Ženska mreža Hrabre sestre na svom je Instagram profilu 21. listopada objavila kako je, prema njihovim informacijama, u Klinici za ženske bolesti i porode koja djeluje u sklopu KBC-a Zagreb i koja je jedna od ključnih ustanova u Hrvatskoj za pružanje usluge medikamentoznog pobačaja, privremeno obustavljano izvođenje pobačaja na zahtjev. “Smatramo da je ovime ženama dodatno otežan pristup sigurnom i legalnom pobačaju te da su povrijeđena temeljna ženska ljudska prava. Pobačaj na zahtjev mora ostati dostupan u Petrovoj bolnici”, objavili su tada.
Iako je koordinatorica Ženske mreže Hrabre sestre Romana Jakaša za HRT izjavila kako je njihova korisnica zvala kliniku da se naruči na ultrazvuk te joj je on potom odbijen “iz razloga što se ne vrši u smislu pobačaja”, predstojnik Klinike Slavko Orešković je za medije demantirao tu informaciju. Kazao je kako nijedna zdravstvena usluga koju nudi ta klinika nije obustavljena, ali da su trenutačno u fazi preseljenja iz starog dijela bolnice u novi “pa postoje određeni organizacijski problemi dok se sve ne uhoda”.
Potom je iznio informaciju kako je od 49 ginekologa koji rade u toj klinici, njih čak 37 potpisalo izjavu o prizivu savjesti, dok to pravo od 116 medicinskih sestara koristi njih 60. Dakle, prema tim brojkama, od ukupno 165 djelatnika, njih 59 posto ima priziv savjesti – s time da je taj postotak kod ginekologa čak 76 posto. Valja spomenuti i da je Orešković inicijalno tvrdio kako “imaju problem s velikom većinom medicinskih sestara, s mladima koji su došli raditi i koje su se vratile s rodiljnog dopusta” a koje se “prizivaju na savjest i odbijaju dati tablete za medikamentozni pobačaj”.
U jeku ove priče reporterka emsije Nova TV “Provjereno” Danka Derifaj provela je istraživanje o raširenosti priziva savjesti među ginekolozima u hrvatskim bolnicama. Od ukupno 354 zaposlena ginekologa i specijalizanta u 25 bolnica, njih 175 je na prizivu savjesti. Dakle, gotovo 50 posto ispitanih.
U tri bolnice nema niti jednog ginekologa koji nije na prizivu savjesti – U Našicama, Požegi i Virovitici. Priziva savjesti nema tek u pet bolnica – u Rijeci, Vukovaru, Ogulinu, Sisku i Pakracu, što je manje u odnosu na istraživanje iz 2019., kad ih je bilo sedam”, ustanovila je Derifaj u svom prilogu.
Od zdravstvenih djelatnika ne očekuje se dokazivanje
Na koji način zdravstveni djelatnik mora specificirati svoju odluku o prizivu savjesti upitali smo Ministarstvo zdravstva. Od njih smo dobili tek šturi odgovor kako je to pravo definirano Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i Zakonom o liječništvu te da se, budući da Ministarstvo zdravstva nije uključeno u same procedure priziva savjesti u svakoj zdravstvenoj ustanovi već vodi računa o primjeni samih zakona na institucionalnoj razini, “obratimo ravnateljstvima ili službama ljudskih potencijala zdravstvenih ustanova”.
Članak 20. Zakona o liječništvu regulira priziv savjesti te navodi: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke”. On navodi i kako liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi o toj odluci mora obavijestiti svog nadređenog.
Faktograf je poslao upite u šest bolnica, ali nam je do objave teksta odgovorila tek jedna – KB Merkur u Zagrebu. I oni su, također šturo, naveli da djelatnici koji imaju priziv savjesti “o navedenom obavještavaju poslodavca u pisanom obliku, izjavom u kojoj se navodi da se djelatnik poziva na priziv savjesti.” Dakle, kako bi djelatnik u zdravstvenom sustavu ostvario pravo na priziv savjesti doista je dovoljno da to napiše na komadu papira (mada spomenuti zakon ne predviđa čak ni to) i preda nadređenom. Je li riječ o autentičnim uvjerenjima, odnosno preprekama za pružanje zdravstvene usluge, to nitko ne propitkuje.
Obveznici vojnog roka morat će dokazati svoj priziv savjesti stručnom povjerenstvu
I dok je priziv savjesti za zdravstvene djelatnike utemeljen na jednostavnom zakonu, onaj za služenje vojske je utemeljen u članku 47., stavku 2., Ustava Republike Hrvatske.
Nakon stavka da je vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih građana, Ustav propisuje iduće: “Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.”
No, mladići koji će od siječnja morati služiti vojni rok, na temelju izmjena i dopuna Zakona o obrani koji je u Saboru izglasan 24. listopada, to će – za razliku od medicinskog osoblja koja se poziva na priziv savjesti – morati obrazlagati. Osoba koja se poziva na prigovor savjesti “dužna je u zahtjevu za civilnu službu učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge zbog kojih traži civilnu službu”, navodi se.
O tom zahtjevu tijelo državne uprave nadležno za civilnu zaštitu donosi rješenje na prijedlog povjerenstva za civilnu službu u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Povjerenstvo imenuje ministar nadležan za
civilnu zaštitu iz reda državnih službenika tijela državne uprave nadležnog za civilnu zaštitu. Protiv rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
U podcastu Telegram.hr-a “Prvi glas” na to je upozorila Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović: “Ovo otvara pitanje boljeg propisivanja priziva savjesti u medicini. Jer doista imamo pitanje. Ovdje ćemo imati postupak, zahtjeve, morat ćete obrazlagati, netko odlučuje o vašem prizivu savjesti. S druge strane znamo da je u medicini trenutačno to potpuno drugačije. Nema nikakvog registra i evidencije, nitko ne propituje vaša vjerska ili moralna uvjerenja. Naravno, radi se o različitim odredbama Ustava i nije to u potpunosti jednako. Međutim, priziv savjesti je ipak nešto što je u kontekstu vojske i vojnog osposobljavanja u Ustavu navedeno, a što se medicine tiče nije, nego se iščitava iz članka 40. Ustava, članka 9. Europske konvencije. Tamo se pušta jako lako, ovdje malo teže. Postoji još jedna razlika u praksi, a to je da u medicini se u velikoj mjeri oni koji se prizivaju, prizivaju na vjerske razloge… Ovdje će u maloj mjeri to biti vjerski razlozi”, podcrtala je Ljubičić.
Uoči saborske rasprave o Zakonu o obrani zastupnici stranke Možemo! Ivana Kekin i Marin Živković također su upozoravali na taj apsurd. Živković je naveo da je za sve mladiće koji neće željeti služiti temeljnu vojnu obuku jer imaju prigovor savjesti, zapravo predviđena kazna. Istaknuo je da se to posebno odnosi na one “koji neće imati sreće i završiti u civilnoj zaštiti, nego mogu završiti na četveromjesečnom radu na asfaltiranju cesta, košnji trave, čišćenju ulica i to za naknadu od 100 eura na mjesec”, a što je praktički identično kazni rada za opće dobro.
“Oni koji će u vojsci imati priziv savjesti, iz moralnih i vjerskih razloga, neće se moći samo potpisati, nego će se njihova savjest temeljito ispitati i na odluku se neće moći žaliti”, upozorila je Kekin, naglasivši da će, ako se prihvati nečiji priziv savjesti, onda ta osoba biti značajno manje plaćena i služit će dulje, a nakon služenja privilegirani će biti oni koji nisu imali priziv savjesti jer će imati prednost kod zapošljavanja u državnim tijelima i lokalnim samoupravama.
Diskriminatoran Zakon o obrani
“Moći će se navesti vjerski, zdravstveni ili moralni razlozi za prigovor savjesti, vjerujte neće biti problema ni za koga tko se bude odlučio da ne želi TVO (temeljna vojna obuka op.a.), već da želi civilno. Izaći će mu se u susret, bit će odobreno i neće se nikoga prisiljavati da ide na TVO ako on to stvarno ne želi”, tvrdi ministar obrane Ivan Anušić. Prema njemu, oni koji se pozovu na prigovor savjesti temeljnu vojnu obuku u trajanju od tri mjeseca odradit će u Civilnoj zaštiti ili u lokalnim jedinicama u trajanju četiri mjeseca, a hoće li biti upućeni na jedno ili drugo odlučivat će povjerenstvo na temelju liječničkog pregleda.
Dok su izmjene i dopune Zakona o obrani još bile u fazi javnog savjetovanja, Faktograf je upozoravao kako se radi o zakonu koji je diskriminatoran na niz razina. Primjerice, da uvođenje beneficija vojnim ročnicima stavlja žene u nepovoljan položaj. Nastavno na to, pisali smo i kako je sud EU njemački zakon s povlasticama obveznim ročnicima ocijenio kao diskriminaciju žena. Međutim, te odredbe su ostale i u konačnom prijedlogu zakona koji je izglasan u Saboru.
Zaključno, oni koji imaju priziv savjesti pri služenju vojske tako su zapravo u nizu odredbi diskriminirani u odnosu na zdravstvene djelatnike – iako je njihov priziv definiran Ustavom, koji je iznad zakona.
