prestali su postojati,
izgubili su se vremenom –
odjeci – povratni dojmovi
na smijeh, plač, viku, šapat, nade,
glasne misli, uspjehe, brige, molbe…
jeka je bila očekivana potvrda
tvog rasprostiranja i predmnijevanja,
eho si trebao da nadzire
postojanje tvojih vrijednosti,
odjeci su upućivali na usredotočenost
drugih da neprikriveno odgovore
na tvoje odašiljanje energije.
katkad su odjeci bili dosadno prisutni,
gusti kao sukno preko krletke s papagajem,
ustajalo slatkasti poput mrtve vode kišnice.
ni ti odjeci više ne postoje, obustavljena je
razmjena bliskosti, obostrano je
ugašena strast slanja i primanja poruka.
ni tebi ni njima jeka se ne vraća.
a bez jeke, bez opomene o potrebi
da uklanjaš neispravnost svojih glasova,
kao da šutiš na sve strane u osamljeničkoj
altani, kao da se spremaš na predaju –
zakoračiti u asfodelsku poljanu.