/SBPeriskop

Piromani s investicijskim upaljačem

Hrvatska, Političke stranke, Država, Politika
Objavio: Web
Piromani s investicijskim upaljačem

Je li slučajno samo tri tjedna uoči saborske rasprave o novim zakonima o prostornom uređenju, kojima država razvlašćuje jedinice lokalne samouprave, planuo požar u Vjesnikovu neboderu?

Je li uopće bilo sporno hoće li ili neće HDZ-ova saborska tzv. stabilna većina prihvatiti Zakon o prostornom uređenju u ključnim sastavnicama koje je, navodno u „tijesnoj suradnji sa strukom“, pripremilo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branka Bačića? Naravno da nije. Polit- javnim prostorom još dominiraju vidljivi učinci svojedobne inatljive tvrdnje premijera Andreja Plenkovića pokojnom novinaru Nove TV Mislavu Bagi u odlasku s presice: „Mogu što hoću, itekako mogu!“

Je li slučajno u ponedjeljak 17. studenoga 2025. oko 23 sata – samo tri tjedna uoči saborskog rata u vezi novih zakonskih paragrafa o prostornom uređenju, kojima država u tomu razvlašćuje jedinice lokalne samouprave – planuo požar na 11 od 16 katova Vjesnikova nebodera u Zagrebu, koji su 93 vatrogasca s 30 vozila bili  obuzdali tek u srijedu 19. studenoga? Uzmimo da (ni)je slučajno. Da se samo radi o nepotvrđenoj tzv. teoriji zavjere, odnosno nečemu trećem, petom, desetom…

Investicijska će sudbina razneboderene nekretnine uprijeti kažiprstom u najvjerojatniju spoznaju o tomu zašto i komu taj strašan požar je ili nije bio u interesu

Zašto ne, možebitno su u saborskoj raspravi o HDZ-ovoj viziji prostornog uređenja upravo Mostovi zastupnici Miro Bulj i Ivica Ledenko (slučajno!?) bili uboli pravi stvar – „zakonom se prostire švedski stol za građevinske predatore – pa je ministar Branko Bačić izgubio živce: „To je apsolutno neutemeljena floskula, ovaj zakon štiti prostor više no što ga je štitio bilo koji drugi! Nigdje se neće moći širiti građevinsko područje, ako postojeće građevinsko zemljište komunalno opremljeno“.

Po novomu, investitor dobiva svaku prednost, a građanima se oduzima svako pravo upravljati prostorom u kojem obitavaju. Oduzima li država djedovinu ljudima u korist „viših interesa“? Ni govora, štiti ih, tvrdi Bačić.

E sad, Vjesnikov kompleks – 60,96 posto državnog vlasništva na parceli od 32.435 četvornih metara između četiriju ulica u srcu Zagreba, prije 13 godina zajedno s neboderom procijenjene vrijednosti od oko 80 milijuna eura, prometno povezan s cijelim svijetom i dobro komunalno opremljen – građevinski je zalogaj kakav ne propušta ni jedan investicijski potkožen predator s vizijom.

Nađe li se pak Vjesnikov kompleks na državnomu „švedskom stolu“ – pa još bez nebodera, jer se nakon požara više „ne može obnoviti“, ponuda će građevinskim predatorima biti primamljivija. Upravo je taj neboder bio  balvan u oku planerima „revitalizacije“ toga vrlo atraktivna dijela hrvatske metropole, jer je bio prirastao purgerskom srcu kao ključan, uz katedralu, neupitan i nedodirljiv simbol Zagreba. Javno bi mnijenje bilo zgromilo isti  tren svakoga tko bi samo glasnije pomislio na rušenje čokoladnog tornja arhitekta Antuna Ulricha mlađeg.

Prema zamislima autora „investicijskih“ planova iz 2012. godine, na toj su lokaciji trebali niknuti neboderi visoki do 34 kata

To se djelo modernističke arhitekture iz 1972. godine, inspirirano Lever Houseom u New Yorku, smatralo jednim od najsuvremenijih poslovnih nebodera u tadašnjoj Europi. Državna je informativna agencija Hina ovih dana objavila kako su i prije 2012. godine – skriveni čak i od stručne javnosti!? – postojali planovi za gradnju poslovno-stambenog kompleksa na Vjesnikovoj lokaciji, ali bez rušenja nebodera. Pod egidom „Mrtvaca treba pokopati“, SDP-ov premijer Zoran Milanović te ministri Slavko Linić i Radimir Čačić su 2012.-2015. godine eutanazirali glavni dnevnopolitički list u RH Vjesnik i rudimente NIŠPRO Vjesnika, novinsko-izdavačkoga giganta na europskom Jugoistoku, s nekada više od 6000 zaposlenih.

Sada, na opću radost „domoljubnog“ naroda, više nema Ulrichovoga čokoladnog tornja kakav je danju svijetlio na suncu i neonom noću, vidljiv gotovo iz svih dijelova milijunske hrvatske metropole. Deficitarni znanjem i valjda rođenjem savješću, zdravom pameću ili samo kućnim odgojem slave na kojekakvim katolibanskim/proustaškim portalima i društvenim mrežama jezivu Vjesnikovu noćnu lomaču – a vidjela se iz svih dijelova grada – kao „zasluženu vražju orgiju na posljednjem simbolu komunizma, ideologije bezbožničkog jednoumlja“.

A „domoljubna Hrvatska“ nikad, najviše zbog tih i takvih, neće imati stoti dio medijsko-kulturno-pluralističke kakvoće i širine kakvu je dnevno  NIŠPRO Vjesnik demonstrirao urbi et orbi iz Ulrichova čokoladnog tornja.

Doduše, policija je vrlo brzo pohvatala skupinu navodno obijesne djece s dvojicom 18-godišnjaka, koji su se kriomice uvukli u neboder i zapalili ga, ali nitko ne obavještava javnost o istrazi. Dvojica mlađih punoljetnika su u jednomjesečnom istražnom pritvoru, a njihovi su odvjetnici kazali kako su uhićeni mladići primjerni učenici, odlikaši, nemaju policijske dosjee i ne osjećaju se krivima. Ispada kako je duh sveti zapalio neboder!? Svi pak maloljetnici su pušteni kući, a jedan se navodno sâm prijavio policiji i ispričao što se zapravo dogodilo. A javnost to ne treba znati!?

Neki ad hoc „istaknuti stručnjaci“ su se već iste večeri u kasnim satima vrlo zauzeto naslikavali u TV-vijestima i „suvereno“ izjavljivali u radijske mikrofone kako je „očito munja zapalila elektroinstalacije i požar se brzo proširio katovima nebodera, odozgo prema dolje“. No, u Zagrebu se te večeri kategorički uvjeravalo javnost da će „država obnoviti Vjesnikov neboder“, a već sutradan kako su „statičari utvrdili da se neboder mora srušiti“ budući da je snaga vatrene stihije onemogućila obnovu. Kakvi statičari, kad nitko nije mogao ući u zapaljenu zgradu? Čak ni vatrogasci i policija.

Na društvenim su pak mrežama osvanuli razni privatni snimci građana mobitelima iz kojih se vidi kako se katovima u mraku kreću nekakva svjetla (baterije!?), a na nekima se vidi istočno pročelje na kojemu vatra okomito ispisuje verzalno YU (=Jugoslavija?), za što bi „stručnjak za munje i  gromove“ u nevremenu kojeg nije bilo valjda imao „objašnjenje“.

„Domoljubna Hrvatska“ nikad neće imati ni stoti dio medijsko-kulturno-pluralističke kakvoće i širine kakvu je  NIŠPRO Vjesnik dnevno demonstrirao iz Ulrichova čokoladnog tornja

E sad, budući da je više enigmi i muteža glede požara, a istraga traje i traje – ako traje, ili „traje“ samo iz razloga „uvjerljivosti“ već poznata rezultata? – valja pričekati razvoj događaja. Zakon o prostornom uređenju ide kako ide, neboderski pak piromani će proći kako će proći (maloljetni lišo, jer im se ne može suditi; punoljetni po sudskom tretmanu krivnje), a investicijska će sudbina razneboderene nekretnine uprijeti kažiprstom u najvjerojatniju spoznaju o tomu zašto i komu taj strašan požar (ni)je bio u interesu. Tim više, ukloni li neka zakonska norma Grad Zagreb – kojim vlada parlamentarni Možemo! Tomislava Tomaševića, balvan u HDZ-ovu oku i ručna kočnica u upravljanju metropolom – kao subjekta odlučivanja o gradskom prostoru.

Prema zamislima autora „investicijskih“ planova iz 2012. godine za koje čak ni stručna javnost nije trebala znati sve podrobnosti, kamoli najšira društvena, ili preostali radnici eutanazirana Vjesnika (ostavljeni bez plaća i otpremnina), na toj su lokaciji trebali niknuti neboderi visoki i 34 kata s izgrađenom stambeno-poslovnom površinom 260 tisuća četvornih metara. Vrtoglave vrijednosti. Desetljećima unosne ulagačima.

„Činjenica da HDZ ide protiv kompletne struke, HAZU-a, urbanista, arhitekata, gradova i općina govori u prilog tomu da se ovdje ne radi o neznanju, nego o jasnoj namjeri da se tim zakonom pokušava vratiti Hrvatsku u feudalizam u kojem je vrijedilo pravilo ‘tko ima moć i novac može uzeti i vaše privatno vlasništvo’“, tvrdi SDP, kojemu su vladajući odbili u Saboru svih 250 amandmana na predložene paragrafe. “To znači uzurpaciju najvrjednijega u zemlji, prostora i prirodnih resursa. Razvoj zajednice ne znači samo pogodovanje investitorima i omogućavanje gradnje na pojedinoj parceli preskupih stanova i poslovnih prostora, već planiranje infrastrukture, planiranje prostora za parkove, dječje vrtiće, škole i prostore za slobodno vrijeme. HDZ-ove maske su pale: stavlja prava investitora ispred prava zajednice”.

Mediji pak pod HDZ-ovom kontrolom, uključivo državnu medijsku tzv. javnu kuću HRT, upravo su uoči i na dan izglasavanja paketa triju tzv. Bačićevih zakona (o prostornom uređenju, gradnji i energetskoj obnovi) stavili na sva su zvona protivne argumente. „Činjenica da je SDP predložio 250 amandmana na Zakon o prostornom uređenju te da ni u jednom nije obrazložio u kojim se članku otima građanima vlasništvo, govori o površnosti i obmanjivanju javnosti“, ističe ministar Branko Bačić. „Ovim se zakonom želi provesti bolja standardizacija i ubrzati ishođenje građevinskih dozvola te unificirati sve prostorne planove u Hrvatskoj.“

Tko može sada uvjerljivo dokazati to da ista ili slična računica, možebitno drugih aktera, (ni)je zapalila Vjesnikov neboder (za što vjerojatno nitko neće odgovarati, jer će osiguranje isplatiti suvlasnicima štetu), osigurala „stručnu procjenu“ o njegovoj neobnovljivosti, brzo odbacila mogućnost izgradnje replike te armirala budućnost atraktivne lokacije monopolom raspolaganja prostorom!? U državi predatorskog kapitalizma ne bi bilo ni prvi niti zadnji put.

h-alter

 2 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

grey 17.12.2025 07:44

Požari prođu. Zakoni ostaju. A prostor jednom izgubljen, ne vraća se.

Dobrijan 17.12.2025 07:43

Zaista, sve ne miriše na slučajnost, nego na tipičan hrvatski spoj politike, kapitala i „okolnosti“. Požar Vjesnikova nebodera došao je u savršenom trenutku za zakon koji prostor pretvara u plijen, a državu u glavnog mešetara, dok se lokalna zajednica svodi na publiku bez prava glasa. Čak i ako je vatru zapalila ljudska glupost, sustav ju je dočekao raširenih ruku i pretvorio u priliku. U zemlji predatorskog kapitalizma istina se ne traži u pepelu, nego u budućim tlocrtima, oni će nepogrešivo pokazati tko je profitirao, a time i koliko je „slučajnost“ bila stvarna.