Prije izvjesnog vremena prisustvovao sam malom, ali znakovitom događaju u čekaonici jedne brodske obiteljske ambulante, a koji me je potaknuo da napišem bilješku o zapovijedima koje se svima nama, ovdje-ondje, izdaju.
Tog su se dana vrata ambulante otvorila nesigurno, kao da se i sama plaše što će zateći unutra. Čovjek je pokušao ući, ne baš spreman, ali već uključen u mehaniku čekaonice, gdje se sve stišava u neku bezbojnu usklađenost: zidovi, ljudi, misli. Ta čekaonica, tako obična, tako trijezna, gotovo posramljuje čovjeka svojom navikom trajanja. U tom prostoru, gdje i sat kuca tromije, čovjek je htio nekakvu potvrdu za dalje, informaciju, ali medicinska sestra je izgovorila:
- „Pričekat!“
Ne to rekla kao molbu. Nipošto. Nije to riječ upućena čovjeku, više je bila nalik odjeku neke davno utvrđene uredbe, glas koji ne pripada glasniku, nego nekom neprobojnom zidu. Kao da sestra, ta žena čija je uniforma i sama već postala umorna od ljudskih potreba, samo omogućuje da se iz zida oglasi red, sistem, neka hladna logika razvrstavanja. I taj „pričekat“ nije nosio pridjev, ni jednu jedinu kaloriju topline, bio je ogoljen, glatko-hrapav, nalik na kamenčić koji se kotrlja u praznoj posudi. Nema tu pitanja, nema razmatranja, tek afirmacija trajanja u nepokolebljivom mirovanju. Čovjek, koji je samo želio pitati kamo se uputiti, što treba učiniti, ostao je pred tom riječju kao pred zatvorenim vratima bez brave - zna da se ne može proći, ali ne zna kud bi se vratio.
„Pričekat“ je zapovijed, a ipak ne sasvim zapovijed; više sudbinski prijedlog za koji zna da mu se ne može proturječiti. Iza njega stoji neka vrsta tihog ceremonijala: prvi korak u labirint gdje se ništa ne događa, ali upravo to nedogađanje jest glavni događaj. Zapovijed je bila kratka, neugodna, gotovo grubo odrezana. To je zapovijed, ali ne vojnička. To je administrativna zapovijed, izrečena s apsolutnom hladnoćom svakodnevnog rituala. Čovjek je postao smjesta svjestan: tu se ništa ne pregovara, tu se ne traži razlog, tu se samo prihvaća. Ta riječ posjeduje tihi autoritet: ona stvara stanište, okvir u kojem vrijeme postaje jedini sugovornik. Zapovijed je svedena na goli imperativ u dijalektalno-skraćenoj formi. Govornik ovdje stoji iznad sugovornika. Izgovara je medicinska sestra koja regulira red, ambulantni policajac, netko tko nema vremena za uljudnosti. Taj netko ne preporučuje, nego naređuje. Nije sestra rekala "Pričekajte.", što je standardni imperativ, čist i jasan, koji zadržava zapovjedni ton, ali je uobičajen u neutralnim kontekstima. Tom rječju upravlja se situacijom, ali ne zvuči grubo. To je već prihvaćeno kao normalna službena komunikacija. Nije rekla ni "Molim, pričekajte.", čime se ublažava zapovijed i pretvara je u poluzamolbu. Govornik se stavlja u nešto ravnopravniji položaj s onim kome se obraća, pokazuje svijest o njegovom dostojanstvu. To je idealan oblik za nekoga tko želi zadržati autoritet, ali i pokazati pristojnost. Dakle, razlika je u stupnju autoritarnosti. Prvi oblik je sirov i zapovjednički, drugi je neutralan, standardan, a treći je uljudan i prilagođen suvremenoj osjetljivosti na ton. "Pričekajte" je imperativ, 2. lice množine (standardni oblik).
"Pričekat" je skraćeni, nestandardni oblik imperativa, 2. lice jednine (pričekaj), zapravo rezultat fonetskog pojednostavljenja u govoru. I u jednini (pričekaj) i u množini (pričekajte) je oblik koji priznaje drugoga kao osobu. To je zapovijed, ali ipak gramatički zaokružena, jasna, u kojoj se vidi da se govori nekome i računa na njegov odgovor. Moralno gledano, tu postoji minimum obzira: čak i ako ne doda molim, jasno je da se obraća čovjeku, a ne zviždi psu. Kod "Pričekat" nestaje i oblik i obzir. To je gotovo zapovjedni prasak. U društvenoj dinamici zvuči kao: “Ne trebam s tobom ni punu rečenicu, ti si tu da slušaš.” Moralna dimenzija? To je grublje, autoritarnije, ponekad i ponižavajuće, jer uskraćuje minimum pristojne forme. “Pričekat!” nije samo riječ, to je mali psihološki i društveni trenutak u kojem se izražava odnos moći, bonton i moral.
“Pričekat!” znači: “Zaustavi se sada i slušaj mene. Nema rasprave, ovo je hitno i važno, a tvoje osjećaje ili dostojanstvo zanemarujem ili ostavljam sa strane.” To je riječ koja je ujedno funkcionalna i brutalno iskrena, kratka, jasna, moćna, sa slojem društvene i moralne težine. Pacijent u zdravstvenom sustavu može biti pacijent s pravom ili potrebit u smislu milosrđa. Kada mu netko kaže "Pričekat!" pred ambulantom, taj često ne razmišlja o pravima pacijenta, nego o vlastitoj hitnosti, autoritetu ili rutini. Ako bi rečeno Molim pričekajte, pacijent je subjekt s pravom, a ne pasivni izvršitelj naredbe. To pokazuje kako i mala riječ može reflektirati moralni status osobe u sustavu. U nas, nijansa između zapovijedi/zahtjeva je posebno važna, jer tradicionalni autoritet i suvremena prava građana često koegzistiraju i ponekad se sukobljavaju, a jezik to vjerno odražava.
U toj krnjoj zapovijedi ne čeka čovjek na sustav, nego sustav čeka da čovjek zaboravi da je vrijedan pristojnog obraćanja.
Dragi čitatelji, ako vas je ovaj tekst zainteresirao, pričekat s komentarima… ima procedura.
_____________________
