Pod fenomenologijom slovensko-hrvatskog spora o razgraničenju u Piranskom zaljevu valja se mutna ponornica trajno narušenih odnosa među dvjema susjednim post-jugoslavenskim državama, koja prijeti njihovim zamućenjem grđim nego što Dragonja zablati priobalne vode i za diluvijalnih kiša.


Naime, kad se jednom – obostrano prihvaćenom arbitražom, ili sudskim pravorijekom – granica ipak iscrta i unese u navigacijske karte i GPS-a u boljim mobitelima, ostat će gorak okus propale tlapnje o dobrom susjedstvu Zagreba i Ljubljane, usprkos svim razlozima da ono ne bude upravo takvo. Vrag je, kao i obično, u pojedinostima: problema ne bi bilo da je slovenska politička kasta svojim građanima objasnila kako se Badinterova potvrda međurepubličkih granica, kao međudržavnih, zemalja nastalim raspadom SFRJ, odnosi i na one na vodama – a nema dokaza da Socijalistička Republika Slovenija, njezina milicija, vlasti u prigraničnim općinama… nije do 1990. uvažavala načelo sredine.Ljubljani i Piranu, Zaljev je postajao Valom (premda tog imena nije ni bilo do slovenskog osporavanja prakse primjenjivane sve od jugoslavensko-talijanskog razgraničenja, nakon ukinuća Slobodnog Teritorija Trsta) na crti koja se, po međunarodnom pravu mora, mogla povući jedino od ušća granične Dragonje prema svjetioniku u Chioggi, sukladno ustaljenom načelu o diobi po nekom reperu-orijentiru na suprotnoj obali.Slovencima, međutim, taj mnogo puta u svijetu prakticiran uzus nije bio po volji, inzistirali su na dodiru svoga teritorijalnog mora s međunarodnim vodama u sjevernom Jadranu, tj. zagrizu u hrvatsko more… hvatajući se za slamku slobodnog izlaska i prava plovidbe (koje im Hrvatska ne može osporiti), a zapravo imajući na umu pristup podmorju bogatu plinom! Lansirana je, iz Ljubljane, i opsjenarska floskula da jugoslavenski dio Jadrana, za bivše države, nije bio republički razgraničen – što je banalna laž, prokazana na području Neuma i hrvatsko-crnogorskog razgraničenja na vratima Bokokotorskog zaljeva.

Nije bilo jugoslavenskog mora, kao ni jugoslavenskog Dunava – savršeno se znalo dokle je hrvatski, a odakle srpski – jugoslavenske Save, Krke, Sutle, Une itd. O utemeljenosti ridikulozna slovenskog zahtjeva za toj zemlji nepripadajućim dijelom mora između Pirana i Savudrije po logici da Hrvatska ionako ima previše Jadrana – šteta riječi, baš kao i o Račanovu parafu na sporazum s Drnovšekom, po diletantskoj žvrljotini Olge Trkulja. Sve u svemu, nakon debakla s provalom nastojanja slovenske diplomacije da utječe na suce Arbitražnoga suda, diskreditacije tog tijela i nojevskog zakopavanja Ljubljane u pijesak obmane, umjesto odustajanja od prakse nasrtanja na hrvatske interese (nanizalo se toga: od Ljubljanske banke i krađe struje iz NE Krško do iritantnog provociranja sa zadržavanjem vojske na Svetoj Geri), slovenska politikantska „elita“ svojim građanima nema tri čiste reći istinu, nego se hvata za plutajući otpad prokazivanja hrvatske manipulacije obavještajnim otkrićem, trice i kučine!

Dragi susjedi, priznajte – zasrali ste! Nije vam prvi put, a konstanta „ako prođe, prošlo je“ u vašoj strategiji omalovažavanja hrvatskog suvereniteta, integriteta i nacionalnih interesa daje za pravo i najsmirenijim promatračima jugozapadno od Kupe i Sutle da vas upitaju: niste li svi vi...Joško Joras?