Kako je moguće da je ovakav skandal ostao nezamijećen?
Jasno je da se neki u HDZ-u vjerojatno boje ne samo silaska s vlasti, nego vraćanja pojma odgovornost u hrvatsku političku i društvenu stvarnost, ali to nimalo ne opravdava Plenkovićev zlobni i infantilni incident
Parlamentarne rasprave nisu, niti bi ikad trebale biti, otmjena rasprava gospode i dama uz čaj u klubu ljubitelja lijepih umjetnosti. Narodni zastupnici u svojim verbalnim okršajima rijetko previše biraju sredstva i ton, a nadmudrivanje često prelazi granice uvrede. Tako se, jednostavno, igra ta igra u onoj, kako se zove, da – demokraciji.
Slično je i u Hrvatskoj. Unatoč zgražanju u pravilu katastrofalno loše demokratski obrazovane javnosti, ništa nije neuobičajeno u saborskim provokacijama, uvredama i povremenim nadvikivanjima. Druga stvar je, dakako, kad se sve svodi isključivo na traženje konflikta kako bi se dobila koja sekundica medijskog prostora, ionako svedenog na klikabilne tik-tok odsječke stvarnosti.
Dio normalnog krvotoka
Ukratko, saborske prepirke, čak i one s granično pogrešne razine uvredljivosti, nisu ništa neuobičajeno. One su dio normalnog krvotoka demokratskog društva.
Jučerašnji napad premijera Andreja Plenkovića na zastupnika SDP-a Ranka Ostojića ne spada u tu kategoriju. Ne spada ni u “normalno”, ni u “uobičajeno”, ni u “demokratsko”.
Rabijatna zločinačka organizacija
Zastupnik SDP-a, naime, ima ozbiljnih problema sa zdravljem. Prije pet godina preživio je infarkt, a stvar je bila toliko dramatična da je neko vrijeme proveo u induciranoj komi. Nakon toga je vidno smršavio, ali nije prekidao politički rad, pa je 2024. godine opet izabran u Sabor, s uvjerljivo najviše preferencijalnih glasova na koalicijskoj listi koju je predvodio SDP.
U okršaju s Plenkovićem na raspravi o oporbenom zahtjevu za opozivom premijera, Ostojić je HDZ nazvao “rabijatnom zločinačkom organizacijom”. Premijer se u odgovoru odlučio sprdati s fizičkim stanjem čovjeka s kojim je polemizirao.
Operacija Ozempic
Nakon što se hvalio kako je mostovce izbacio iz Vlade kroz prozor prije devet godina, što je retorika koja bi mu se nakon izbora 2028. mogla vratiti u glavu poput bumeranga s instaliranom nuklearnom bojevom glavom, Plenković se obratio zastupniku SDP-a: “A što se tiče vas gospodine Ostojić, škrto, nekako ste mi izdušili”.
Ostojić nije ostao dužan. “Ja sam vam samo smršavio. Za razliku od vas, ne uzimam tablete, nego je to radi operacija. Nisam ja Ozempic uzimao”, kazao je Ostojić. Plenković je otišao još dalje: “Osim što je izdušio, i jadan je”.
Zlobno i infantilno
Vrijeđanje političkih protivnika na račun njihova ozbiljnog zdravstvenog stanja novo je i mučno dno hrvatske političke stvarnosti, točnije, retorike vladajuće stranke koja očito osjeća da joj se tlo sve snažnije trese pod nogama. Jasno je da se neki u HDZ-u vjerojatno boje ne samo silaska s vlasti, nego vraćanja pojma odgovornost u hrvatsku političku i društvenu stvarnost, ali to nimalo ne opravdava Plenkovićev zlobni i infantilni incident.
Da stvar bude gora, napad na Ostojićevo zdravstveno stanje uglavnom je prošao nezamijećen. Medijski izvještaji naslađivali su se s činjenicom da je Ostojić spomenuo Ozempic, jer nitko u Hrvatskoj ne vjeruje da je premijerov nagli gubitak kilaže tek posljedica rigorozne dijete.
Rukavice i bokseri
Uz to, dok režimski mediji zovu režimske analitičare da pojasne koliko je opozicija nesposobna, na društvenim mrežama desni akteri dižu mizoginu i dehumanizirajuća hajku na žene iz oporbe. Iako dolazi iz internetske kanalizacije, smrad dosad nikad nije bio toliko intenzivan: oporbene političarke se seksistički i prostački vrijeđa na račun fizičkog izgleda ili stanja odjeće.
Toliki mrak dosad, u mračnoj povijesti urušavanja demokracije u deset Plenkovićevih godina, još nije svitao. Rukavice ne samo da su skinute, nego su na šake navučeni i bokseri, a jedino pravilo je da pravila nema.
Očekivati da će ta silna količina verbalnog nasilja, ta vrsta nasrtaja na političke protivnike u kakvoj, evo, sudjeluje i sam premijer, ostati na simboličkoj razini možda bi bila i neoprostiva naivnost. Djeluje kao da nas do stvarnog nasilja, zapravo, dijeli tek još jedan mali koračić.
