Kakve konotacije nosi aktualni udar političke desnice na domaću kulturu, njezin umjetničko-festivalski rad i život, ali i mijene temeljnih političkih pojmova u društvu, tema je razgovora s filozofkinjom Nadeždom Čačinovič. Nakon ljeta obilježenog Tompsonovim koncertom u Zagrebu, pojave zabranitelja kulturno-umjetničkih događaja i “kontekstualizacije” ustaškog pozdrava ZDS u javnom političkom prostoru, jesenja konstelacija kulture i društva traži da se vratimo temeljnim pojmovima.
Može li desnica dalje rasti kroz kulturu? Kako vidite našu situaciju?
Razgovaramo o različitim vrstama onoga što identificiramo kao umjetnost: od tradicionalne identitetske umjetnosti do one koja se događa uglavnom mimo državnih intervencija, a vezana je uz različite varijante popularne kulture. Tu je i treća i najsloženija varijanta umjetničkih praksi, takozvana inovacijska ili avangardna kultura. Sve tri varijante domaće kulture kao umjetnosti supostoje u našem društvu i razvijaju se u skladu s mogućnostima njihova opstanka, odnosno modela financiranja.
Budući da smo razmjerno malo tržište, neke stvari u kulturi mogu funkcionirati jedino ako imaju financijsku potporu zajednice. I drugdje u svijetu je više-manje tako, ali performanse tržišta čine razliku. Politički pomaci desnice u društvu događaju se onda u skladu s performansama tržišta. I to tako da pokušaju narušiti poredak svih stvari u kulturi koje smo desetljećima ranije postigli modelom financiranja različitih tipova kulture. Mogli bismo reći da smo od 1990-ih u kulturi stvorili, pa ne baš toleranciju, ali svakako princip po kojemu naše institucije, bez obzira na svoje političke preferencije, podupiru čitav spektar inovacijskih praksi u kulturi.
Prije gotovo 15 godina ustanovljena je, primjerice, specifična zaklada za financiranje suvremene umjetnosti i inovacijskih umjetničkih praksi Kultura nova, iako i pored te zaklade postoji vrsta prešutnog sporazuma da će se u Hrvatskoj podupirati različitost kulturno-umjetničkih praksi. I one, dakle, koje nisu nužno vezane uz uvjerenje koje promovira dominantna ideologija: to da je hrvatska posebnost jednako hrvatska kultura. E sad, u najnovije vrijeme taj je prešutni sporazum došao pod udar desnice. I to tako da se direktno traži odustajanje od financijske potpore onom dijelu umjetničke proizvodnje koji po uvjerenju političke desnice nije “dovoljno hrvatski” u kulturi.
Hoće, znači, naprosto prekinuti dotok financija za proizvodnju kulture koja im nije po volji. I opet naravno, trend udara desnice na kulturu nije neuobičajena pojava u Europi i svijetu. Kod nas, međutim, desnica udara na najfragilniji dio umjetničkih praksi, računajući da će ondje najbrže učiniti veliku i vidljivu štetu, onu egzistencijalnog karaktera.
Ali ljetošnji pokušaj zabranitelja da u Benkovcu i Šibeniku unište festivale čiji ih programi navodno vrijeđaju nisu prva, nego druga velika javna manifestacija udara desnice za kulturu. Prvi je bio pokušaj uništenja HAVC-a i uspjeh rušenja njegova tadašnjeg ravnatelja, kao i ogromna šteta u usporavanju dinamike proizvodnje filma u Hrvatskoj od 2017. Što je onda posebnost ovih zabranitelja? Jesu li se desničarske zabrane u umjetničkom polju Hrvatske sada normalizirale, prešle u politički mejnstrim?
Riječ je o transferu s političkog vrha prema nižim strukturama. Mislim da je došlo do promjene u onome što aktualni HDZ i Plenković kao njegov prvi čovjek smatra poželjnim za sebe. Naravno, ne mislim pritom na privatno uvjerenje, pojma nemam što Plenković zapravo hoće ili neće; ali on očito više nema ono “automatsko” zaziranje od desnog ekstremizma kakvo smo ranije kod njega percipirali.
Zašto sad?
Malo zato što i u Europi više nema “automatskog” zaziranja od desnice, a onda i radi naše političke konstelacije. Jer kad jednom uđete u koaliciju s desnicom kao što je to napravio HDZ, onda je doista teško predvidjeti kamo vas to vodi. Oportunizam politike, za razliku od politike čvršćih uvjerenja temeljene na povjerenju, ovisi o drugim varijablama u društvu. Recimo, činjenica od nekoliko stotina tisuća – nevažno je li tri ili pet stotina tisuća ljudi, riječ je o naprosto “puno ljudi” – na Tompsonovom koncertu, uspostavila se kao malo drugačija pretpostavka sastava biračkog tijela.
Transideološki manevar desnice
Na koji način je Plenković onda dosad percipirao biračku bazu?
Pa mislim da je Plenković dugo mislio da u Hrvatskoj zapravo prevladava proeuropska, prozapadna potrošačka većina u kojoj postoje “socijalni džepovi” gdje ljudi vole cajke –nevažno hrvatske, srpske ili neke druge; ali da je socijalni mejnstrim u pravilu orijentiran na zapadnjačko-građanske navike i lajfstajl koji ne zanimaju branitelji i sve što je uz njih vezano. Kod nas su branitelji dugo bili percipirani kao svojevrsni “jadnici”, o njima se dugo govorilo kao o onima s kojima država i društvo trebaju postupati s osobitom njegom. Drugim riječima, “branitelji” u mejnstrimu komunikacije društva nisu bili označeni kao oni koji su se afirmirali u borbi za Hrvatsku i u toj borbi pobijedili, nego kao oni koji su iz nekog razloga ispali iz normalnog funkcioniranja države.
Ukratko žrtve.
O čemu, što govori činjenica “puno ljudi” na koncertu Tompsona u Zagrebu?
Sama činjenica da, primjerice, gradonačelniku Zagreba Tomaševiću nije smjelo pasti na pamet da ne dopusti Tompsonov koncert je naprosto… izvan logike ovog društva. Ljudi su čak, i to ne u šali nego posve uvjereni, po gradu govorili da bi Bandić našao način, čak i u ovakvim uvjetima društvene logike, da nekim manevrom “prebaci” koncert iz Zagreba u, recimo, Veliku Goricu, i to u tri koncertne epizode. Uglavnom, kao da bi pokojni Bandić tu “nešto smuljao”, a da za razliku od njega Tomašević nije imao ideju da “nešto smulja”.
Trend udara desnice na kulturu nije neuobičajena pojava u Europi i svijetu. Kod nas, međutim, desnica udara na najfragilniji dio umjetničkih praksi, računajući da će ondje najbrže učiniti veliku i vidljivu štetu, onu egzistencijalnog karaktera
Tomašević nije imao ni tu ideju da nešto kaže.
Nije. Kao članica Nove ljevice, stranke koja se odlukom članova formalno “utopila” u platformi Možemo, ne bih se htjela potpuno ograditi od onoga što Možemo radi u Zagrebu. Ali ovaj pokušaj da se ostane iznad bilo kojeg tipa opredjeljenja ne vodi nikamo. Transideološki pristup: što to uopće znači, kako se “to” uopće može biti?
Možda može biti baš tako kako ste rekli: transideološki manevar?
Ali najsmješnije od svega u ovom udaru desnice na kulturno polje je činjenica da je sada “druga strana” preuzela rječnik lijevih politika. Dajte molim vas, sad nam “predbacuju” rodnu ideologiju. A ako je netko u ovom društvu ideološki deformiran, onda su to svakako desničari. Potpuni obrat teze.
Jedini očekivani suspens Tompsonovog koncerta, osim spektakla tehnike, bio je trenutak za poklič ZDS.
Tako je, to se čekalo. To je bilo to, uz izvedbu pjesme koja navodno nije sporna. Ali legitimacija tog pozdrava pjesmom koja navodno nije sporna postala je činjenica ne samo tog koncerta ili tog događaja, nego čitave društvene klime. S umjetničkog aspekta je, naravno, posve nevažno kakav je to bio događaj jer su njegove reperkusije u drugom polju, onome temeljne društvene dinamike.
Kao članica Nove ljevice, stranke koja se odlukom članova formalno “utopila” u platformi Možemo, ne bih se htjela potpuno ograditi od onoga što Možemo radi u Zagrebu. Ali ovaj pokušaj da se ostane iznad bilo kojeg tipa opredjeljenja ne vodi nikamo
Pa kad se nešto legitimira pečatom političkog establišmenta, onda je to…
Gotovo. I to uz onaj stari argument: pa nećete valjda reći da je tih “puno ljudi”, tih pola milijuna ljudi, da su to sve ustaše!? Ali taj je argument prazan, ne znači ništa. Ono što tu predstavlja podmuklu opasnost je činjenica da doista najveća većina tih ljudi koji su izvikivali pozdrav ZDS nisu pobornici endehazije: vjerojatno im uopće nije palo na pamet da bi im NDH mogla biti politički uzor.
Međutim, kad se skupi gomila ljudi i izvikuje ustaški pozdrav, to postaje činjenica po sebi. Dakle, nešto se dogodilo i to se više ne može skinuti s dnevnoga reda. Pogotovo ne može ako se ponavlja: ne, ti mladi ljudi ne mogu biti štovatelji NDH, to nije to i tome slično. Pitanje je sad hoće li ta proizvodnja mase podupiratelja “nevinosti” pozdrava ZDS ići dalje ili ne.
Kamo bi moglo ići dalje?
Jedna je stvar mobilizacijski učinak Tompsonove pojave i koncerta u Zagrebu uz pozdrav ZDS na domaću desnicu, druga analogija s onim što se dogodilo kad je Hitler viknuo Zig hajl i ukinuo parlament. Ne vjerujem da je kod nas moguće ukidanje demokratskih institucija, kao krajnji ishod mobilizacije političke desnice. Ipak, historijsko iskustvo nečemu valjda uči.
Liberalna demokracija i ljevica
A što znači činjenica (eventualne) normalizacije pozdrava ZDS u društvu?
Publika s Tompsonovog koncerta koja je izvikivala pozdrav ZDS vjerojatno nema svijest o povijesnom kontinuitetu ustaškog pozdrava kao legitimacije NDH, ali također nema svijest da je takvo što apsolutno neprihvatljivo. S druge strane, uvjerena sam da bi većina ljudi s Tompsonovog koncerta u izravnom ispitivanju rekla da je apsolutno neprihvatljivo progoniti ljude zbog drugačijih uvjerenja, nacionalnosti, vjere, rase ili čega god.
No, sad je kasno za takav razgovor na osobnoj razini. Većina ljudi koja je na koncertu izvikivala ZDS više nema zazora prema tom ustaškom pozdravu. U Njemačkoj je, usporedbe radi, zazor prema nacističkom pozdravu još uvijek jak: antisemitizam je kod njih u toj mjeri neprihvatljiv da sada imaju velike poteškoće kad hoće osuditi aktualnu izraelsku politiku.
Usporedba s našim establišmentom tu ne funkcionira.
Ne, jer se kod nas establišment nije jasno i nedvosmisleno odredio prema ZDS-u. Prije 30, 40 godina antifašizam je imao dobru kondiciju u hrvatskom obrazovnom sistemu, dok ga današnje generacije nemaju. Antifašizam je bio dio kurikula, a sad nije. Ne postoji više transgeneracijsko prenošenje ideje antifašizma, niti je činjenica o historijskom antifašizmu dio javnog diskurza na ovim prostorima.
Dapače, blajburški stričevi nekad nisu mogli doći do javne riječi, a danas oni vode riječ. Naravno, ima i druga strana svoje stričeve, ali su partizanski stričevi ranije imali javno pravo riječi, a blajburški nisu. E, sad su riječ dobili.
A o čemu bismo mogli misliti kad je riječ o aktualnom SDP-ovom ili Hajdaš Dončićevom prijedlogu “rješenja” oko pozdrava ZDS?
Za razliku od nekih europskih zemalja gdje se to vidi, kod nas nemamo ni historijski pregled socijaldemokratske varijante liberalne demokracije. Kod nas, naime, socijaldemokracija ne postoji kao “prepoznatljivo drugačija” u političkom životu. Ukratko, ne poznajemo socijaldemokratski habitus kao što je taj prepoznatljiv u nekim europskim zemljama. Što se tiče Hajdaš Dončićevog prijedloga političkog rješenja pozdrava ZDS, očito je da je odustao od svojevrsnog “požarnog zida” u ime ideološko-političke razlike prema HDZ-u. Ono malo razlike što je SDP imao, tu jezgricu razlikovne nijanse od HDZ-a, sad je posve izgubio.
Ako je ljevica ime za to da ne možemo prihvatiti nepravedne društvene odnose, ljevica će biti opcija za koju se borimo. Jer, kad ne bismo imali ideju borbe protiv nepravde, ne znam kakvi bismo to bili ljudi
Odnos establišmenta prema zabraniteljima umjetničkog festivala u Benkovcu nikoga nije iznenadio ni zbunio. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek pokušala je pitijski zaobići ikakav stav ali…
Ministrica kulture se baš ovom prilikom pokazala kao neobičan primjer jer je, kao što je poznato, odavno meta takozvanih “posve desnih” ili tvrde desnice koja joj zamjera manire i provedbu liberalne demokracije. Naravno, ministrica u vlastitoj verziji liberalne demokracije ima svoje granice što, primjerice, najbolje znaju medijski radnici, pogotovo oni nezavisnih medija. Zna se što kod aktualne ministrice naprosto “neće ići”. Ipak, ona je dosad odobravala potporu različitostima umjetničkih programa, sve lege artis, a to se nikako ne sviđa ni konzervativnoj a kamoli tvrdoj desnici.
Udar desnice na kulturu europskih društava nije svugdje jednak, negdje nije ni usporediv. Koja ih činjenica ipak povezuje?
Udar desnice na kulturu u svim zemljama Europe svjedoči o fragilnosti liberalne demokracije. Liberalna demokracija je pod udarom desnice, a to nikako nije nova teza. U Njemačkoj je na vlasti mogao biti SPD ili CDU, ali princip je temeljno bio isti, dakle liberalna demokracija kao vladavina većine uz poštovanje prava manjina, svih ljudskih prava i drugih stvari koje su nam obećali da će biti kad uđemo u EU.
I sad je pitanje procjene o čemu ovisi eventualna rekuperacija, obnova ili totalno rušenje tog koncepta u Europi?
Pitanje je koliko još funkcionira javnost. Koliko je uznapredovao mobilizacijski učinak resantimana na koji može računati desnica, kojoj se u pravilu priklanjaju oni koji se po vlastitom osjećaju smatraju marginom društva i žive u nekoj vrsti alternativnog prostora komunikacije gdje ne vjeruju nikome: ni medijima ni političarima ni školskom sistemu.
Pitanje je, dakle, koliko je uopće ljudi u društvu danas spremno sudjelovati u “obnovi” liberalne demokracije kao načina života na koji smo navikli. Liberalna demokracija je (pre)dugo funkcionirala kao neosporna veza između porasta blagostanja i političkih sloboda. A taj neksus između slobode i blagostanja je osobito komplicirana stvar. Recimo, retorika pokojnog američkog desničara Čarlija Kirka temeljila se upravo na tome da su oni pravi zagovornici slobode. Dakle, ne liberalna demokracija nego retorika njezina osporavanja.
Zaključno pitanje je uvijek isto: što je ljevica i kako može intervenirati u javni prostor?
Pojednostavljujem stvari: ljevica je, po mom sudu, najšira oznaka za borbu protiv nepravde. Možda zvuči patetično, ali je točno. Sva društva koje poznajemo zasnovana su na nepravdi i nekoj vrsti eksploatacije. I dok je tako, ako je ljevica ime za to da ne možemo prihvatiti nepravedne društvene odnose, ljevica će biti opcija za koju se borimo. Jer, kad ne bismo imali ideju borbe protiv nepravde, ne znam kakvi bismo to bili ljudi.
