Približavamo se kraju ljeta, i oči ljubiteljica i ljubitelja košarke, bar kad je posrijedi Stari kontinent, uprte su u Europsko prvenstvo. Pa ipak, mnoge_i od nas su na iglama i po pitanju događanja preko Bare: NBA sezona koja je iza nas pokazala se kao jedna od najburnijih u povijesti – kako na parketu tako i izvan njega – pa vlada osjećaj da bi se svakog trenutka opet moglo dogoditi nešto ogromno, neki transfer ili drugi potez koja će ponovno preokrenuti odnose moći.
Glavne stroylines sezone obilježili su operni preokreti, uzleti i padovi, sukobi i zamasi. Ekipa Oklahoma City Thundera, predvođena aktualnim MVP-jem Shaijom Gilgeousom-Alexanderom, sedmi je NBA prvak u isto toliko sezona, što ukazuje na paritet kakav nije postojao još od sedamdesetih godina.
No, ako Thunderu mnogi i jesu prognozirali učešće u završnici, njihovi protivnici Indiana Pacersi do tamo su se naizgled vinuli niotkuda; zauzvrat, oba favorita iz Istočne konferencije, Cleveland i Boston, neslavno su desetkovani u drugom krugu doigravanja. Najveće iznenađenje sezone, međutim, bio je proljetošnji transfer Luke Dončića iz Dallas Mavericksa u Los Angeles Lakerse – potez za koji se još nije pojavilo posve zadovoljavajuće objašnjenje.
Iz sezone u sezonu, igra je sve brža, sve fluidnija, sve neizvjesnija: 10-15 poena prednosti danas ne znači više nego što je nekoć značilo pet-šest. To proizlazi iz nezapamćene proliferacije šuta za tri poena, ali i iz načina trenerskog vođenja, obilježenog opsesivnim taktičkim, strateškim i ljudskim prilagodbama i mikro-prilagodbama. Naime, konceptualizacija i koncepcija košarkaške igre u SAD-u u protekloj su se deceniji stubokom preobrazile.
Analitičarski geekovi, sami nerijetko ekonomističke, a ne sportske vokacije, odgovor na pitanje “kako pobijediti u košarkaškoj utakmici?” razradili su u kompleksno problemsko polje koje konceptualiziraju kroz prizmu teorije igara (odgovor, dakle, ne može naprosto biti “treba ubaciti više poena od protivničke momčadi”).
Došlo je do ozbiljnog prevrednovanja trenerskih taktika i strategija i individualnih tehnika i stilova igre, ali i do preoblikovanja samih parametara kojima se mjeri učinak na terenu. Klasični košarkaški statističarski paket – poeni, skokovi, asistencije, postotak ubačaja itd. – proglašen je smiješno manjkavim: to je, po shvaćanju analitičara-ekonomista, tek sirova statistika, koja nam ništa ne govori bez konteksta.
Trejd Dončića nije moguće objasniti imanentno košarkaškim razlozima: ne mijenjate tek tako 26-godišnjaka koji vas je već odveo do finala, a ima potencijal višestrukog MVP-ja, pa ni za jednog Anthonyja Davisa
Banalan primjer je mjerenje postotka ubačaja iz igre, za koje u klasičnoj optici vrijedi pravilo što-više-to-bolje. Tako, naprimjer, igrač ili tim koji gađa 55 posto djeluje neizmjerno učinkovitije od igrača ili tima koji na isti broj pokušaja ubacuje 40 posto. Međutim, u košarci neki pogoci donose dva, a neki tri poena: zamislimo li da su prvi igrač ili tim iz našeg primjera pogodili samo dvojke, a drugi samo trojke, brojevi dobivaju posve novo značenje.
U danom kontekstu “sirovi” postotak od 40 posto odjednom donosi više poena nego onaj od 55 posto (4×3=12, 5,5×2=11). Naravno, vjerovjesnici “analitičke revolucije” nisu otkrili ove korelacije – ali bismo mogli reći da su ih prvi ozbiljno shvatili.
Upravo mantra “tri je više od dva” vlada aktualnim američkim načinom razmišljanja o košarci. Trojke pljušte kao nikad prije, a dvojke su ogromnim dijelom ograničene na zicere – polaganja i floatere iz blizine. Igra s poluodstojanja (midrange), nekad kapitalan dio košarkaške prakse, u današnjim je playbookovima svedena na minimum, kao nedovoljno isplativa: puno je racionalnije povući se korak unatrag, odakle je šut vredniji, ili napasti koš izbliza, gdje su šanse za pogodak veće (s “dužim dvojkama” dozvoljeno je igrati samo majstorima kao što je Kevin Durant).
Naravno, stigmatizacija midrangea vodi do toga da nove generacije igrača daleko manje izučavaju i vježbaju ovo područje igre – što pak rezultira dodatnom validacijom pristupa trojka-ili-zicer. Promjene u konceptualizaciji igre i vrednovanju igračkog doprinosa uvjetuju promjene na terenu, ali i obrnuto.
Ovo nije boomerska žalopojka o tome kako se nekad dobro igralo: američka je košarka u proteklih nekoliko sezona uzbudljivija nego što je ikad bila u pamćenju potpisnika ovih redaka, koji je prati već gotovo 30 godina. Međutim, nešto u duhu NBA-a neosporno se promijenilo. Filozofija igre, riječju, derivirana je iz logike kasnog kapitalizma. Prije svega, središnji pojam i lozinka NBA teorije i prakse danas je efficiency – pojam koji se ustaljeno prevodi kao “učinkovitost”, ili “efikasnost”, mada je ekonomičnost nerijetko bolji izbor. Baš kao i u biznisu, ideal efficient košarke je ostvariti što bolje rezultate uz trošenje što manje resursa (šutevi, posjedi lopte, prilike).
Pritom, u opsesivno mjerenje i uspoređivanje efficiencyja sve je češće uključena i financijska dimenzija. Novi kolektivni radni ugovor (CBA), na snazi od ljeta 2023., uveo je niz financijskih, logističkih i poslovnih restrikcija, koje značajno otežavaju gomilanje zvijezda i stvaranje tzv. supertimova. Analiza vrijednosti doprinosa igrača ekipi širi se i na pitanje – koliko to košta? Klubovi su u neprestanoj panici da će biti na gubitku – u američkom sportu, podsjetimo, klub je ustrojen kao privatno poduzeće – i zbog toga sve češće povlače poteze koji bi iz čisto sportske perspektive bili neshvatljivi.
Boston Celticsi, naprimjer, trejdovali su centra Krystapsa Porziņģisa u Atlantu, jedva godinu dana nakon što su s njim kao trećim čovjekom ekipe osvojili titulu. Naime, zvijezda Celticsa Jayson Tatum zbog ozljede će vjerojatno propustiti cijelu sljedeću sezonu, a dobivat će svoje milijune; trošak valja “zakrpiti”, što klub pokušava učiniti tako što će s grbače skinuti Porziņģisov ugovor.
Nova financijska konstrukcija trebala bi pomoći manje atraktivnim klubovima da ostanu konkurentni u odnosu na one iz većih, bogatijih, i/ili prestižnijih sredina, koji tradicionalno poberu zvjezdani kajmak. Komentatori ovaj model u posljednje vrijeme nazivaju “socijalističkim” – na prvu bizarno, no postaje jasnije kad usporedimo NBA sa, primjerice, engleskim nogometom, i divljim kapitalizmom tamošnje Premier lige (također, podsjetimo i da je NBA zatvoren ekosustav, koji ne poznaje instituciju ispadanja i ulaska klubova – klub-franšiza iz NBA-a može ispasti jedino tako da bankrotira, što se nije dogodilo još od pedesetih godina).
S druge strane, “egalitaristički” pokušaji Lige također su u funkciji maksimalizacije profita: NBA želi da što više ekipa bude konkurentno, i slijedom toga i gledano, kako bi što više tržištâ istodobno generiralo zaradu. Pa ipak, klubovi s dovoljno kapitala – simboličkog ili realnog – i dalje su u stanju zaobići većinu regulacija.
O potonjem najbolje svjedoči bomba od transakcije koju smo spomenuli na početku teksta. Trejd Dončića nije moguće objasniti imanentno košarkaškim razlozima: ne mijenjate tek tako 26-godišnjaka koji vas je već odveo do finala, a ima potencijal višestrukog MVP-ja, pa ni za jednog Anthonyja Davisa. Međutim, dvojica glavnih menadžera dogovorili su se, jedan na jedan, u privatnom pozivu, da učine upravo to.
Buknule su teorije zavjere, u rasponu od krajnje elaboriranih (kockarski moguli koji drže Maverickse izokola vrše pritisak na saveznu državu Teksas da legalizira kockanje), pa do bizarno-komičnih (osveta spomenutih mogula, ujedno i izraelskih lobista, Sloveniji, zbog podrške Palestini). Prave motive možda nikad nećemo saznati, ali notorni potez Dončić-Davis zasigurno svjedoči o tome da, i pored opsesije racionalnošću, isplativošću i ekonomičnošću, pejzaž kasnoga kapitalizma i dalje u mnogome oblikuju – hirovi milijardera.
