gospodarska savjetnica Nezavisnih hrvatskih sindikata Izabela-Delfa Mišić. “Kilogram rajčica na nekim tržnicama košta i po 10 eura! Je li normalno da je skuplja od svinjetine i teletine!? Nažalost, možemo očekivati da će cijene rasti i dalje. U gospodarstvu dominiraju djelatnosti s nižom dodanom vrijednošću. Uz to, uvozimo prevelik broj proizvoda i usluga, pa se poljoprivreda razvija sporije.”
Savjetnica Mišić drži velikim problemu i to da su poskupljenja brža i veća no što nalažu realni troškovi, npr. rast cijena goriva: “Ta se poskupljenja goriva ne bi smjela odmah odraziti na rast cijena ostalih proizvoda i usluga, kao što oni ne pojeftinjuju padom cijena goriva. Građani su to primijetili, pa komentiraju kako je jedan cent poskupljenja goriva znak trgovcima da podignu svoje cijene za jedan euro“. Naravno da je riječ o pohlepi, što nema veze sa zdravom ekonomskom računicom, a vlada se vadi lošom mantrom:
“U tržišnom gospodarstvu, za koje se Hrvatska odlučila, vlada ne može niti smije intervenirati. To je stvar ponude i potražnje, prirodne tržišne regulacije. Kada je potražnja veća od ponude, cijene rastu, i obratno.”
Statistika, za koju skeptici tvrde kako je točan zbroj netočnih podataka, službeno tvrdi da prosječno hrvatsko kućanstvo u strukturi izdataka troši 27 posto novca na hranu. Ono s nižim prihodima i više od 50 posto. Budući da 70 posto zaposlenih prima manje od prosječne neto plaće 1552 eura, inflacija ubitačno udara upravo te građane o kojima HDZ-Plenkovićeva vladajuća kasta najmanje skrbi. Pogoduje bogatima i stranomu krupnom kapitalu, a najpotrebitijima u društvu drži glavu iznad vode mrvicama tzv. mjera i paketa. To nije ni razumna ekonomska niti protuinflacijska politika kakva bi imala i svoju socijalnu validnost.
“Najpogođenija su kućanstva s manjim primanjima”, ističe gospodarska savjetnica Mišić. “Kumulativni učinak je strašan. No, inflacija se na hrani ponešto stabilizirala, što znači da cijene ne padaju, samo sporije rastu. I dalje je Hrvatska skuplja od Austrije i Njemačke, gdje su plaće više no dvostruko veće u prosjeku nego kod nas, pa će se morati ići na neke nove mjere i intervencije. Poslodavci se često pozivaju na produktivnost i konkurentnost, a to ne znači jeftiniju radnu snagu. Kod nas su radnici dvostruko jeftiniji, nego na konkurentskim tržištima. Oni koji žele biti bolji, imaju kvalitetnije i zadovoljnije radnike.”
Koji mogu pristojno živjeti od svojih deset prstiju, kao npr. u Danskoj i još nekim skandinavskim zemljama, gdje sudjeluju u poslovnoj politici, ali i suodlučuju. Ima li hrvatska država što reći u tom smislu? Itekako. Ali, vladajući nastavljaju čekati Godota i nekakvu protuinflacijsku manu s neba. Zadovoljni time što još nema, je li, kritične mase za bunu tih dvije trećine (pre)siromašnih, na rubu gladi što imaju razloga vjerovati kako tzv. Plenkovićeva inflacija i geopolitička nevera nisu jednojajčane blizankinje. Kamoli da je ta nevera promiskuitetna majka hrvatske inflacije.
