Danas i Srbija i Hrvatska bitno drukčije kotiraju u globalnim interesnim zajednicama, gdje je nekakav tamo balkanski krvnik genocidna nedjela, zapravo, mala beba prema neusporedivo krvavijim globalnim ubojicama, npr. iz Pojasa Gaze, iz ukrajinskoga i iranskog rata, jučer iz Vijetnama, Afganistana, Iraka, Libije...
Na izmaku medijske tzv. sezone kiselih krastavaca, kada je svenarodni hrvatski bunt protiv ekološke katastrofe u Gospiću uvjerljivo poljuljao tron HDZ-Plenkovićeve vlasti otkrićem kako korupcijsko-mafijaška hobotnica pretvara Hrvatsku u europsko smetlište te dugoročno truje prirodu i ljude, beogradski je pokop pravomoćno osuđenog u Haagu srpskoga ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ratka Mladića, koji je umro na odsluženju kazne, nepotrebno/nezasluženo zapasao javnu pozornost na način da se jedna završena, tragična priča koristi za reanimaciju neprijateljstava na zapadnobalkanskom tlu. Mladićev pogreb je, međutim, polučio sasvim očekivana reagiranja.
Nikakvog iznenađenja nije bilo niti je moglo biti s obzirom na tzv. stanje srpsko-hrvatsko-bošnjačkih odnosa i politikantsko njegovanje među tzv. nacionalnim vođama u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, je li, „nastavka rata drugim sredstvima“… U Srbiji i Republici Srpskoj masovno odavanje počasti „heroju koji je vojnički branio srpski narod“ u ratovima 1991.-1995. u Hrvatskoj i BiH nije moglo biti drukčije no što je bilo. Trideset godina se priča ista ratna priča o uzrocima i posljedicama raspada tzv. države bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti.
U Hrvatskoj i Federaciji BiH sasvim je drukčiji/suprotan narativ, pa nije bilo ne očekivati žestoku političku osudu „državnog pokroviteljstva: najviših političkih, vojnih i vjerskih počasti međunarodno osuđenom počinitelju genocida“. No, opet su otpuhani u vjetar već bezbroj puta opetovani zahtjevi službenog Zagreba o tomu da „Srbija (formalno nije bila sudionica ratova u RH i BiH, op. a.) prizna ratnu krivnju i genocid, ispriča se, otkrije sudbinu nestalih i lokacije masovnih grobnica, itsl. A, indikativno, ratni i zločini protiv čovječnosti što su ih pripadnici JNA i srpske paravojske pod Mladićevim zapovjedništvom počinili u Hrvatskoj, osobito u Dalmaciji, nisu bili zanimljivi Haaškom tribunalu, pa…
Gluha Amerika
Dobro, bilo bi pretenciozno zaključiti kako je taj haaški „nemar“ poslužio i europskom tzv. establishmentu u Bruxellesu kao razlog za „previdjeti“ potrebu svoga službenog prosvjeda Vučićevu režimu zato što je Srbija odala državnu pogrebnu počast „nacionalnom heroju, ne genocidnom zločincu“. Tek dva dana kasnije, navodno na osobnu intervenciju CRO premijera Andreja Plenkovića, mlakom su osudom u priopćenju reagirali predsjednica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Luis Santos da Costa.
Američka pak administracija Donalda Johna Trumpa se sasvim oglušila o „skandal u Beogradu“, kao i dobar dio svjetskih medija, što će reći da taj događaj, objektivno, nije imao osobitu ili čak nikakvu težinu izvan čak samo dijela ex-jugoslavenskog dvorišta. Jamačno će pokojnik, đeneral Ratko Mladić, podijeliti sudbinu svoga polit-ideološkog vođe, srbijanskog vožda pokopanoga u dvorištu rodne kuće u Požarevcu.
Bilo na pogrebu oko obiteljske grobnice u Beogradu16.000 Mladićevih poklonika ili oko 100.000 u širem krugu, ni Vučićev izostanak s događaja, ni nazočnost ruskog veleposlanika Aleksandra Arkadjeviča Bocan-Harčenka, ni mlako priopćenje iz EU-a, ni šutnja iz Bijele kuće, pogotovo ne prosvjedni bacač plamena hrvatske politike neće promijeniti baš ništa bitno u odnosima Bruxellesa, Washingtona i Moskve prema Srbiji. Bio Aleksandar Vučić sada predsjednik države, nakon 25. listopada premijer ili birači na izvanrednim parlamentarnim izborima nekim čudom istjeraju njegovu Srpsku naprednu stranku (SNS) s vlasti.
Glede&unatoč, na vrbi su svirala i hrvatski zahtjevi za tim da se zbog „skandaloznoga državnog pokroviteljstva“ pogrebu ratnog zločinca i genocidnog krvnika Ratka Mladića prekinu pregovori za pridruženje Srbije Uniji te SNS izbaci iz Europske pučke stranke (EPP), gdje je zajedno s HDZ-om. Sic transit. Ključni je interes europske tzv. obitelji da Srbija – bez obzira na to što sada govore Karlo Ressler, Tonino Picula, Gordan Jandroković, Tomo Medved i takvi, odnosno kako je službeni Beograd pokopao međunarodno osuđenoga ratnog zločinca Mladića – ostane na tzv. europskom putu, ne još radikalnije na rusko-kineskom.
Drugi je par rukava – je li, osim geopolitičko-geostrateškoga, politike tzv. demokratizacije i apstraktnih tzv. zapadnih vrijednosti , kojih se ne drži ni sâm Zapad – da je Srbija sa svojih 6,63 milijuna stanovnika i bogatim prirodnim resursima barem dvostruko atraktivnije/unosnije/izazovnije tržište od RH s manje od 3,9 milijuna potrošača i vlašću koja ponizno skače na ama baš svaki aport iz bruxelleskog staklenjaka i NATO-ove adrese u tom gradu. S Vučićevom Srbijom je drugi slučaj. Tog aroganta nije strah javno udijeliti tzv. pakrački dekret, ne primiti izaslanstvo EU-a (npr. pod vodstvom Hrvata Tonina Picule), koje u Beogradu želi provjeriti stanje tzv. demokracije i poštivanja ljudskih prava. Pa, Picula u Beograd, Picula iz Beograda. I nije bio niti će ostati jedini.
Hrvatski je dugoročan interes zakopati ratnu sjekiru s prvim i najvećim susjedom (iste slavenske krvi, povijesti, običaja, vjere i tradicije) na zapadnom Balkanu, surađivati i graditi dobrosusjedsku budućnost na obostranu korist. Za to postoje sve ljudske i prirodne pretpostavke, a velike narodne manjine – hrvatska u Srbiji, srpska u Hrvatskoj – most su koji povijesno spaja, ne razdvaja. Most su bez kojeg budućnost nema smisla ni za jedan od dvaju naroda na istom prostoru. U mirnom suživotu sa svim etničkim razlikama u objema višenacionalnim zajednicama.
Kupi Plenković, kupi i Vučić
Rat i sve što je usplijedilo u nepotrebno krvavom umjesto dogovornom razlazu bivših jugoslavenskih socijalističkih republika i pokrajina pouka je koju tri desetljeća namjerno „ne čuju i ne vide“ politički tzv. mainstremi u Beogradu i Zagrebu, jer bogovski dobro žive u svojim sredinama na plašenju javnosti „ustašama“ i „četnicima“ koji su „ubijali naš narod i sada nam još rade o glavi“. Pa kada Vučić kupi kineske hipersonične balističke rakete CM-400AKG, Plenković mu smjesta kontrira južnokorejskim (18) samohodnim višecjevnim lanserima raketa K-239 Chunmoo. Oba su, je li, projektila ofenzivno, ali se propagiraju kao – oružje odvraćanja.
Ili, kada Plenković kupi od Macrona 12 second hand višenamjenskih, je li, borbenih aviona Rafale za milijardu i kusur eura na rate, Vučić smjesta hita u Pariz i kupuje 12 ganc-novih Rafalea za tri milijarde i kusur eura. Ni jedan niti drugi – deklarirani pacifisti iz političke tzv. obitelji europskih pučana, sic transit, koji na tim i inim skupovima sjede zajedno i ugodno časkaju podalje od tv-oka – nisu pitali svoje porezne obveznike smiju li trošiti toliki njihov novac na bildanje militarističke svijesti. Kakvo oružje? Protiv koga? Tko će te napasti? Je li puška preča od kruha? Je li ubojita riječ prihvatljivija od prijateljske? Pokazivanje mišića bolje od pružene ruke za rukovanje? Koliko života i patnje stoji jedno, a koliko drugo!?
Glede&unatoč, dipl. ing. graditeljstva na unosnoj političko-novčanoj ZNA SE transfuziji (od 1992. godine), Gordan Jandroković, puca u prazno tvrdnjom da Vučićeva „Srbija želi vratiti politiku 1990-ih, pa trebamo biti spremni na sve vrste odgovora“. Krajnji cilj te politike, istina, nostalgijom, pa i osvetničkim pustim snima, još tajno kuca u velikosrpskim srcima čak i glavnih aktera državnog tzv. mainstreama u Beogradu, ali to više nije to. Tempi passati. Novo vrijeme nosi nove teme. Nažalost, i oružje.
Kobna memorandumsko-miloševićevska politika Srbije 1990-ih godina – kada je riječ o Hrvatskoj – definitivno je pokopana uvjerljivim porazom u Domovinskom ratu (1991.-1995.) najprije međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske kao samostalne, neovisne i suverene države, pa pobjedničkim vojnim operacijama Bljesak i Oluja u svibnju i kolovozu 1995. te napokon 15. siječnja 1978. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak zemlje. Što, Jandroković tvrdi da bi Beograd istom politikom/praksom na popravni ispit? I drugi put bi pao iz istoga gradiva? Nema šanse.
Ako je stari Aristotel još prije dva i pol milenija u svom Organonu bio već u prvom silogizmu – ako je A = B, a B = C, onda je i A = C – zapisao onu temeljnu zakonitost logičkoga, iskustvenog poimanja stvari – što se, je li, uči i na srbijanskim civilnim i vojnim univerzama koje su bili posvršavali tamošnji vođe, neki poput predsjednika Aleksandra Vučića su i besramni akteri agresije na Hrvatsku – kojem bi to beogradskomu Maksimu danas ili već sutra palo na um mlatiti po istoj 1991.-diviziji!? Ne samo zato što Hrvatska više nije razoružana i pod međunarodnim embargom na oružje ili što se boje aktivacije NATO-ova članka 5. o tzv. kolektivnoj obrani.
Danas, pogotovo ne sutra, nisu niti se mogu reinkarnirati jugoraspadne 1990. godine, a tzv. svjetski poredak i međunarodne okolnosti nisu ni nalik tadašnjima. Karte se miješaju ispočetka, ali drukčije. Taj tzv. veliki i moćan svijet danas drži na uzdi polit-ekonomski i vojno samonedostatne i Beograd i Zagreb, pa… Godina 1990-ih mu je pak bilo u ekonomskom interesu, kolateralno i u geostrateškom, dopustiti pogromom na tlu RH i BiH (dvotjedni „rat“ u Sloveniji je bio farsa) krvavi raspad 24-milijunske tzv. države bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti.
Danas i Srbija i Hrvatska bitno drukčije kotiraju u globalnim interesnim zajednicama, gdje je nekakav tamo balkanski krvnik genocidna nedjela, zapravo, mala beba prema neusporedivo krvavijim globalnim ubojicama, npr. iz Pojasa Gaze, iz ukrajinskoga i iranskog rata, jučer iz Vijetnama, Afganistana, Iraka, Libije…
A što ako NATO zna?
Hrvatska politika i Bošnjaci iz BiH, naravno, imaju i pravo i jakog razloga najglasnije što mogu prosvjedovati protiv pogrebnih počasti genocidnom haaškom pokojniku đeneralu Mladiću, osuditi režim čiji je predsjednik tek koji mjesec prije VRO Bljeska i Oluje grmio 1995. godine u okupiranoj Glini kako „nikad nećemo prihvatiti ustašku državu“, međutim to će ostati tek labuđi pjev – čak i u europskom smislu. Vapaj žednog u pustinji. Ljudi na balkanskom poluotoku povijesno su bili – zbog nacionalnih veleizdaja 1990-ih godina opet postali – nezaštićen feud istih višestoljetnih gazda koji su im pljačkali prirodne resurse i djecu uzimali za topovsko meso u tuđim ratovima.
Hina je izvijestila kako Jandroković tvrdi da „Srbija vodi iznimno prljavu propagandu protiv susjednih zemalja, među kojima je posebno važna Hrvatska“, ali da „europske institucije i druge zemlje ne žele govoriti o Srbiji, jer ne žele da se ona definitivno okrene prema Rusiji. Misle da mekom politikom mogu postići bolje rezultate“. Predsjednik Hrvatskog sabora je nedavno također govorio o ubrzanom naoružavanju Srbije i kako o tomu „moramo obavijestiti naše saveznike i partnere u NATO-u“.
A što ako NATO zna bolje i više od Jandrokovića zašto Vučić troši puste milijarde eura za oružje iz Francuske, Kine, Rusije, Izraela i zašto su baš izraelski vojni stručnjaci strateški savjetnici u stožerima srbijanske vojne sile!? I šute. Tu i tamo potapšaju po ramenu HDZ-ova ministra obrane Ivana Anušića – lika na vi s engleskim jezikom – nasmiješe se Andreju Plenkoviću i ostanu misliti svoje… Baš kao i službene Srbija i Hrvatska o Ratku Mladiću i ratovima pri raspadu ex-Jugoslavije. To je konstanta na objema obalama Dunava. I tako će ostati do smjene naraštaja i stjecanja kritične količine političke svijesti i povijesne pameti.
