Ne vrijedi spominjati imena članova vladajuće partije u Hrvatskoj – osim kada je zlo doista evidentno – budući da je riječ o ozbiljno otrovnoj masi povezanoj isključivo korupcijom, kriminalom i voljom za moći. Utoliko nije važno radi li se o premijeru ili nekom ministru, sve je to ista „domoljubna“ buranija upravo u niskom startu za skore izbore, u kampanji koja već sada – uz iritantnu promociju lažnog osmogodišnjeg uspjeha vlade i sveprisutnost mahnitog premijera – naliči na onu kakvu je 90-tih vodio šef autokratskog režima u Hrvatskoj, Franjo Tuđman. A budući da Srbi više nisu smetnja, ni remetilački faktor – štoviše ugodno su i prilično besramno njihovi predstavnici ukotvljeni u vladajuću koaliciju – kao neprijatelj Hrvatske ostaje lijevo liberalna opozicija i dakako mediji.

I dok mu za vratom – nakon nebrojenih korupcijskih afera – sada pušu još i evropski istražitelji zbog pronevjere novca u Ministarstvu kulture, premijer je posegnuo za starim pobočnikom despota Tuđmana, izvjesnim Vladimirom Šeksom, koji je ovih dana iznio temeljni izborni program HDZ-a, to jest javno zatiranje i progon svake slobodne, opozicijske misli. Jer taj će Šeks – s dosta gađenja, priznajem, uopće pišem to ime – kao siva eminencija partije na vlasti – nedavni protestni skup opozicije, a koji je okupio više od 10.000 građana, nazvati „mitingom mržnje“ na kojemu su se okupili „mentalni nasljednici komunista“, čelnicu jedne stranke imenovat će „zmijom otrovnicom“, a konačno rješenje vidi u „punoj mobilizaciji, da potučemo do nogu tu političku gamad i antihrvatski ološ, da ih zauvijek bacimo na đubrište historije“.

Poruka je više nego jasna: svatko tko je protiv HDZ ujedno je i protiv Hrvatske koju je ta partija potpuno prisvojila i premrežila svojim članovima sve do kemijskih WC-a na nekoj plaži, pa obrana vlasti znači obranu države, a legitimni pokušaj smjene te kriminalne skupine naziva se protudržavnim činom. Tako je predizborna kampanja HDZ-a započela bacanjem „protuhrvatskih elemenata na đubrište historije“ (za sada samo verbalno), kao u svakom autokratskom režimu, na rubu totalitarnog, i mučno podsjetila na revolucionarne dane te partije kada se opoziciju i nezavisne novinare pratilo, prisluškivalo i na sve načine ugrožavalo, jer se obrana vlasti, makar ta vlast u to doba još i komadala susjednu BiH, izjednačavala s obranom države.

No, nije se Šeksu, uz snažan pljesak premijera i prisutne, tek omakla riječ „miting“, ne, tu je riječ koristio njegov mentor Tuđman, a nešto ranije i srpski satrap Slobodan Milošević kojemu su mitinzi njegovih pristaša služili kao izraz „volje naroda“ kojom je onda okupirao institucije tada još zajedničke države. Na krvoproliće nakon toga ne treba ni podsjećati. Stoga i ovdje za mitinge licencu ima samo HDZ, koji jest država, svi ostali tek su „gamad i ološ“.

I nije Šeks pušten s lanca kao bijesan pas tek da bi se ugodilo starom Tuđmanovom kadru ili utjecalo na birače nostalgične za „dobrim“, starim vremenima kada se točno znalo tko su domoljubi, a tko žuti, zeleni vrazi i strani plaćenici, nego je njegov opaki govor posve usklađen sa stalnom, višegodišnjom, a sada i izbornom, politikom HDZ-a, te je i njihova europarlamentarka fino potvrdila kako su opozicionari na velikom skupu „negirali postojanje naše države i ono što nas čini Hrvatima“. Izdaja HDZ-a, podrazumijeva se, izdaja je same države koju je ta partija rastočila kriminalom i klijentelizmom, a opozicijski skup posve je pogubljeni premijer Andrej Plenković nazvao „proruskim okupljanjem radikalne ljevice“ i najavio građanima sav užas koji ih čeka, ako biraju „ove“ koji će im „ukinuti Zakon o hrvatskom jeziku i pustit drugu zemlju da ih gazi“.

Takvo lupetanje odraz je ustrašenog iznenađenja brojnošću građana na skupu opozicije, pa Šeksova bjesomučna mržnja nikako nije incident nego zacrtana predizborna strategija. No kada taj Šeks kaže da “hrvatski narod ne zaboravlja kako su se politički preci ovih bukača, kvislinga i protuhrvatskog ološa ponašali 91.“, te da je „HDZ državotvorni pokret koji je razorio komunistički poredak“, valja malo podsjetiti one zaboravnije da je baš on bio višegodišnji član Komunističke partije Jugoslavije koji je, s još 95 tisuća njenih članova, 90-tih samo preokrenuo kabanicu i prešao u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ali kabanica totalitarizma ostala je čvrsto navučena, samo su neprijatelji Jugoslavije zamijenjeni neprijateljima Hrvatske, a Vladimir Šeks postaje državni tužilac, upamćen kao onaj koji je pokušao zataškati jedan od gorih ratnih zločina u Hrvatskoj – pokolj srpskih civila u Pakračkoj Poljani. Nije uspio jer je obiman spis dospio u tjednike Globus i Feral, imena ubojica su obznanjena – mi smo u Feralu potom objavili i mučnu ispovijest jednog od njih – ipak pušteni su na slobodu, sve shodno „državotvornoj“ maksimi kako „Hrvati u oslobodilačkom ratu nisu mogli počiniti zločine“.

Još tada je šeksologija postala primitivan, ali kurentan nauk, metoda posluha partiji, temeljem koje su neupitni „domoljubi“, sve s rukom na srcu, uništili demokratske institucije, naročito pravosuđe gdje je Šeks vedrio i oblačio, a ratni se zločinci promovirali u heroje, potom odmah proveli sumnjivu pretvorbu i privatizaciju svih društvenih dobara i do kosti popljačkali Hrvatsku.

S druge strane, dobro je da HDZ-u prve taktove kampanje udara baš taj notorni Šeks odurnim porukama mržnje, da se taj totalitarni duh ogoli do srži i da te hulje možda, možda… na skorim izborima konačno odu „na đubrište historije“.

tacno