ovaj divlji dan
ovaj divlji, neobuzdani dan,
preskočio je ogradu dogovora
o uzajamnom podnošenju,
i iskidao moj zaštitni rukav
ugrizima buke i nespokoja;
ovaj pomamni dan me je izgrizao
kao plastičnu kost.
a na početku me je preklinjao
da izvučem korist iz svakog,
ne samo iz dana onih koji nude
mir, i kojima su ispali zubi.
osama
u paradoksu kretanja, ona je brzi ahil,
a ja spora kornjača. s nemirom očekujem
kako će me prestići u utrci koju nisam htio.
sve je brža i bliža. osvrćem se u svom umu
i opažam njeno osvajačko približavanje.
ona su glasovi drugih koje ne vidim,
ona su drugi čije glasove ne čujem.
upletena je u glazbeni spot mog života
kao scene koje nemaju izravnu uzajamnost
s riječima pjesme. ona je odmor od zamora
stalnim ponavljanjima u protoku vremena.
ona je čežnja protiv čežnje za natjecanjem.
osama bi trebala biti sama nepomičnost,
a ona su kretnje prema mojoj nepomičnosti.
ulomak iz knjige povijesti
knjizi povijesti stalno raste broj stranica,
goje ju vrijeme, ljudi čuveni i osobite zgode.
i uvod je dovoljan, ali, knjiga nema granica,
a pobjednici sadržaj i radnju sebi prilagode.
još uvijek se piše ulomak u kojem i ja postojim
kao vojnik u rezervnoj armiji rada, tek kao damar.
u fusnotama su recepti, i pjesme u kojima krojim
ostatke tkanine života i nerado kratim adresar.
kuća poezije
ispričaš priču, razdvojiš odsječke,
izdvojiš važnosti, osjenčaš dubinu.
oni priču prihvate, usvoje ju kao
jedinu istinu, kao kuću od prozora,
namještaja, podova, krova, soba.
a istina je ton, stid, mržnja
poniženje, osama, tjeskoba. laž su
okolnosti, vrijeme, imena, adrese.
kuća osim zidova ima duhove.
