Ne ulazeći u filozofiju i metafore slavlja, je li nam medijski vrjednija nečija smrt ili nečije rođenje, kao sama simbolika datuma, oba imena nikad nisu bili ni u kakvoj kompeticiji jedan s drugim. Niti se dodirivali svojim tragovima u beskraju na pop kulturnom terenu hrvatske i regionalne glazbene scene
Peta je godišnjica smrti Splićanina Olivera Dragojevića.
29. srpnja 2018. na splitskim je Firulama u KBC-u, nakon višemjesečne borbe s karcinomom, preminuo vjerojatno najveći pop pjevač svih vremena u kontekstu hrvatske estrade. Po broju melodija, hitova, izvedbi, masovki na koncertima, klanjanju kolega, struke i kritike, voljenju od strane kritične mase publike, omiljenosti njegove nonšalantnosti prema slavi i svom medijskom liku, učestalosti zaštite kroz medije i inim kategorizacijama koje možemo uzimati relevantnim za prosudbu veličine njegova poja.
Tim povodom njegovi prijatelji i branitelji ostavštine na Veloj Luci, već tradicionalno održavaju koncert sjećanja “Trag u beskraju” pod pokroviteljstvom HTV-a i u organizaciji Ante Gele, s ciljem nezaboravljanja i slavljenja njegovih interpretacija mahom Runjićevih pjesama i pjesama drugih autora. Tamo se u Oliverovom mjestu prebivanja i koje je najviše volio skupljaju glazbenici izvodeći neke od njegovih vječnih melodija – od “Picaferaja”, “Magdalene”, “Galeba”, “Papeta” i inih klasika i standarda mediteranskog popa. S okusom mora, s okusom soli.
Mediji su poprilično raskošni i dobro informirani u vezi pratnje tog događaja. Također je u knjiškom obliku objavljeno ili reizdano dva naslova sjećanja na barba Olija. Jedan “Oliver i Zdenko – Pjesmarica 1” s potpisom uredništva Ante Gele i drugi reizdanje “Oliver: Trag u beskraju” Zlatka Galla posredstvom Nevena Kepeskog i njegove izdavačke manufakture.
Na taj datum se rodio – Arsen Dedić
Igrom sudbina i datuma, samo dan prije, 28. srpnja 1938. u Šibeniku je prvi put zaplakao Arsen. Dedić. Jedan od onih po čijem se stihu, kompoziciji, leksiku, pismenosti i slojevitosti aranžmana također mjeri vrijeme domaće pop i šansonjerske scene.
Osamdeset i peta bi bila godišnjica njegova rođenja. O njegovu opisu koji je još za života mu utkan u sve paragrafe domaće opće i pop kulture isuvišno je nabrajati po naslovima, ali ne postoji referentnog imena koje mu može oduzeti maestralnost kretanja u metaforama, stihu, rimi, vrckastost, dovitljivost, duhovitost, nježnost, često gorčinu, sjetu, tugu, melankoliju, sav koloplet emocija kojima je znao manipulirati poput kakvog dobrog krojača, štono bi po vlastitim riječima spominjao. Ili obrtnika u tihom obrtu.
Mediji su relativno skromno čvarcima od vijesti popratili taj datum i činjenicu.
Nezadovoljstvo ili?
To će nagnati reakcije nekih im od kolega suradnika i glazbenika koji su imali prilike raditi s obojicom na nezadovoljstvo. Primjerice, jedan od klasika domaće gitarističke scene, Branko Bogunović Piff, kreativan u svojim kompjuterskim crtežima i komentarima te osvrtima na aktualnosti s dnevnopolitičke i estradne i kulturne scene, blago je iziritiran “jednoumljem” i “jednostranačjem”, pa je na svojoj društvenoj mreži sublimirao nezadovoljstvo riječima: “Danas bi Arsen slavio 85. rođendan. Mediji su neopravdano suzdržani u obilježavanju obljetnice rođenja najvećeg kantautora s ovih prostora. Naslikao sam ga u krugu najbližih i najbitnijih ljudi. Nije ih imao puno….prema ljudima se ponašao u skladu s imenom…” i dodao kritički osvrt na Oliverove sljednike:
“Ako ste mislili da su Ultra, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto i Ulisses na Brijunima najvažniji ljetni kulturni događaji na Jadranu, varate se. Ako je suditi po barnumovskoj reklami u medijima (Jutarnji prednjači), najvažniji kulturni događaj je hrvatska verzija Pink TV, vožnja trajektom od Splita do Vele luke kojom počinje dernek pod nazivom Trag u beskraju s pratećim kulturno umjetničkim programom s prvim grlima južnog krila hrvatske estrade pod palicom estradnog tajkuna i budućeg ministra kulture Ante pl. Gele. Pretpostavljam se da će Vela Luka uskoro biti preimenovana u Gela luka, a na Prokurativama očekujemo postavljanje Oliverovog spomenika u prirodnoj veličini.
Braćo dalmatinci, pretjerašte ga. Oliver je kvalitetan pjevač, ali nije jedini. Bio je samo izvođač, ne i autor. Daleko veću važnost za estradu ima Arsen pa ga nitko ovako nasilno euforično ne slavi. Siguran sam da bi se Oliver s prezirom odrekao svoje ostavštine da vidi kako se jeftino barata s njom. Apsurd je da se frenetično slavi Oliverova smrt (sic. kao da se veselite što je otišao ), a nitko ne spominje da je skoro na isti dan (28.7) rođen Arsen. Razlog zašto ne slave Oliverov rođendan je banalan, rođen je u prosincu, tko je vidio radit dernek po zimi, toliko o vjerodostojnosti…“.
Je li nam medijski vrjednija nečija smrt ili nečije rođenje
Prozivani gitarist i sveprisutni izvođač Ante Gelo, često viđen u HTV angažmanima brojnih projekata očuvanja domaće glazbene tradicije, ne komentira niti se osvrće na komentare ako ne idu u smjeru afirmacije glazbe. Kako je riječ o nosaču plamena i štafete sjećanja na klasike domaće pop i estradne scene, ljude uz koje smo vezali pojmovnik kvalitetne glazbe, ne čudi orijentacija na feelgood.
Ne ulazeći u filozofiju i metafore slavlja, je li nam medijski vrijednija nečija smrt ili nečije rođenje, kao sama simbolika datuma, oba imena nikad nisu bili ni u kakvoj kompeticiji jedan s drugim. Niti se dodirivali svojim tragovima u beskraju na pop kulturnom terenu hrvatske i regionalne glazbene scene. Osim brojakama, ali te statističke i matematičke kategorije ni jednog ni drugog nisu nikad zamarale. Niti zanimale.
Afiniteti prema ljepoti glazbe ili izvedbi iste u oba slučaja – bazno kantautora Arsena i bazno interpreta Olivera, ostali su prostorom za širenja individualnih bogatstava, a da pritom ostavština jednog ni u kojem segmentu ne dodiruje niti ugrožava ostavštinu drugog. Toliko smo mogli naučiti da kad si za života nisu smetali niti su se nadmetali (bar javno), zašto bi tome tako bilo post mortem?
Ni mjesto ni vrijeme
Dovoljno je prostora i za slavu i za ignoranciju, to naprosto nije bio njihov teren ni odluka.
Imajući malobrojne, ali autentične susrete s obojicom u prilikama seciranja njihova glazbenog rada i uloge na sceni, rekao bih da bi barba Oliver nonšalantno odmahnuo rukom dajući rubom usana naznaku osmijeha. I okrećući glavu iza onih poznatih očala i sedmodnevne brade, promrmljao nešto tipa: “Pusti, ima mjesta…”. Dok bi barba Arsen, iza druge vrste sjenastih naočala, dograbio neku blago sarkastično ciničnu varijantu komentara pri čemu bi spojio posao krojača i ukus onoga po čijoj je narudžbi bilo krojeno. A to se nije nužno moralo poklopiti da bi se zatražila isplata.
Šteta zakona malih brojaka pa ne postoji dovoljno lucidnih domaćih DJ-a i producenata koji bi približili i modernizirali kunst i jednog i drugog, radeći mash up pjesama za jednu od budućih obljetnica, pa spajajući Arsenove melodije i Oliverov glas poradili na klincima 21. stoljeća razumljiv dance beat i novi aranžman u kojem bi klasici promijenili safe zonu i obukli ih obojicu kraljeva u nova ruha. Recimo “Oprosti mi, Amigo”. Ili “Odlazak Galeba”. Ili “Molitva za Ines”. I tako redom.
Kako do nove publike?
Taj bih trenutak volio čuti, a copyright na ideju ne ide u javnu domenu. Nešto se na tom polju već radi i čekaju nove obljetnice kada će konzervativci potezati pitanje copyrighta i drskosti diranja pop kulturne baštine iz originalnih pop oblika, a otvoreniji i liberalniji biti zadovoljni kako se klasika kroz vrijeme i prostor pronalazi putevima novih aranžmana i mash up oružja do nove publike.
Dovraga, ako se našlo načina svojevremeno spojiti Jay Z-jev “Black Album” i Beatles “White Album” u Danger Mouseov “Grey Album”, zašto ne bi takli u ostavštine Arsena i Olivera i ponudili ih onako kako bi ih vidjela, recimo, Umjetna Inteligencija.
Vječnost nema oblike, ima prostor i vrijeme. Tik tak 😉
