Ne krijem da ne pratim sport, ali, isto tako, svijet drugih ne mjerim mojom mjerom, zato podržavam sve aktivnosti, uključujući i sportske pa i aktivnosti gledanja ili praćenja sporta, koje rezultiraju dobrim posljedicama. Hrvatski rukometaši su, kao sportaši, osvojili brončanu medalju i na tome im čestitam. Njihov sportski rezultat promovirao je i našu malu zemlju, oni su – a tako su ih doživljavali svi navijači u Hrvatskoj, neovisno o političkim preferencijama – bili članovi hrvatske reprezentacije. Ljevičari i desničari, klerikalci i sekularisti, mladi i stari zdušno su, bez podjela, s puno emocija za njih navijali. Gradonačelnik Zagreba i vodstvo Hrvatskog rukometnog saveza su se, baš kako i priliči našem slavenskom mentalitetu neprevladive žudnjom za kolektivizmom, dogovorili kako bi trebao izgledati njihov doček u Zagrebu.
Suveren u umišljaju
Dogovorili su se, doduše s figom u džepu, da doček ne smije unositi podjele u ionako podijeljeno hrvatsko društvo. Kada je dogovor prividno postignut i objavljen javnosti, došlo je do prevrata. Rukometaši su, kao krajnje nezahvalan čin prema navijačima, odbacili vlastiti sportski lik stavivši se na raspolaganje politici (naravno, HDZ-ovskoj), a premijer Plenković je odbacio zadnje natruhe poštivanja demokratskih političkih uzusa kako bi raspršio iluzije o tome da Ustav, zakoni, lokalna samouprava i volja birača išta znače u ovoj državi, gubitnici u demokratskim utakmicama. Ne, ova država ne počiva na Ustavu nego na volji premijera koji umišlja da je suveren. Ova država nije nastala kao nacionalna država, već kao stranačka. Premijer je, dakle, nošen vjetrovima uzvišenosti vlastite volje, suspendirao rezultate lokalnih izbora u Zagrebu kako bi građanima glavnog grada pokazao da je on taj koji u Zagrebu može raditi što želi, kada želi i s kime želi.
Mnogi su ovu sirovu demonstraciju njegove volje proglasili državnim udarom. No, to nije državni udar, nije ni, kako je to istaknuo predsjednik Zoran Milanović u, preko volje, napisanom statusu na društvenim mrežama, piratstvo, već je riječ o državnom terorizmu. Državni terorizam ima više značenja – od toga da se njime ruši ekonomska moć građana do toga da legitimitet upotrebe sile ne proizlazi iz Ustava i zakona nego iz volje suverena u umišljaju. Plenković boluje od te bolesti, on je suveren u umišljaju i zato je poslao vlastitu nasilnu političku volju, zapravo čizmu pod kojom se na jedan dan našao Zagreb, na Jelačićev trg.
Lagao bih kada bih rekao da me to čudi, također bih lagao kada bih rekao kako gore od ovoga ne može biti. Može biti gore i bit će gore. Plenkovića volja je već zaposjela mnoge važne institucije koje bi građanima trebale ulijevati povjerenje u to da žive u pravednoj, demokratskoj i sigurnoj državi. Stranačke države postoje kako bi pružale sigurnost i blagostanje političkoj stranci i njezinim članovima. Zakoni u takvim državama ne proizlaze iz ezoterične volje građana, nego iz perfidne volje suverena. Kako to izgleda u Hrvatskoj, imamo često vidjeti, a jučer smo to gledali i na Jelačićevom trgu u Zagrebu.
Režimski sportaši
Upravo stoga što smo se već nagledali privida demokracije u stranačkoj državi, a svaka takva prividna demokracija je, kada su u pitanju stranački interesi, zapravo sazdana na modelu državnog terorizma, jučer se, po tom pitanju, nije dogodilo ništa posebno. Navikli smo da postoje režimski mediji, režimski puk, režimski kler, režimski analitičari, režimski intelektualci, režimski pjevači, režimski ustavni suci i državni odvjetnici, ali smo, prvi puta, vidjeli kako izgledaju režimski sportaši. Jadno. Možemo li smatrati hrvatskom reprezentacijom one koje su hrvatski navijači jednoglasno bodrili, a koji su, nakon što su primili medalju za sportske uspjehe, podijelili, i to po političkoj osnovi, hrvatske građane? Ne, riječ je o režimskim sportašima koji se uklapaju u nisku režimu odanih ljudi okupljenih oko režimskih pjesama. Ne postoji režim bez režimskih pjevača i režimskih pjesama.
Novost jučerašnjeg dana očitovala se u tome da su sportaši pristali da kao politički poražena bića dođu na Jelačićev trg, i to isključivo zahvaljujući nasilnoj političkoj volji suverena koji Hrvatsku vidi kao stranačku državu. Taj poraz smo jučer gledali. To je poraz koji izaziva nacionalnu tugu. No, nije sve predano fatalizmu. Imali smo priliku gledati i gradonačelnika kojemu je stalo do grada, građana, demokracije i sportaša. To je, dakako, bio Tomislav Tomašević. No, to nije sve. Vidjeli smo, teološki bi se to nazvalo znakom vremena, i jedan transparent istinske pobjede i istinskih pobjednika. Na tom transparentu u tri riječi sve piše: Ujedinjeni protiv fašizma. To je transparent vrijedniji od zlata, to je transparent dostojanstva, ponosa, slobode i budućnosti.
