Od 21. siječnja vrti se na Netflixu film ”München – na ivici rata”. Film Christiana Schwochowa snimljen je prema predlošku istoimenog romana Roberta Harrisa, a poanta tog filma je popuštanje saveznika – britanskog premijera Nevillea Chamberlaina i francuskog premijera Édouarda Daladiera pred Hitlerovim zahtjevom za pripojenje jednog dijela Čehoslovačke, Sudetske oblasti, u kojima je živjela njemačka manjina.
Sada nije bitno zašto su Chamberlain i Daladier popustili Hitleru, već kako su to učinili. Jednostavno, pravili su se da pregovori počinju ab ovo, od početka, i zanemarili su sve dotadašnje diplomatske dogovore i međunarodne ugovore, od kojih je najvažniji bio Versajski ugovor nakon Prvog svjetskog rata.
Hitler je sistematski kršio i sve kasnije ugovore – o Saarskoj i Ruhrskoj oblasti, o ograničavanju teškog naoružanja, dokumente Lige nacija (League of Nations) o razoružanju i kontroli naoružanja, i to je nailazilo na šutnju saveznika koja je dopustila Hitleru da korak po korak ostvari svoje geopolitičke ciljeve osvajanja Europe.
Slično se događa i danas. Svjedočimo, jednostavno, impotenciji međunarodne diplomacije kada je riječ o Ukrajini.
Aktualni konflikt izazvan ruskim vojnim manevrima naišao je u ovom slučaju na brzi odgovor zapadnih saveznika, ali na jednak način kako su postupili Chamberlain i Daladier 1938. godine: zanemarujući sve dotadašnje međunarodne ugovore i sporazume, kao da svijet počinje baš od toga konflikta.
Danas svjedočimo, jednostavno, impotenciji međunarodne diplomacije kada je riječ o Ukrajini. Aktualni konflikt izazvan ruskim vojnim manevrima naišao je u ovom slučaju na brzi odgovor zapadnih saveznika, ali na jednak način kako su postupili Chamberlain i Daladier 1938. godine: zanemarujući sve dotadašnje međunarodne ugovore i sporazume, kao da svijet počinje baš od toga konflikta
Sada smo u fazi uzajamnih provokacija: jesu li ukrajinske snage bombardirale civilne ciljeve u Donbasu, ili su donbaski separatisti bombardirali civilne ciljeve u Ukrajini, i jesu li ruski hakeri hakirali internetsku mrežu u Ukrajini, ili je to napravio netko drugi ostavljajući trag po kojemu se može tumačiti da su to bili baš ruski hakeri, ili je to možda neka od provokacija druge strane?
U svakom slučaju, stradat će mir, dok svi govore o ratu, o izbijanju rata koji bi mogao povući za sobom cijeli kontinent i šire, cijeli svijet.
Što su strane u konfliktu zaboravile, ili namjerno zapostavile? Vrlo jednostavno: postoje međunarodni ugovori i sporazumi kojih se nijedna strana nije držala, a izgleda da ”drugim stranama”, kojegod to bile, i nije odgovaralo da se denuncira nepridržavanje tih ugovora i dogovora.
Mogli bismo početi od sporazuma ”Minsk 2”, potpisanog na summitu u Minsku 12. veljače 2015. Sama ukrajinska strana, ukrajinska novinska agencija UNIAN izvijestila je, u prosincu 2018., da nijedna odredba sporazuma Minsk 2 nije u potpunosti provedena.
Doista, od 13 točaka tog sporazuma nijedna nije provedena. Osim prekida vatre, taj je sporazum predviđao i povlačenje teškog naoružanja i stvaranje sigurnosne zone od 140 kilometara za taktičke raketne sustave. Taj je proces trebala nadgledati Organizacija za europsku sigurnost i suradnju.
OESS je trebao monitorirati i verificirati taj proces povlačenja teškog naoružanja, koristeći pritom sve potrebne tehničke mjere – satelite, dronove, neposrednu inspekciju na licu mjesta itd.
Već nakon prvog dana povlačenja naoružanja trebao je započeti dijalog o sazivanju lokalnih izbora u skladu s ukrajinskim pravnim sustavom i ukrajinskim Zakonom o privremenom poretku lokalnog samoupravljanja u posebnim okruzima Donjecke i Luhanske oblasti.
U roku od 30 dana ukrajinska Vrhovna Rada je trebala odrediti detalje provođenja izbora kao i definiciju područja koje će biti zahvaćeno ovim Zakonom o privremenom poretku lokalnog samoupravljanja.
Ukrajinska strana trebala je u potpunosti restaurirati socijalne i ekonomske veze, uključujući socijalne transfere, isplatu mirovina i drugih davanja, kao i poreznih obveza s Donbasom – u skladu s ukrajinskim zakonodavstvom.
Iz toga je proizlazila, za drugu stranu, obveza uspostave kontrole državne granice od strane ukrajinskih snaga, isto tako pod kontrolom OESS-a.
Do kraja 2015. Ukrajina je trebala usvojiti novi ustav čiji je ključni moment decentralizacija vlasti i samoupravljanje u Donjeckoj i Luhanskoj oblasti, u dogovoru s predstavnicima tih oblasti. Lokalni izbori su, kao i ove prethodne klauzule, trebali biti pod kontrolom OESS-a.
Ali sjetimo se, 2016. na vlast je u SAD-u došao Donald Trump koji je uspio uvesti kaos u međunarodne odnose. SAD su tako počele provoditi politiku agresivnog unilateralizma, a to je značilo da ih baš briga za takve organizacije kao što je OESS, koja je trebala nadgledati provođenje sporazuma iz Minska.
Za takvom Amerikom povela se i Velika Britanija sa svojim Brexitom, i tako smo, kao u Münchenu 1938., svjedočili paralizi međunarodnih organizacija i previđanju dotadašnjih mukotrpno postignutih međunarodnih dogovora i sporazuma.
Tako je i OESS ”zaboravio” da je 1990. potpisan Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi, kao i da je 2011. potpisan Bečki dokument o mjerama jačanja povjerenja i sigurnosti.
Tim su sporazumima zemlje članice morale informirati potpisnice o strukturi i brojnosti svojih vojnih snaga i teškog naoružanja, morale su se međusobno informirati o vojnim vježbama, pokretima trupa i teškog naoružanja – i, što je najvažnije, omogućiti drugim zainteresiranima da prisustvuju vojnim vježbama i taktičkim pokretima, baš zato da se izbjegnu dezinformacije i prijetnje oružjem.
O rješenjima krize govore i hrvatski najbolji stručnjaci: Branko Caratan koji spominje finlandizaciju Ukrajine, Božo Kovačević koji argumentirano dokazuje da je Ukrajina žrtva Rusije, ali i žrtva Zapada odnosno SAD-a koji iskorištava Ukrajinu u svom nadmetanju s Putinom, i Branimir Vidmarović koji tvrdi da rat nije u interesu Rusije niti Europe
Da su primijenjeni ovi dogovori, do napetosti na ukrajinsko-ruskoj granici ne bi ni došlo. Krivnja je na svjetskim, a najviše na europskim političarima što su jednostavno prešli preko toga da već postoje mehanizmi nadzora i odvraćanja od prijetnji koje bi mogle ugroziti mir.
U ovom slučaju došlo je do potpunog zastoja i paralize međunarodne diplomacije, a za to krivnju snose podjednako i ukrajinska i ruska strana, a i saveznici koji ih podupiru.
Rješenje krize može se dogoditi samo povratkom multilateralnih oblika međusobne kontrole, ograničenja naoružanja, i uspostave sustava efikasne kontrole.
Dok se ne uspostave mehanizmi međusobne kontrole i provjere, ukrajinsko-ruska kriza će stalno prijetiti novim zaoštravanjima i može vrlo lako prijeći u konflikt visokog intenziteta. Što znači sveopći rat, u koji će htjela to ili ne, biti uključena cijela Europa s katastrofalnim posljedicama.
O rješenjima krize govore i hrvatski najbolji stručnjaci: Branko Caratan koji spominje finlandizaciju Ukrajine, Božo Kovačević koji argumentirano dokazuje da je Ukrajina žrtva Rusije, ali i žrtva Zapada odnosno SAD-a koji iskorištava Ukrajinu u svom nadmetanju s Putinom, i Branimir Vidmarović koji tvrdi da rat nije u interesu Rusije niti Europe.
Umjesto da hrvatska diplomacija srlja, zajedno s ostalim svojim saveznicima u ratnu katastrofu, bilo bi dobro da posluša ovu trojicu eksperata svjetskog ranga, kojih se, inače, hrvatska politika vrlo lako odrekla baš zato jer su neovisni, ne pripadaju političkoj kasti gramzivih uhljeba, i govore na temelju zdravog razuma i objektivne istine stvari.
