Kaže mi Veljko da su se mnogi raspitivali za mene i moje tekstove. Gdje sam? Zašto više ne pišem?
Prije svega, zahvaljujem svim čitateljima mojih škrabarija, posebno onima koji su se raspitivali za mene sa istinskim zanimanjem i dobrim namjerama.
Na žalost, zatekla nas je bolest. Mjesecima se borimo za život člana obitelji. Na kraju krajeva, bolest koja nas je zatekla nije neizlječiva, nije čak ni teška za dijagnosticiranje. Ali je ipak bilo potrebno nekoliko godina u kojima su se simptomi gomilali, osoba evidentno „propadala“, obilazila liječnike od vrata do vrata i nitko nije napravio ništa. Da na kraju obitelj nije reagirala, umrla bi.
Zašto?
Jesu li naši liječnici nesposobni? Nedovoljno educirani? Nedovoljno motivirani? U čemu je problem?
Pisala sam o strašnim iskustvima s brodskim liječnicima, a sada, na žalost, imam i svoju priču.
Na odjelu gdje su najteži pacijenti, glavna sestra s njima razgovara, što bi se u narodu reklo „kao sa stokom“. Liječnice se igraju. Doslovno. Bez obzira što unaprijed ne znaju što je pacijentu, one pacijenta drže na odjelu, bez lijekova (čak i infuzije), ponavljaju pretrage koje su već napravljene pa da kompletne nalaze pošalju na konzultaciju u Zagreb. Glavna doktorica na tom istom odjelu izjavi da je naša bolnica slijepo crijevo i da bi ona pacijente slala u Zagreb, a na našu molbu da pacijenta prebace u Zagreb s nama ne želi ni razgovarati.
Sami smo dogovorili prebacivanje u Zagreb. Pacijent je dobio preko 50 boca infuzije (rekli su nam „za čišćenje organizma“) dok u brodskoj bolnici nije dobio niti jednu. Da nije bilo te infuzije, u roku maksimalno 10tak dana (prema riječima liječnika) pacijent bi preminuo od sepse. Tih 10tak dana u brodskoj bolnici su planirali provesti čekajući nalaz, za koji se doktorica zadužena za slučaj, prije samog vađenja nalaza, izjasnila da će kada ga dobiju konzultirati bolnicu u Zagrebu jer ni s tim nalazom neće znati u čemu je problem.
Najstrašniji dio priče je činjenica da bi sepsa koja je prijetila organizmu bila uzrokovana bolešću organa za koji su oni utvrdili da nije potrebno liječiti.
Boraveći svaki dan u bolnicama, naslušala sam se strašnih i još strašnijih priča. Ono što me zanima je kako ti ljudi spavaju? Kako se svaki dan pogledaju u ogledalo? Kako, za Boga miloga, imaju obraza obitelji pacijenta pogledati u oči? Ne boje li se osvete, karme? Ne znaju li da se kolo sreće okreće dok se oni češkaju po džepovima ne želeći ni početi liječenje pacijenta dok se obitelj „ne isprsi“?
Jadni su bili ovi mjeseci. Prepuni očaja i osjećaja bespomoćnosti. A imali smo novca i mogućnosti, pa i nešto znanja za traženje drugog mišljenja i liječenje u drugom gradu. Bezbroj puta mi je u tim trenucima prolazilo kroz glavu što je sa svim onim jadnim ljudima koji nemaju ni znanja (pa se pouzdaju u (ne)znanje liječnika kojem su prepušteni), a ni mogućnosti za to isto?
Imaju li oni uopće šansu za normalno liječenje u našoj bolnici ili se samo trebaju moliti Bogu da ih „dopadne“ normalan liječnik?
Naša bitka još nije gotova. Nadam se da ćemo ju uspješno privesti kraju kroz još neko vrijeme.
Do tada će završiti i zimski san našeg Gradskog vijeća pa ću, sigurna sam, ponovno imati o čemu pisati. Iako, kako sam rekla nakon izbora, nemam volje objašnjavati greške vladajućih narodu koji je te iste izabrao. A opet, s druge strane, netko se mora i žaliti, zar ne?
