Prvi put sreo sam je negdje daleko od kuće, čini mi se da je to bilo u Skoplju, ili možda u Podgorici, a godina mogla je biti koja od onih što su potekle prije 2010. Neka književna birtija, kasno navečer, poslije nastupa, razgovara s Antom Tomićem. Ante ju nešto pita, ili joj nešto kaže, onako muški koketno. Ona mu odgovara suzdržano, ali s osmijehom većim od lica. Intonacija glasa i izgovor su joj izrazito zavičajni. Ne pamtim nijednu od riječi koje su njih dvoje razmijenili, tada u Skoplju, ili je to možda ipak bilo u Podgorici, ali pamtim tu svoju iznenađenost njezinim naglaskom i narječjem. Zato što jezik je njezine književnosti profinjen, leksički bogat i gotovo uvijek standardni štokavski, jezik načitanog i narazgovorenog gradskog čeljadeta, pa nikad ne bih pretpostavio da je njezin privatni govor, njezin idiolekt, ovakav. Na kraju, od tog prvog viđenja na daljinu, jer Ante je od mene te noći u Skoplju, ili u Podgorici, sjedio dva i pol metra dalje, a Olja je sjedila još dva i pol metra iza njega, ostali su mi samo taj njezin glas i naglasak, i taj oversize osmijeh. Oboje bili su zaštita od prevelike komunikacije, zaštita od svijeta, i specifični, krajnje distingvirani oblik onoga gospodstvenog srama, s kojim bolji i finiji među nama izlaze među svijet. Osmijeh veći od lica, i idiolekt kaštelanske cure koja ranim jutrom žuri na rad u Jugoplastiku, to je za mene bila Olja Savičević Ivančević.
Sve drugo bili su njezin tekst i moje čitanje. I otprilike tako će ostati do danas. Tamo gdje ja sudjelujem u književnome životu, nje dosad nije bilo. Tamo gdje ona sudjeluje u književnom životu, mene već odavno nema. O okolnostima koje su do toga dovele nemamo razloga da ovdje širimo priču. Rođena u Splitu 1974, prvu je knjigu objavila kao mlađa tinejdžerka, 1988, pod naslovom, koji danas jako dobro zvuči: “Bit će strašno kada ja porastem”. Književnost, za razliku od glazbe, a slično kao u slikarstvu, nije umjetnost za djecu. Dok se u glazbi vrlo jasno raspoznaju talenti, toga u pisanju nema i ne može biti. Pisac postaješ – ako ti se to ikad dogodi! – kao odrasla žena ili muškarac, ili još mnogo kasnije, s navršenih pedeset ili sedamdeset godina. Meša Selimović prvi je roman objavio s pedeset i jednom, i nije bio naročito dobar. Prije toga objavljivao je priče, koje su bile slabe. A s pedeset i šest objavio je roman “Derviš i smrt”, s kojim će živjeti dok god je jezika na kojemu je napisan, i svih drugih jezika preko kojih se “Derviš i smrt” može razumjeti.
Iste godine kada je Olja Savičavić Ivančević objavila svoju prvu knjigu, u Kaštelima ili u Splitu, ne mogu ustanoviti gdje je to bilo, prvu sam knjigu u Zagrebu objavio i ja. Razlika je u tome što sam tad, kao i danas, bio osam godina od nje stariji. Ali to je i razlog što je doživljavam svojom književnom vršnjakinjom. Čitam je od 2006, tek od četvrte, pete i šeste njezine knjige, koje je objavila u Zagrebu, u svega nekoliko mjeseci, i pod urednikom i telalbašom Krunom Lokotarom. Knjigu priča “Nasmijati psa” i “Kućna pravila” objavila je pod svojim imenom, a “Puzzlerojc” pod heteronimom Saška Rojc, koji se relativno dugo održavao neotključanim. Od tog je vremena redovito objavljivala i već se u dvije-tri godine uzvinula kao jedna od markantnijih, ali i omiljenijih figura suvremene hrvatske književnosti. Uskoro će se po njezinim romanima, ili po originalnim tekstovima, u Splitu priređivati kazališne predstave, od kojih će neke bivati proglašavane teatarskim događajem godine, bit će je u novinama i na televiziji, a njezina će sveudiljna omiljenost, tako mi se činilo, biti u nekoj vezi s tim širokim osmijehom i s tim izrazitim zavičajnim govorom. Naprosto, nisu se pred njom osjećali ugroženom, pustili su je da slobodno raste, uvjereni da ih ne može ugroziti. To je, neka mi bude dopušteno reći, zlatni standard hrvatskoga književnog života, još otkako nas je napustio konfliktni hrvatski komunist i Jugoslaven Miroslav Krleža, valjda i posljednji uspješni (štoviše – najuspješniji, najbolji) pobunjenik, grintavac i ters u povijesti hrvatske književnosti. Svi koji nakon njega krenu tim putem, bit će iz Hrvatske protjerani, ili će živjeti teško. Ovo je književnost milih dečkiju – pravilno bi bilo reći dečkih, dečki ili dječaka, ali više u skladu s duhom pripovijesti jest dečkiju! – i još milijih cura. Po mogućnosti i pobožnih, skrbnih za dom i okolo doma, dobrih prema svima, koji se nikad ni protiv čega ne bune. Tko god to pokušava mijenjati, završi neshvaćen. Među takvima, naravno, ima dobrih pisaca i pjesnika, a kada živite u hrvatskoj književnosti, naravno kao čitatelj, dragocjeno je po vas da te dečke i cure cijenite isključivo po tekstu.
Olja Savičević Ivančević iz moje je čitateljske perspektive bila odlična pjesnikinja i dragocjena autorica malih proznih formi. Ne kanim ništa reći protiv ijednog od tri njezina romana, “Adio kauboju” (2010.), “Pjevač u noći” (2016.) i “Ljeta s Marijom” (2022.), nego samo pokušavam opisati vlastiti doživljaj i čitateljske prioritete. Najbolja je u autsajderstvu ženskog djetinjstva, tamo pokraj mora, u svijetu neožbukanih kuća, načinjenih od bloketa, u vrijeme dok su se, negdje izvan dosega djetinje pažnje, rušila carstva i započinjali ratovi. Zakrinkana pseudonimom, koji djeluje nacionalno neutralno, ona ispisuje neke od najupečatljivijih redaka hrvatske tranzicije iz crvenog u crno, ili iz mnogostruko šupljeg u jednostruko prazno. Pamtim, recimo, pjesmu “Djevojčica koju drpaju”: “sve ste u pubertetu narasle preko ljeta. dječaci i ja samo ostali/ djeca. zašto dječaci skaču po vama kao manijaci, po trojica-/ -četvorica na jednu? zašto ih psujete i kričite, ponekad pravite/ plačljivo lice, a nikad ne kažete razrednici ni pedagoginji?/ kazat ću ih pedagoginji, kazat ću ih. sve ću ih kazati mislit će/ da sam i ja djevojčica. koju drpaju./ svaku večer usmjerit ću sav svoj rast na sise.” Pitate se gdje je u ovoj pjesmi ta tranzicija? U atmosferi, u mirisu i zvuku, u vremenu koje bilo je jedino vrijeme u životu pjesničkog subjekta.
Tim djetinjstvom i nekim svojim fino ocrtanim ženskim, zavičajnim, socijalnim i nacionalnim autsajderstvom bavi se kroz cijelo svoje književno djelo. I odrastat će njezin pjesnički subjekt iz djeteta u djevojku, u ženu i u majku, s jasnom i vrlo izraženom sviješću kako je sve moglo biti još gore. S pogledom upravljenim na one kojima je gore. Zatočena u svom ženskom tijelu usred izrazito muškog, ili mužjačkog svijeta, i u svom sumnjivo zvučećem imenu i prezimenu, među sve samim domagojima i bornama, te ponekom zrinkom, Olja Savičević Ivančević svoj je svijet umjela izricati riječima, ali, katkad i mnogo više, bjelinama između riječi.
Zatim je naišla ponešto tvrđa feministička faza, iz koje je plakativna pjesma, naslova “Ne čitaš žene”: “Kažeš ne čitaš žene/ Što bi ti one mogle reći/ Naučile su te govoriti/ Naučile su te hodati/ Naučile su te jesti/ Naučile su te pišati/ Naučile su te voditi ljubav/ Uistinu što bi one/ Mogle znati o tebi/ I tvome iskustvu/ Sva ta stoljeća nisu iznjedrila/ Jednu koja bi bila velika/ Kao veliki pisac/ Kojemu je prala čarape/ Kažeš ne čitaš žene/ Žene su te učile čitati/ Učile pisati/ Učile živjeti/ Uistinu, dječače/ Bio je to/ U najboljem slučaju/ Uzaludan posao”. Pogreška u pjesmi, ako tu ikakve pogreške ima, u tome je što postoje pisci, pa, bit će, među njima i “veliki pisac”, koji ne čitaju ništa (uglavnom da čitanjem ne kvare stil), ali zar bi se mogao naći među njima takav koji išta čita, a da ne čita žene? Možda. Ali ostaje da protiv ovakve protumuške pobune pobornici i pobornice hrvatskog crnila nisu imali ništa. Ovdje je čak i Kolinda Grabar Kitarović u pauzama u glockanju i grickanju friških fašizmića, borbeno ispaljivala parole sproću i kontra muške supremacije. Ono žensko-djetinje Oljino autsajderstvo naprosto bilo je istinitije i književno ostvarenije.
Pred antifašistički marš, u prosincu 2025. Olja Savičević Ivančević napisala je besjedu, riječ koja će obilježiti događaj i dati mu ton i sadržaj, a koju je pročitao glumac Damir Markovina. Briljantan tekst, ostat će zabilježen u povijesti hrvatske kulture i književnosti, makar se i ta kultura i ta književnost na kraju našli na poraženoj strani. (No, bolje je biti na strani kulture i književnosti, nego na strani onih koji će poraziti književnost i kulturu.) Parafrazirala je pastora Martina Niemöllera, što je već samo po sebi gesta vrijedna pažnje i poštovanja, te je izgovorila i ovo: “Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, nego li državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora – a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.”
Time je neustrašivo odabrala stranu, ne tražeći priliku da ostane nevidljiva. Ona je moja, ali i Nazorova junakinja. Nije im dopustila da dalje zlorabe šutnju mrtvoga Nazora.
