Iz najnovije epizode sukoba ministra Ivana Anušića i predsjednika Zorana Milanovića razvidno je da Anušić ne zna što je država. On nema izvorni izborni legitimitet da bude ministar, predsjednik Milanović, ma što mislili o njemu, ima taj legitimitet – štoviše, on je osoba s najvećim izbornim legitimitetom u Republici Hrvatskoj. Saborska većina, sastavljena od HDZ-a i DP-a, koji se u kampanji zaklinjao kako neće ići u koaliciju s, kako su ga vodeća imena ove stranke nazvali, „lopovom Plenkovićem”, nakon izbora se, po već uhodanom modelu, prekršilo sve ono što se kampanji prezentiralo biračima te je došlo do formiranja koalicije između HDZ-a i DP-a. Ja Plenkovića neću nazivati lopovom, tako ga je nazvao Stipo Mlinarić Ćipe, ali ovu koaliciju, s punim pravom, možemo smatrati lopovskom koalicijom. Lopovi su, prije svega, oni koji su ukrali volju birača, a to su učinili zastupnici DP-a.
Desni fetiš prema HDZ-u
Dobro, jasno je i vama i meni kako svi političari desnog političkog spektra, baš kao i njihovi glasači, imaju fetiš prema HDZ-u, ali, usprkos tome, ako kampanju temeljiš na kritici Plenkovića i HDZ.-a, nije moralno da nakon izbora formiraš koaliciju s Plenkovićevim HDZ-om. Koalicija je legalna, ali pati od vrijednosnog manjka, zbog toga je nelegitimna. Od hrvatske tranzicijske politike ne treba previše očekivati, ali čak i prema našim standardima, vladajuća koalicija HDZ-a i DP-a gora je od bijede. Na istoj razini s DP-om su i političari sadašnje opozicije koji su nakon proglašenih izbornih rezultata, posve beskarakterno, molili DP da s njima formira većinu. To se, naravno, nije dogodilo, a nije se ni moglo dogoditi – niti jedna desna stranka nikada neće, na nacionalnoj razini, koalirati s ljevicom, lokalna razina je nešto sasvim drugo, tu je moguće sve i svašta.
U čitavom ovom postizbornom jadu i bijedi najprincipijelniji su bili zastupnici stranke Možemo – oni su rezolutno odbili i samu pomisao da s jednim DP-om ili pak, s prevarantskim Mostom, koji je nastao kao nadideološka platforma nezavisnih pojedinaca, da bi danas, a to sam predvidio još 2017. god., degradirao u pojilište desnog primitivizma, sjednu za isti stol i razgovaraju o nekakvoj zajedničkoj vladi.
Nemoralna ljubav
Stipo Mlinarić je Plenkovića nazvao lopovom zato što on i njegova družina nadasve cijene politički lopovluk. To je, zapravo, bio Ćipin kompliment upućen Plenkoviću, ali ni taj kompliment nema politički legitimitet. Ima emocionalni, ali ne i politički – riječ je o nemoralnoj ljubavi. U ovakvim prevarantskim i lopovskim okolnostima izronio je Anušićev ministarski mandat. On nije postao ministar voljom birača, nego nečasnom voljom Ćipe ili jednog Kukavice.
Za razliku od Anušića, Zorana Milanovića birači su izabrali upravo kao Zorana Milanovića i zato što je to Zoran Milanović, tu nije bilo nikakvih nepoznanica, svi koji su glasali za njega, znali su za koga glasaju. Zoran Milanović ima izborni legitimitet da bude predsjednik države i da to bude upravo kao Zoran Milanović. Uostalom, HDZ je taj koji je zahvaljujući svom odnosu prema institucijama ove tranzicijske države, a posebno svojim odnosom prema Ustavu i Ustavnom sudu, omogućio i Zoranu Milanoviću da se prema Ustavu i institucija države odnose na isti način na koji se odnosi i HDZ. Razlika je samo u tome što Milanović za sve to ima izborni legitimitet, dok je HDZ do tog legitimiteta došao prevarom, a DP čistim lopovlukom. Kada vladajuća većina bojkotira predsjednika države, riječ je o bojkotiranju države i građana ove države, Zoran Milanović je tu najmanji bitan. Sukob između Anušića i Milanovića je sukob između prevare i političkog legitimiteta.
Istina je da demokracija nikada nije, u punom smislu riječi, došla u Hrvatsku. Demokracija je poseban način mišljenja i doživljavanja sebe – mi i dalje pravimo jednakost između države i državotvorne stranke, zato je moguće da se ministar obrane javno svađa s vrhovnim vojnim zapovjednikom. I to u vremenima kada ratne trube ispuštaju svoje zlokobne zvukove po čitavom svijetu. Ova država je, ma tko što rekao, i dalje jedna ponižena, nedostojanstvena i izigrana stranačka država. To znaju hrvatski birači, to znaju i naše oporbene stranke, zato i nemaju istinsku želju da preuzmu vlast na državnoj razini. Na lokalnoj razini se još ponešto i trude, ipak je riječ o komunalnim politikama, ali kada se radi o tome tko će upravljati javnim politikama odnosno tko će vladati ovom državom, opozicija razvija apatiju.
Svadljivac s izbornim legitimitetom
Kod oporbenih političkih struktura ne postoji istinska želja da na parlamentarnim izborima pobijede HDZ – da ta želja postoji, pobijedili bi i na prošlim i na pretprošlim izborima. Oporba je sve učinila da se to ne dogodi. Jedini koji izvan HDZ-a želi vladati ovom stranačkom državom, ne mijenjajući ništa bitno, je Zoran Milanović. On je od građana dobio izborni legitimitet da se svađa sa stranačkom državom. Milanović, ni sada kao predsjednik a ni kao nekadašnji ili, sasvim moguće, budući premijer, neće promijeniti karakter ove stranačke države, ali će se s tom državom svađati. On je, kao predsjednik države, svadljivac s izbornim legitimitetom, premijer i ministri taj legitimitet nemaju, oni su nastali na temeljima izdaje, prevare i laži.
Sukob između Milanovića i Anušića zapravo je sukob Milanovićevog izbornog legitimiteta s Anušićevom koalicijom izdaje, prevare i laži. Hrvatsku državu manje ugrožavaju Vučićeve rakete, naš istinski problem je što je tzv. državotvorna stranka, uz pomoć desnih prirepaka, državu pretvorila u minsko polje. Mi živimo u minskom polju, a Zoran Milanović se, s punim izbornim legitimitetom, neprestano svađa s političkim minerima prokazujući njihove sramotne aktivnosti.
