Dvije i pol godine prije redovnih parlamentarnih izbora formirana je koalicija desnijih od HDZ-a i pritom posvađanih s Domovinskim pokretom. Udružili su se Dom i nacionalno okupljanje Marija Radića, Hrvatski suverenisti Marijana Pavličeka, Blok za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića i Hrvatska stranka prava na čelu s Marinom Logarušić.
Neposredno prije osnivanja, iz saveza je istupio Tomislav Jonjić, predsjednik stranke Jedino Hrvatska. “Među strankama koje pregovaraju o suradnji postoje razlike, uključujući one koje se odnose na položaj Hrvata u BiH, kao i one koje se tiču širine suradnje. Mi shvaćamo da je između naših kolega i prijatelja u nekim srodnim strankama palo puno teških riječi, ali ne želimo biti taoci davnih svađa u kojima nismo ni na koji način sudjelovali”, izjavio je Jonjić za Jutarnji list.
Taj zagrebački odvjetnik i publicist ustašofilske provenijencije – koji je solidno prošao na predsjedničkim izborima – misli na Hasanbegovićeve stavove o političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini te na Radićev sukob s Ivanom Penavom i Domovinskim pokretom: Hasanbegović ne vidi ništa problematično kad je riječ o pravima bosanskohercegovačkih Hrvata, a poduzetnik Radić, suvlasnik Pevexa i drugih tvrtki, poduzeo je okupljanje “vukovarske koalicije” ponajviše radi toga da se politički osveti DP-ovcima koji su ga porazili na unutarstranačkim izborima, odnosno izbacili ga naglavačke iz stranke u koju je uložio toliko vlastitog novca i energije.
Ne potone li Radićeva koalicija i prije nego što zaplovi Plenković bi se mogao suočiti s nervozom DP-a. Pritisak Radićeve grupacije će se bazirati na antisrpstvu i na domoljubnom demoniziranju protuhrvatskih protuha, rezultirat će DP-ovom potrebom da zahtijeva od premijera da im ispuni želje koje su na tragu želja iz Radićeva tabora
Radićeva je namjera da zbriše DP s političke scene i da u idućoj podjeli karata naprosto preuzme ulogu koju sada ima Penavina stranka, to jest da bude ključni partner HDZ-a u vladajućoj koaliciji. Jonjić očito nije raspoložen da bude pijun u pokušaju politički netalentiranog Radića da se obračuna s bivšim prijateljima i stranačkim kompanjonima.
“Platforma je otvorena za desne, konzervativne i suverenističke snage. Osim za Domovinski pokret s kojim nemamo što razgovarati, jer su imali svoju šansu. A naš nulti uvjet za sudjelovanje u bilo kojoj vlasti bit će Ministarstvo kulture. Svi koji to prihvaćaju dobro su došli”, kaže Radić koji odbacuje mogućnost bilo kakve suradnje sa SDP-om i strankom Možemo!, što znači da do vlasti može samo u savezu s HDZ-om.
Zašto je Radiću i njegovoj ekipi presudno važno Ministarstvo kulture? Zato što su veliki poklonici kulturnog stvaralaštva, imaju razrađen program i kompetentne ljude u tom području? Ništa od toga, naravno.
Radić i njegovi doglavnici za kulturna pitanja – Zlatko Hasanbegović i Slobodan Prosperov Novak – žele preuzeti rečeno ministarstvo da bi dokinuli financijsku potporu svima koji se ne uklapaju u njihove ideološke okvire, odnosno da bi pokušali financijski ugušiti sve koji im se ideološki ne sviđaju i koji su im se nekad osobno zamjerili, neovisno o posljedicama koje bi to izazvalo kad je riječ o kvalitativnoj razini umjetničkog stvaranja i kulturne produkcije. Njih ne zanima kultura kao prostor slobode i kreativnosti nego kao sredstvo za proizvodnju nacionalne i nacionalističke mitomanije te za osobno razračunavanje s “neprijateljima naroda”.
Praktična nevolja ovog plana sastoji se u tome što se predsjednik HDZ-a zove Andrej Plenković i što nije na vidiku Plenkovićev odlazak s tog položaja. Kad bi šef HDZ-a bio, primjerice, Ivan Anušić, ne bi bilo problema s prepuštanjem Ministarstva kulture i medija krajnje desnim koalicijskim partnerima – štoviše, Anušić bi vjerojatno bio sretan zbog takvog rješenja – no Plenković, ipak, razumije i praktičnu važnost tog resora, i ulogu tog resora u političkom i društvenom balansiranju.
Nije slučajno da na toj poziciji otpočetka svoje vladavine drži maksimalno lojalnu i pouzdanu Ninu Obuljen Koržinek i da grčevito brani njezin ostanak na tom mjestu. Aktualni premijer, sklapajući prije godinu i pol koaliciju s Domovinskim pokretom, pristao je na brojne ustupke, ali nije dao Ministarstvo kulture i medija, premda je Mario Radić, tadašnji gazda DP-a, inzistirao na tome. Neće dati ni poslije sljedećih izbora, ako opet bude sastavljao vlast.
Ne potone li Radićeva koalicija i prije nego što zaplovi, a to uopće nije isključeno, Plenković bi se, međutim, mogao suočiti s nervozom Domovinskog pokreta: pritisak Radićeve grupacije koji će se – već sad je izvjesno – bazirati na antisrpstvu i na domoljubnom demoniziranju protuhrvatskih protuha, rezultirat će DP-ovom potrebom da parira, odnosno da zahtijeva od premijera da im ispuni želje koje su na tragu onoga što se propagira iz Radićeva tabora. Vjerojatno je i to jedan od razloga Plenkovićevih parlamentarnih manevara kojima nastoji dati do znanja da bi, ako se baš potrudi, mogao sastaviti većinu i bez osam DP-ovih ruku.
