Europski lideri kao papagaji! Ako Zelenski u svojim TV-naracijama navečer zatraži „nove sankcije Rusiji“ sankcije se ubrzo uvode. Ako on kaže da su Rusi prošlog vikenda izvršili „najveći vojni udar od početka invazije“, zapadnoeuropski lideri jedan za drugim ponavljaju to isto. Ako on uvečer izjavi da ruski državni vrh blefira kada zagovara Trumpov mirovni plan, ključni europski lideri ujutro jedan za drugim ponavljaju da se Putinu ratuje do potpunog pokoravanja Ukrajine. Tako se politički cirkus najviše europske razine vrti danima
Put, ili možda bespuće, Europske unije k nepovratnoj militarizaciji i ratnoj ekonomiji – poticanim propagandno-psihotičnim strahom od navodno neizbježnog sukoba s „agresivnom Rusijom“ – dobili su početkom tjedna formalno-pravnu i financijsku oblandu.
Vijeće općih poslova Europske unije (ministri za europska pitanja) sa 26 glasova za i jednim suzdržanim (Mađarska) izglasalo je u utorak (27.5.) pompozno najavljivanu odluku o uspostavi fonda od 150 milijardi eura za „jačanje europskih obrambenih sposobnosti kroz zajedničku nabavu naoružanja, vojne tehnologije i ratne opreme“.
Kreditni mehanizam za zajedničke narudžbe dio je vrlo ambicioznog plana Unije za ponovno naoružavanje Europe (ReArm Europe) čija je ukupna vrijednost, kako smo ovdje već pisali, veća od čak 800 milijardi eura.
Uredba o uspostavi novog financijskog instrumenta “Sigurnosna akcija za Europu-SAFE“, ili jednostavnije kazano “zajmovi za oružje” stupit će na snagu ekspresno već 29. ovog mjeseca, jer je Komisija iskoristila zakonsku mogućnost ubrzanog/skraćenog postupka kojim se zaobilazi Europski parlament, pa je za odluku bila dovoljna samo kvalificirana većina država članica.
Kraj Europe mira i prosperiteta, početak Europe neizvjesnosti i straha
Razdoblje Europske unije „mira, stabilnosti, demokracije i prosperiteta“, kakvu eurobirokracija beskrupulozno propagira i danas, završena je s početkom rata u Ukrajini, kada zapadnoeuropski lideri nisu bili na razini mentalne kondicije koja bi im omogućila prepoznavanje makar elementarnih dugoročnih opasnosti po proklamirani „mir, stabilnost, demokraciju i prosperitet“ ne samo EU-a kao par excellence liberalno-globalističkog projekta, već i unutar njenih heterogenih zemalja članica kao formalno suverenih entiteta.
Riječ je o kreditnom novcu koji će Europska komisija pozajmiti iz blagajni financijskih tržišta širom svijeta, a potom će ga po tržišno povoljnim uvjetima posuđivati vladama država članica koje to zatraže. Zajednička emisija obveznica za financiranje nabave oružja i ratnih potrepština, i fiskalna fleksibilnost za zemlje članice (iako je deregulacija u toj sferi do sada bila kažnjivo djelo i sankcionirano je stotinama milijuna eura po svakom prekršitelju) – postali su tako stvarnost koja je prije četiri-pet godina bila nezamisliva.
Istina, pregovori između država članica trajali su tjednima, uglavnom oko klauzule “kupuj europsko”, odnosno mogu li u zajedničkim nabavama sudjelovati i kompanije izvan EU-a. Kompromis je postignut dogovorom da vrijednost nabave izvan EU-a ne smije prelaziti 35 posto ukupne nabavne vrijednosti naručene robe. To znači da će se iz SAFE-a moći financirati projekti u kojima 65 posto kupovine dolazi iz vojnoindustrijskog sektora EU-a, te iz zemalja Europskog gospodarskog prostora (European Economic Area-EEA) – Islanda, Lihtenštajna i Norveške, koje po sporazumu o EEA (koji je mnogo više od standardnog sporazuma o slobodnoj trgovini) imaju sva prava i obveze kao da su dio unutarnjeg tržišta Unije. U 35 posto od ukupne nabave izvan EU i EEA financiranje putem SAFE programa otvoreno je i za devet zemalja u statusu kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Gruziju, Moldaviju, Sjevernu Makedoniju, Srbiju, Tursku i Ukrajinu, te za potencijalnog kandidata Kosovo kada s EU-om bude potpisan partnerski sporazum o sigurnosti i obrani.
Pravo sudjelovanja u SAFE pothvatu ima i vojna industrija Velike Britanije koja je tjedan dana ranije potpisala precizno tempirani preliminarni sporazum o partnerstvu s EU, uključujući i vojnu suradnju. SAD su same po sebi podrazumijevajući i neizbježan partner u ovom projektu iako je za sada nejasno kako će „antieuropska“ a „proruska“ američka administracija i Pentagon reagirati na mrvice u okviru 35-postotnog dijela divovskog proračuna za buduće naoružavanje Europe. Uvjeren sam da ovako, kako je sada zamišljeno, neće ostati, jer bez američke vojne tehnike, poklonjene ili otkupljene, Europa ne može osigurati validnu podršku Ukrajini, a pogotovo joj ne može pomagati „koliko god bude potrebno“! Nije slučajno američki predsjednik Donald Trump upravo početkom tjedna, nekoliko sati prije odluke o SAFE-u izjavio kako je njegova carinska politika, uključujući i prema EU „usmjerena na promociju domaće proizvodnje tenkova i tehnoloških proizvoda, umjesto na proizvodnju tenisica i majica“.
Stupanjem odluke o SAFE-u na snagu 29. svibnja, istog dana započinje rok od šest mjeseci do kada će vlade svih zemalja potencijalnih korisnica moći aplicirati za kreditna sredstva ovog fonda na temelju nacionalnih planova naoružavanja i ulaganja u europsku obrambenu industriju. Konačnu riječ će ponovo imati Komisija, odnosno njena autoritarna predsjednica Ursula von der Leyen kao i u slučaju sve do danas tajnovitih mega-nabavki u vrijeme pandemije Covid-19.
Uskoro sigurnosno-obrambena banka
Da bi plan o europskoj obrambenoj sposobnosti kroz zajedničku nabavu bio uspješan potrebno je da od početka stoji na dvije noge. Pravno-političku već ima usvajanjem odluke o SAFE-u, a financijsko-institucionalnu bi trebao uskoro dobiti kroz buduću Banku za obranu, sigurnost i otpornost (DSRB) temeljenu na načelu po kojem kolektivna sigurnost iziskuje kolektivno ulaganje. Razvojna grupa ili neka vrsta Inicijativnog odbora za uspostavu buduće banke već postoji, a izvršni direktor tog osnivačkog tijela je karijerni britanski vojni časnik, ugledni član administracije generalnog tajnika NATO-a i voditelj inovacija Alinase, Rob Murray.
Čini se da buduća banka izrasta po uzoru na Europsku investicijsku banku (EIB) koju su države članice osnovale 1958. sa sjedištem u Luksemburgu, koja također posuđuje novac na tržištima kapitala i daje ga pod povoljnim uvjetima državama članicama i projektima koji podržavaju ciljeve EU-a. Oko 90% zajmova odobrava se unutar Unije i niti jedan euro ne dolazi iz zajedničkog proračuna. Uzor bi mogla biti i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) sa sjedištem u Londonu koju su 1990. godine zajednički osnovali vlade zemalja članica, Europska unija kao zajednica i gore spomenuti EIB. Njezina misija je u početku bila suočavanje s izazovom izvanrednog trenutka u europskoj povijesti nakon sloma komunizma. Kasnije, i sve do danas, prioritet je postizanje prosperiteta izvan EU kroz dobro vođeni i održivi privatni sektor u više od 30 nacionalnih gospodarstava na tri kontinenta, kombinirajući pritom financiranje, savjetovanje i reformu postojećih nacionalnih politika (ovo zadnje čitati kao ‘diktatura demokracije’).
Umjesto da se natječu, SAFE i DSRB bi djelovali zajedno, međusobno se jačajući kako bi ojačali europsku obrambeno-industrijsku bazu kroz tri glavna stupa: osiguranjem pristupačnog kapitala za vlade kroz dugoročno i jeftino financiranje bez dodatnog pritiska na nacionalne bilance; kroz podršku vladama u procesu pametne, pojednostavljene i brze nabave obrambene opreme; te kroz oslobađanje privatnog kapitala pružanjem jamstava koja omogućuju tržišnim bankama financiranje vojnoindustrijskih tvrtki u cijelom lancu opskrbe. „Premošćivanjem javnog i privatnog financiranja, DSR Banka daje savezničkim demokracijama financijsku snagu za suočavanje s dosadašnjim prijetnjama, i njihovu pripremu za sutrašnje izazove“, napisao je Rob Murray na već uspostavljenoj web-stranici buduće banke čije bi se formalno utemeljenje moglo dogoditi tijekom lipnja.
SAFE bi, dakle, kreirao udruženu potražnju za kreditnim kapitalom i brinuo o političkim rizicima, dok bi DSRB osigurala kreditnu opskrbu država članica i vojno-industrijskog sektora kako bi euromilitarizacija bila zaštićena od tržišnih potresa, a obrambena sposobnost EU-a u svakom trenutku održavana na realno mogućem vrhuncu.
Institucije EU-a, dakle, kroz EIB i EBRD imaju opća iskustva zajedničkog prikupljanja i plasmana kapitala u ime zemalja članica, ali prvi put se u svojoj povijesti upuštaju u sličan način financiranja zajedničkih obrambenih sposobnosti kroz nabavu svega što im je za to potrebno – od sada već neizbježnih bespilotnih letjelica, dronova, protudron-tehnologije i kibernetičkih sustava, do topničkog streljiva, sustava protuzračne obrane, streljiva, uniformi…Izazovno je, ali duh je izašao iz boce i mogao bi ubrzo dosegnuti čak i do Australije, Kanade, Japana, Južne Koreje…“liberalnih demokracija s razvijenim obrambenim industrijama i zajedničkim interesom za europsku sigurnosnu arhitekturu“, napisao je Murray na svom promotivnom sajtu.
Procvat vojne industrije
Nema više nikakve sumnje da će nepovratna euromilitarizacija, razmahana ratna industrija i više od 800 milijardi eura ratnog proračuna u idućih pet godina stvoriti u Europskoj uniji na stotine tisuća novih radnih mjesta. Međutim, ogromna potražnja za tehnički kvalificiranom radnom snagom u kratkom roku znači istodobno i realnu nestašicu iste jer postojeća ponuda ni po broju niti po naobrazbi ne može odgovoriti naglim obrambeno-industrijskim potrebama. Samo povećanje obrambene potrošnje na tri posto BDP-a s trenutnog NATO-ovog cilja od dva postotka, zahtijevalo bi čak 760.000 novih kvalificiranih radnika u Europi, objavila je britanska konzultantska tvrtka Kearney u nedavnoj analizi ovog fenomena. „Neovisnost obrambene politike EU bila bi moguća samo ako bi se nacionalni udio obrambene potrošnje zemalja članica dramatično povećao, što bi zauzvrat moglo dodatno pogoršati nedostatak radnog osoblja“, napisao je u istom izvještaju Guido Hertel.
Njemački Rheinmetall, najveći europski proizvođač streljiva, planira povećati radnu snagu za približno 30 posto, odnosno na 9.000 do 2028. godine, prije svega s razvojnim inženjerima novih proizvoda, elektroinžinjerima, elektroničarima, zavarivačima, metalostrugarima i drugim stručnim zanimanjima – izvještava britanski Reuters i zaključuje da nije problem u financijama, već u ljudskim resursima jer na realnom tržištu ljudskih resursa uistinu nedostaje radna snaga sa strukama i vještinama koje su potrebne suvremenoj vojnoj industriji.
U službenom priopćenju Ministarstva obrazovanja Velike Britanije objavljenom u utorak navodi se da ova zemlja planira utrošiti rekordnih tri milijarde funti (više od 3,5 milijardi eura) na osposobljavanje domaće radne snage za novotehnološke poslove. Radi se o nacionalnoj strategiji ulaganja u preobuku oko 120.000 domaćeg stanovništva kako bi se popunile praznine na tržištu rada i smanjila ovisnost o stranim radnicima. Potencijal je ogroman jer više od petine radno sposobnih Britanaca nema posao niti ga traži, a najnoviji službeni podaci resornog Ministarstva pokazuju da stopa neaktivnosti radno sposobnih u ovoj zemlji iznosi 21,4 posto, te da je u stalnom porastu od pandemije Covida-19.
Nema puta povratka na staro
Od početka ruske invazije na Ukrajinu početkom 2022. godine, čak 78 posto vojne potrošnje Europske unije odlilo se izvan bloka, a samo Sjedinjene Američke Države od tog kolača dobile su 63 posto – pokazuju podaci Europske komisije. Razlog je fragmentiranost europskog obrambenog sektora između država članica.
Na takvu rasutost EU želi staviti točku iako je konačna cijena njene avanture za sada krajnje nepredvidljiva, a puta povratka na staro nema. Jedino je potpuno izvjesno da se Rusija nema namjeru odreći Krima i četiri istočne ukrajinske enklave koje su ruskim ustavom pripojene „matici“. To dalje znači da se rat u Ukrajini nastavlja, sa Amerikom kao europskim saveznikom, ili bez nje.
U ovom času je izglednija druga opcija, što vjerojatno naslućuju i oni europski lideri kojima je rat jedina diplomatska vještina, poput tek ustoličenog njemačkog kancelara Friedricha Merza, po funkciji nešto starijeg britanskog premijera Keira Starmera i već isluženog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ne zaostaje naravno ni predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen koja dirigira ratnim trubačima obećavajući svakom od njih kule i gradove nakon što se Europa „oslobodi Rusije“.
Svi su oni već javno predstavili svoje načelne vizije o Ukrajini kao vojnom i moralnom pobjedniku, te su sukladno tome, u maniri dokazanih kolonijalista, iznudili i odgovarajuće pisane akte o obnovi, rekonstrukciji i eksploataciji mineralnih i drugih ukrajinskih bogatstava. Ali, proratna histerija, antiruska kakofonija i papirnate želje zapadnoeuropskih čelnika nisu isto što i realpolitika. Upravo te dvije međusobno suprotstavljene krajnosti predstavljaju ključni kamen spoticanja ne samo između euroatlantskih saveznika (prvenstveno između EU-a i SAD-a), već i između samih članica EU-a, te između Unije i drugih globalno utjecajnih država poput Kine, Indije, Brazila, Saudijske Arabije, Meksika…
Umjesto mudrosti i realpolitičke analize rata u Ukrajini zapadnoeuropska politička elita, uključujući i čelnike svih ključnih europskih institucija, sve harmoničnije svakodnevno djeluju onako kako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski govori u svojim tv-naracijama prethodne večeri. Ako on zatraži „nove sankcije Rusiji“ sankcije se ubrzo uvode. Ako on kaže da su Rusi prošlog vikenda izveli „najveći vojni udar od početka invazije“, zapadnoeuropski lideri jedan za drugim ponavljaju to isto. Ako on uvečer izjavi da ruski državni vrh blefira kada zagovara Trumpov mirovni plan, ključni europski lideri ujutro jedan za drugim ponavljaju da se Putinu ratuje do potpunog pokoravanja Ukrajine. Tako se politički cirkus najviše europske razine vrti danima.
Opasna Njemačka
Međutim, ništa nije toliko opasno po Europu kao geopolitički topos i po sigurnost njenih građana kao što je prošlotjedno brzopotezno razmještanje njemačke oklopne brigade u Litvi, nedaleko od ruske granice. Prva je to njemačka formacija izvan njemačkog tla sve od završetka 2. svjetskog rata jer joj angažmane takve vrste nisu dopuštali saveznici protiv njemačkog fašizma, među kojima je i bivši SSSR čiji je međunarodno-pravni slijednik upravo današnja Rusija – povijesno odvažna država na čiju su granicu, nakon 85 godina, ponovo stigli njemački šljemovi.
Iako su ovaj povijesni događaj liberalno-globalistički mediji svjesno ili iz nehata minimizirali, vrijeme će brzo posvjedočiti do koje se mjere Njemačka vojno i geopolitički već otela kontroli i do koje granice ona smjera stići. Retorički, Merzova vlada neskriveno želi tek „obnoviti vojnoindustrijsku nadmoć u Europi“ i biti njen čuvaj „od svake agresije“. Međutim, kroz dugu povijest europske geopolitike i kroz saldo tadašnjih neizmirenih teritorijalnih računa, Njemačka se u dva svjetska rata pokazala bespoštednim izazivačem. Jest bila poražena, ali s posljedicama i također neizmirenim računima.
Iako ne mislim da sam podoban prognozer bilo kakvog novog okršaja u kojem bi, ponovo, Njemačka mogla biti izazivač, slobodan sam si dati pravo da se realno pribojavam njemačke vojne premoći.
I ne samo zbog poznate izreke sovjetskog maršala G. Žukova izgovorene 8. svibnja 1945. u pokorenom Berlinu: „Oslobodili smo Europu od fašizma, to nam oni nikada neće zaboraviti.“
