Hrvatska je prije kojih 10-15 godina bila politički i ideološki jednostavnija zemlja. I pritom ne mislimo na “ustaše i partizane”, kako glasi poznata šifra za navodnu političku izlišnost. Hrvatska se tih godina nosila s posljedicama lokalne varijante globalne ekonomske krize i borila s prilično visokom nezaposlenošću.
Otud i jednostavnost ideološke podjele: s jedne strane nezaposleni, rezervna armija rada, i oni zaposleni u privatnom, ili kako to oni lišeni kapaciteta za nijansiranje stvarnosti vole reći, realnom sektoru, koje ta armija samim svojim postojanjem pritišće i ograničava prostor za zahtjeve prema ionako nervoznim poslodavcima, a s druge svi oni zaposleni u javnom i državnom sektoru koji su se zatvorili u svoje kancelarije i u toplom i suhom čekaju da nevera prođe. Oni su dobili i etiketu koja je u to vrijeme funkcionirala i kao politička dijagnoza koja je sve objašnjavala – uhljebi.
Radilo se o sigurno najkorištenijem pojmu u našem javnom prostoru. I ultimativnoj diskvalifikaciji koja je jedno vrijeme snažno konkurirala Srbima i pederima. Ljudima je doslovno na nekim širim okupljanjima, druženjima i proslavama bilo nelagodno reći da rade u općini ili nekoj državnoj firmi. Iz tog je političkog sentimenta nastao i Most, znan tada i kao Most nezavisnih lista, koji je obećavao uvođenje meritokracije i eliminiranje korupcije i uhljeba, a na kraju su samo uvezli najgluplje proizvode američke desnice.
Vodeći libertarijanski portali su birali uhljeba godine, dovodili u pitanje smisao poreza kao takvih i na speed dialu imali neovisne ekonomske analitičare koje je za taj posao kvalificirala prosta mogućnost izgovaranja rečenice da je državna potrošnja prevelika. Bilo je to zlatno doba analitičke rudimentarnosti. Ali onda su se stvari zakomplicirale.
Ekonomija se počela oporavljati, dobar dio nezaposlenih se odselio u zapadnije dijelove Europe, demografska slika je postala takva da je kao u kakvoj lošoj satiri kreirano ministarstvo za demografiju i pojavila se potreba za stranim radnicima. Svašta se još u međuvremenu dogodilo, ali jedna stvar je definitivna: uhljeb je izgubio na političko-analitičkoj vrijednosti. Od fundamentalne dijagnoze postao je usputna prozivka, sačuvani element iz arheologije političke retorike.
Ali vremena se mijenjaju. Ili se bar promjena naslućuje u ideološkim kostima. U stranim i domaćim medijima već neko vrijeme vlada nekakva prešutna suglasnost da je nova ekonomska kriza na pragu. Kao da se radi o refleksima karikiranih starih marksista u onim intelektualno deficitarnim postsocijalističkim filmskim komedijama koji su stalno bili u stanju pripravnosti jer nikad ne znaš kad će nova kriza kapitalizma. Što se tiče svjetske dimenzije, glavni favorit za okidač je investicijski balon u području umjetne inteligencije koji doslovno nitko ne spori, samo se mišljenja mimoilaze oko ekonomskih i socijalnih posljedica pucanja tog balona.
Što se pak lokalnih prilika tiče, favorit je uvijek isti, kao Dinamo u prvenstvu, prekomjerna državna potrošnja. Novinari duhom bliski realnom sektoru, kao i oni čija se analitička oštrica svodi isključivo na kritiku Andreja Plenkovića, u dosluhu s Hrvatskom udrugom poslodavaca (HUP) i slobodnotržišnim trolovima na društvenim mrežama već neko vrijeme upozoravaju da smo opet pali na ispitu i da više ne ispunjavamo legendarne mastriške kriterije o proračunskom deficitu i visini javnog duga.
Uzrok je, navode svi odreda, Plenkovićevo povećavanje plaća u javnom sektoru kojima je, smatra se, “podmitio” birače i dobio izbore. Žale se pritom i da se razlog inflacije krije u tom podmićivanju, da plaće u privatnom sektoru ne mogu pratiti rast plaća u javnom i da će taj “balon” puknuti. I polako se iz ormara vadi stara artiljerija i uhljebi opet postaju poželjna analitička kategorija.
Oko uloge Andreja Plenkovića i HDZ-a s jedne strane i stranih radnika s druge formulirat će se ideje opozicije kad i ako kriza dođe
Kao da smo se poželjeli one dobre stare ideološke jednostavnosti. Ali kao što onda nije bilo jednostavno, nije ni sada. Važan i kvalitetan prilog kompliciranju političke i ekonomske stvarnosti dao je prije nekoliko dana Viktor Viljevac s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu na portalu ideje.hr. Povodom članka gostovao je i na televiziji N1 i tamo pojasnio da je “potrošio” mjesec dana života da obradi podatke i rasvijetli sada već zahuktalu raspravu o životnom standardu, plaćama, inflaciji, profitnim maržama i ostalim aspektima ekonomskog života. Članak možete pročitati na portalu, a gostovanje pogledati na YouTubeu.
Ovdje ćemo samo navesti osnovne zaključke Viljevčeva članka. Dakle, rast plaća je u proteklih pet godina nadmašio inflaciju gledano u cjelini. Naravno, treba uzeti u obzir pojedine slučajeve i to da je rast cijena bio najizrazitiji kad su posrijedi prehrambeni proizvodi i da siromašnija kućanstva više osjećaju inflaciju jer viši postotak primanja izdvajaju za prehranu.
Također, plaće su tek neznatno manje rasle u privatnom nego u javnom sektoru. I najvažnije, privatni sektor je mogao “izdržati” i izraženiji rast jer su profitne marže na rekordnim razinama. Tako da priča o tome da rast minimalne plaće ili rast plaća u javnom sektoru ugrožavaju opstojnost privatnog sektora ne drži vodu. U pojedinim, poput tekstilne industrije, zbog svoje specifičnosti, da, ali na razini ekonomije je očito da HUP govori prvenstveno iz pozicije vlastitih klasnih interesa, a ne iz nekakvih općih ekonomskih zakonitosti.
Prije nego što se kriza pojavi valja, dakle, detektirati kakvim se analitičkim i ideološkim oružjem dočekuje. Pogotovo na opozicijskoj i medijskoj sceni. Viljevac je u analizi pokazao da većina radnika, barem kad su plaće u pitanju, živi bolje nego prije pet godina. Međutim, prevladava stav da tome nije tako. Kao što i sam navodi, analiza ne obuhvaća cijene nekretnina – bilo najma, bilo kvadrata – koje prilično diktiraju ocjene i procjene životnog standarda.
Možemo dodati da nije uključena ni kvaliteta javnih usluga koja s obzirom na sve izraženiju eroziju institucija također utječe na (ne)kvalitetu života. No, postoji i politički razlog. Miodrag Šajatović je na stranicama Lidera ispravno uočio da značajan dio građana odbija “vidjeti” ekonomski rast jer si sve zasluge za taj rast pripisuje Andrej Plenković. Što je sasvim opravdana reakcija. Ali, slijepu pjegu imaju i oni “očarani” rastom i višim standardom: on u značajnoj mjeri, kao što je primijetio ekonomski analitičar Željko Ivanković, leži doslovno na leđima potplaćenih stranih radnika.
Da ga citiramo malo izdašnije: “Žive li bolje nego ikad dosad stotine tisuća stranih radnika koji su se posljednjih godina doselili u Hrvatsku? Sami na to pitanje odgovaraju pozitivno – u Hrvatskoj žive bolje nego prije, zato su se ovamo i doselili. Ipak, ne žive toliko dobro kao mi: plaće su im manje, poslovi teži, smještaj niže kvalitete. No, upravo s tim su im svrhama – da rade teže poslove za manje plaće – dane radne dozvole. Napokon, i prava su im reducirana u usporedbi s našima. Živimo li bolje nego ikad prije na njihov račun, zato što oni, iako i sami žive bolje nego prije, žive lošije od nas? Bismo li ‘živjeli bolje nego ikad dosad’ da oni ne žive lošije od nas? Ako je odgovor potvrdan, ispada da bolje nego ikad dosad živimo na tuđi račun, na račun tuđe muke.”
Upravo će se oko uloge Plenkovića i HDZ-a s jedne i stranih radnika s druge strane formulirati ideje opozicije kad i ako kriza dođe. Spomenuti Šajatovićev uvid u razloge “krive percepcije” ekonomskog stanja u prvom je redu rezultat rada lijevo-liberalne oporbe i medijske scene koja Plenkovića krivi za sve.
Stupanj dezorijentacije bio je najočitiji u proglasu SDP-a nakon koncerta na Hipodromu u kojem su ustvrdili da je riječ o ideološkom proizvodu, između ostalih i Andreja Plenkovića, kojim se žele zamaskirati sve teži uvjeti života i da su ljudi na koncert išli kako bi kompenzirali ekonomske nedaće s kojima se nose.
Nitko ne spori da su napadi na Plenkovića neophodni i prijeko potrebni, pogotovo kad se radi o stanju institucija, ali prekomjerno granatiranje svakim povodom dovodi do tri važne posljedice. Prva se tiče već spomenutog raskoraka s ekonomskom realnošću.
Druga je vezana uz implicitnu pretpostavku svih tih napada: mi zapravo nemamo ekonomski i ideološki program, samo treba maknuti korumpirani HDZ i pustiti da slobodno tržište i institucionalna meritokracija koja tada spontano nastane odrade svoje. Kao da uporno odbijaju shvatiti da se relativno ekonomski bolje živi nego prije pet ili deset godina unatoč rasprostranjenoj korupciji i svim aferama i da politička ekonomija nije igra nulte sume između korupcije i blagostanja. Jer da je tako, Plenković bi davno izgubio izbore.
I treće, takvo pozicioniranje omogućuje samom Plenkoviću da se inscenira kao tvrdi sindikalac i zastupnicima poruči pri izlaganju godišnjeg izvješća o radu Vlade: “Vidjet ćete podatke o razlici dobiti poduzeća i općoj ekonomskoj aktivnosti u zadnjih deset godina. Onda ćete shvatiti što se dogodilo u hrvatskom gospodarstvu.” Drugim riječima, profitne marže su previsoke i “umjetne” i kapitalisti lažu. Lijeva opozicija si ne smije dopustiti da Plenković uopće ima prostora da zauzme tu ulogu.
Što se pak tiče desne opozicije, ona će, paralelno s jezivim i retardiranim povijesnim revizionizmom, početi snažnije lupati po stranim radnicima kad i ako do krize dođe. I već se, pored sumanutih fantazija o zamjeni stanovništva i osnovnih matematičkih zabluda, da naslutiti ideološki okvir napada.
Strani radnici će pritom biti meta čistog rasizma, ali nećemo ni svi mi koji smo zakazali dobro proći. Sve je očitije da se priprema neka verzija ustaškog maoizma: muškarci više ne žele raditi prave, muške poslove poput građevine i sličnih manualnih poslova, a žene više ne žele kuhati ni rađati pa samo naručuju hranu iz dostave i nove komade robe za outfit checkove na TikToku.
Ako i kad, dakle, do krize dođe, vratit ćemo se na postavke političke jednostavnosti iz 2013. godine, samo s dodatnim premazima ideološkog ludila. Svi preduvjeti su prisutni: desnica je puna samopouzdanja jer doslovno jedina kreira politike, ma koliko sumanute bile, a ljevica se u nekakvom izmaštanom narodnom frontu drži čuvanja liberalnih institucija kao da su pale s neba nekad davno i kao da nije očito da je liberalni projekt prosto politički iscrpljen.
