Odluka Vlade da tijelima državne uprave, javnim institucijama i trgovačkim društvima u državnom vlasništvu zabrani plaćeni angažman PR-agencija potaknula je uzbudljivu raspravu i izazvala širok spektar reakcija. Vodeći hrvatski PR-stručnjak Krešimir Macan među prvima je rezolutno upozorio kako će takav potez rezultirati lošom komunikacijom državnih tijela s javnošću, dodavši i da je on antieuropski, da krši principe slobodnog tržišta i da pritom diskriminira cijelu jednu profesiju. Nešto drukčiji kut gledanja ponudio je vodeći hrvatski PR-stručnjak Božo Skoko: on smatra da će Vladina odluka rezultirati lošom komunikacijom državnih tijela s javnošću, da je antieuropska, da krši principe slobodnog tržišta i da pritom diskriminira cijelu jednu profesiju.

Diskusiju je, međutim, uvelike preusmjerilo službeno priopćenje Hrvatske udruge komunikacijskih agencija, pa pojedine njegove dijelove treba citirati. “Ova odluka diskriminira jednu cijelu profesiju”, poručili su iz HUKA-e. “Ova je odluka posebno zabrinjavajuća budući da se može klasificirati i kao pokušaj ugrožavanja slobode tržišnog natjecanja”, dodali su, napomenuvši kako će “zatražiti i očitovanje od Delegacije Europske komisije u RH”, budući da je odluka, po svemu sudeći, antieuropska. Stvari su se dodatno zakomplicirale istupom vodeće hrvatske PR-stručnjakinje Aleksandre Kolarić, koja je ustvrdila da će Vladin potez imati pogubne posljedice po komunikaciju državnih tijela s javnošću, ali da ga se također može okarakterizirati i kao antieuropski, antitržišni te usmjeren protiv cijele jedne profesije…

Stručnjak do stručnjaka

Ako smo nešto, dakle, mogli naučiti iz nedavne histerične ofenzive stručnjaka za odnose s javnošću na istu tu javnost, onda je to činjenica da su svi oni vodeći. Nitko tu nije solidan, nitko samo korektan, nitko tek dobar. Cjelokupna struka, vidimo, vrvi vrhunskim imenima do točke na kojoj se sintagma “vodeći PR-stručnjak” pretvara u očit pleonazam. Nikakvo čudo, stoga, što svi misle i govore kao jedan: mora da su stavovi koje iznose sam koncentrat i gornji limit piarovske vještine argumentiranja i retoričkog uvjeravanja, nešto čemu se mogu domisliti samo najbolji među najboljima. Utoliko, njihov se sadržaj doima pomalo neobičnim.

Prijeteće upozorenje kako će odluka Vlade pokvariti prezentaciju njenih budućih važnih poteza, primjerice, bilo je osnaženo Macanovim posprdnim komentarom kako joj komunikacija ni do sada nije išla baš najbolje. Od vodećeg PR-stručnjaka netko naivniji očekivao bi barem minimum logičke koherentnosti: nije trebalo čekati dugo pa da mu komentator “Novog lista” Tihomir Ponoš dobronamjerno ukaže na nezgodnu činjenicu da su se o Vladinom komuniciranju do sada – dakle, u vrijeme kada je ono, prema Macanu, bilo loše – brinule, eto, upravo privatne agencije, pa da takav argument baš i ne govori u prilog produženju njihovog angažmana. Ako su javni odnosi državnih tijela bili loši i jednako loši će ostati, onda je donekle razumno da se za njih barem nikoga ne plaća. Niti zazivanje mitskih europskih standarda ne sugerira da je pomoć privatnih PR-ovaca Vladi neophodna. Promoviranje “europskih vrijednosti” u konačni i neopozivi kriterij svakog javnog djelovanja, naime, odavno je usvojena poštapalica te Vlade, kao i cjelokupne hrvatske političke elite; ukoliko je to najbolji spin koji možete ponuditi, dojam je da će se oni sasvim dobro snaći i bez vas.

Nešto slično moglo bi se reći i a propos mantri o slobodnom tržištu, kada one ne bi bile još i manevar simptomatičan za najveći dio ovdašnjih javnih rasprava. Intuitivna lakoća kojom PR-ovci pitanje raspoređivanja javnih sredstava proglašavaju miješanjem u tržišne odnose stoga je samo novi dokaz moći slobodnotržišne dogme: ona je postala samorazumljiva do mjere u kojoj je malo kome jasno i važno gdje deificirano tržište počinje, a gdje završava, pa ako ste privatni poduzetnik, bilo kakav napad na vaše financijske interese automatski postaje napadom na cjelokupno tržište i ustavni poredak koji ga štiti; nije nikakvo iznenađenje što je vod vodećih PR-stručnjaka odmah najavio i mogućnost podizanja ustavne tužbe, ne konzultiravši se, nažalost, prethodno ni s jednim pravnikom, koji bi ga vjerojatno upozorio da ipak ne ulazi u javne odnose bez zaštite zdravog razuma.

Borba za vlastiti profit

Ovo implicitno izjednačavanje distribucije javnih financija s tržišnim relacijama u konačnici je dovelo do karikaturalnosti i njihov posljednji prigovor, onaj da odluka Vlade diskriminira PR-profesiju u odnosu na, primjerice, odvjetnike ili marketingaše, čije će privatne usluge Milanovićev tim i ostale državne i javne institucije i dalje koristiti i plaćati. Žalostivo upinjanje da se dokaže kako su odnosi s javnošću podjednako važni, naime, posve je deplasirano ako ste prethodno poistovjetili Vladu s tržišnim igračem: tada su njena procjena i slobodan izbor suradnika koje će profesionalno angažirati, jasno, jedine relevantne instance…

Jedan manje važan akt Vlade, plasiran kako bi pružio poželjan primjer nužnosti štednje i potvrdu transparentnog djelovanja, pretvorio se tako nakratko u aferu nesuvislih proporcija, i to prvenstveno zahvaljujući zakonu spojenih interesa, koji PR-agencijama otvara privilegiran pristup u medije. I nije loše što se to dogodilo: mistificirani igrači iz sjene, neuhvatljivi majstori spinova i lukavih makinacija, prvi su put istupili zajednički, u najsnažnijoj postavi i s nikad većim motivom borbe za vlastiti profit. A sve što su potom uspjeli pokazati nemušto je sricanje predvidljivih ideoloških floskula, monotono i uglavnom nekoherentno: u neplaniranom obratu, barem su postigli nešto što im do sada, po priznanju Krešimira Macana, nikako nije uspijevalo, a trenutno spada u teže ostvarive zadatke – privremeno su popravili imidž Vlade. Dokazavši usput nenamjerno i da je ona bila u pravu kada je odlučila da usluge PR-a ubuduće ne plaća, jer vodeći stručnjaci, evo, evidentno najbolje rade u njenom interesu onda kada rade pro bono.

Interesantan spin: prateći njihovo papagajski nemaštovito argumentiranje, borbu za širenje granica slobodnog tržišta i uporan rad u korist vlastite štete, barem smo empirijski potvrdili staru pretpostavku da stručnjaci za odnose s javnošću ipak nisu u najboljim odnosima sa stvarnošću.

 

 

Izvor: www.novossti.com