Autor fotografije: Ivan Matković

Na Mladena Mitrovića, mladog, talentiranog bubnjara, vješto, odano i zanesenjački posvećenog instrumentu koji proizvodi zvukove ritma, uputio me Robert Mušicki, web master sbperiskopa, informatički mađioničar, i sam vrsni glazbenik, basist. Kao da je znao da sam u potrazi za najboljima u Brodu. Kako je govorio Dragoljub Đuričić, jedan od najboljih bubnjara na ovim prostorima, ritam je nastao pre govora i mislim da objedinjuje apsolutno sve. U pitanju je pokretačka energija, nešto što je vrlo blisko pulsu, srcu. Verujte ako vas bubanj ne pokrene, ništa neće. Bubanj je taj koji ritmom objedinjuje sve ostale instrumente i sve ono što želite da iskažete. To vrlo dobro zna i još bolje primjenjuje - Mladen Mitrović

Dogovarajući se za razgovor, kako bi se u spoju pitanja i odgovora dobila što uvjerljivija slika jedne osobnosti i glazbeng svijeta u kojem živi, saznao sam od pametnog i blagoglagoljivog sugovornika elementarne podatke iz njegove biografije. Rođen je 1991. godine u Slavonskom Brodu, gdje je odrastao, stekao obrazovanje od osnovne škole do fakulteta. U Brodu živi i radi. Po zanimanju je učitelj razredne nastave i engleskog jezika, ali radi „malo izvan struke“, na određeno, u OŠ „Milan Amruš“.

Iskusan, prilagodljiv, poštovan od kolega glazbenika, i tražen, bio je član više bandova. U budućnosti planira, osim nastupanja u bandovima, promovirati se i pokušati u glazbenom svijetu, pomoću interneta i društvenih mreža, te kroz studijski rad, kako za vlastite projekte, tako i za bandove kojima je potreban bubnjar za snimanje i žive svirke.

Planira, također, vježbati još svrhovitije, a kako nema formalnu glazbenu naobrazbu, dodatno se, kako kaže, osvijestiti i raditi na čitanju glazbenih zapisa. Ističe, da mu je u suštini neki krajnji cilj dovesti svoje bavljenje glazbom na profesionalniju razinu, te tako omogućiti još ozbiljnije bavljenje poslom od kojeg bi se moglo živjeti.

Počeo si bubnjati kao tinejdžer. Opiši to inicijalno razdoblje. Koja je bila godina? Koga si prvo slušao od živih ljudi i pomislio da bi i sam to mogao izvesti? Je li netko iz tvoje obitelji bio glazbeno nadaren? Gdje je sve počelo? Pokušaj se prisjetiti nekih odlučujući događaja iz tog doba? I ranije? Kad si dobio prve bubnjeve?

Bilo je to u vrijeme 2005./2006. godine kad sam, sa svojih 15-16 godina, nešto intenzivnije počeo primjećivati bubnjare i njihovu ulogu u bendu. Jedan se od njih najviše isticao - bio je to Joey Jordison iz benda Slipknot, kojeg sam tada nekako najviše slušao. Iz nekoliko snimki kojih sam se uspio domoći (u uvjetima sporog i ograničenog interneta) sve to mi se i nije činilo tako neizvedivo, stoga sam zagnjavio najboljeg prijatelja, koji je tada nešto malo svirao bubanj, da mi posudi svoje palice da i ja to sve odsviram. Moj pokušaj bili su neki od najnespretnijih kretnji koje bi čovjek mogao izvesti, stoga sam bio osupnut činjenicom: ‘’Pa kako ja sad to ne mogu?!’’ Iz tog prvotnog šoka i nevjerice razvila se znatiželja koja je prerasla u veliku želju i motivaciju da naučim svirati bubanj. I eto, tu je krenuo moj put učenja - proizašao iz puke znatiželje za sviranjem instrumenta, bez nekog glazbenog predznanja ili nagovještaja za bavljenje glazbom te bez glazbene podloge unutar obitelji. Zapravo, moram spomenuti svoju mamu, koja i danas tvrdi kako sam bio hiperaktivan klinac koji je lupao po svemu živome, no, bilo je to doista davno i ne mogu se sjetiti dovoljno da bih to potvrdio ili pripisao mogućem bavljenju glazbom. No, navedeni preduvjeti mi tada nisu bili ni na kraj pameti, jedino važno bilo je svladati taj instrument da mogu svirati sve što su mogli moji tadašnji uzori. Stoga, kako sam pohađao jezičnu gimnaziju, palo mi je na pamet pitati svog profesora, Dubravka Šefa, da me uputi na nekoga tko bi me tome naučio. Tako sam došao do Hrvoja Mihića, kod kojega sam proveo svoje inicijalne sate učenja (fokusi su bili na mojoj pozornosti i usredotočenosti na sviranje te na osnovnu koordinaciju pokreta), a neko vrijeme nakon upoznao sam Charliea, s kojim sam radio nekoliko godina dok se naši sati nisu pretvorili u prijateljske sastanke u prostoru gdje smo nešto svirali i pričali o bubnju, tehnici sviranja i koječemu. Po pitanju instrumenta, vlastiti sam bubanj dobio nakon četvrte godine od početka učenja (do tad je bilo doma na practice padu ili na Charlijevom Ludwigu). Htio sam si sam kupiti bubanj, stoga sam jedno ljeto stavio na pauzu sve što nema veze s bubnjem - radio sam s didom gotovo od prvog dana završetka nastave i uspio uštedjeti većinu novca za bubanj (on je još malčice nadodao). Ne smijem zaboraviti Zlatka ‘’Arsu’’ Ludwiga, koji je za mene pronašao taj prvi bubanj, dogovorio kupovinu i sve detalje te ga isprobao i uvjerio se da mogu s tim dalje. Stoga, sa željom, motivacijom, vlastitim instrumentom te izvrsnim ljudima da me usmjere, moje je bilo, kako kažu, samo da učim.

Što je za tebe glazba? A ritam? David Byrne je rekao: Govoriti o glazbi je poput plesa o arhitekturi. Ipak, pokušaj riječima „otplesati“ tu magiju.

Ovako na prvu, uzimajući u obzir sebe kao osobu koja voli strukturu, rekao bih da je glazba za mene baš to - jedna struktura, sastavljena od određenih dijelova koji, odrađujući svoju ulogu, generiraju u meni određene emocije. Ovisno o žanru glazbe, je li ona električna ili akustična, kvalitetna ili nekvalitetna, vokalna ili instrumentalna ili u bilo kojoj već varijaciji, na nju različito reagiram, stvaram različite ideje i zamisli, uzimam od glazbe različita znanja i svaku drugačije doživljavam. Iako na neki način predstavlja medij koji povezuje ljude ili je izložena barem nekoj publici (makar ju izvodio samo jedan glazbenik), za mene predstavlja neku malu oazu u kojoj mogu uživati sam i sam sa sobom analizirati i promišljati o poslušanome. Unatoč otrcanosti sljedeće izjave, bez glazbe doista ne mogu zamisliti svoju stvarnost - ona je vezivo svih trenutaka koji bi bez nje bili bezlični i pusti.
Što se ritma tiče, možda neobično za reći, ali njegovo mi je značenje gotovo teže opisati nego značenje glazbe. Ono što znam je da je to nešto što prvo uočim u glazbi, i to ne na način da odmah brojim dobe ili računam ritamsku mjeru, već kao način gibanja te cjeline koju slušam, koliko je on konstantan, gdje je teži, a gdje je gotovo neprimjetan, što je naglašeno, a što suptilno,... kad malo razmislim, u mom shvaćanju ritma postoji doza seciranja, no, seciranje koje sam nekad činio da bih nešto naučio ili nekoga impresionirao svojim znanjem, sad činim jer uživam u različitim detaljima ritma, stoga ih sa zadovoljstvom tražim i/ili uočavam. Čak i bez glazbe kao cjeline, u sebi uvijek promišljam o nekom ritmu ili ideji koju bih mogao zasvirati, varijacijama istoga, kontekstu u kojem je to prikladno izvesti, reakcijama ostalih na osmišljeno, itd. Iako jesam ponosan na sebe što sam prerastao fazu u kojoj se ograničavam isključivo na ritam te glazbu shvaćam i doživljavam na malo potpunijoj razini, ritam će uvijek imati malu prednost u mom slušanju i promišljanju glazbe.

Pretpostavljam da si gledao glazbeni film Whiplash, Ritam ludila, kako je preveden. Režirao ga je Damien Chazelle, a glume Miles Teller i J.K. Simmons, Film priča priču o odnosu između talentiranog bubnjara i njegovog strogog profesora nemilosrdnih metoda rada.  Kakve su bile metode tvojih učitelja Mihića i Rugle Miroslava - Charliea?

Ajoj, naravno da jesam (čak i više puta no što želim priznati). Ovo me zapravo sjetilo na Charliea, koji mi je u šali često govorio da drugima obvezno prenosim kako mi je vezao ruke da ih ne dižem previsoko i da je stajao pored mene i vikao ‘’ne’’ na svaki krivi potez - ako bi me netko pitao kako smo radili. Ali ne, unatoč svim akcijskim scenama iz filma, moja je poduka prošla bez letećih stolica i krvavih prstiju. Mihić je prvotno radio na mojoj usredotočenosti, dakle, meni bi zadao nekakav uzorak za svirati na dobošu dok bi on pored mene svirao neku figuru koja se potpuno kosi s onim što sviram, naravno, kako bi me ‘’izbacio’’ iz fokusa. Zatim su došle neke osnovne vježbe koordinacije i jednostavni ritmovi, a potom sam imao malo slobodnog hoda da se ispušem (što sam tada, u fazi slušanja nu metal i heavy metal glazbe, možda malo i previše koristio). S druge strane Charlie je ovoj školskoj i tehničkoj strani sviranja dao i ono ‘’zašto’’, odnosno, svrhovitost. Svaki pokret ruku i nogu, od onog najgrubljeg do najfinijeg, imao je svoj razlog i vrijeme primjene u svirci, pri drukčijim kretnjama palice i pedale proizvodile bi različite zvukove prilikom kontakta s plastikom, imale bi različit odziv natrag, itd. Na neki način, Charlie je, povezujući znanje i osjećaj za sviranje s primjerima pokreta iz svakodnevnog života, nastojao meni prenijeti cjelokupan način razmišljanja zašto i kako uopće svirati bubanj u svrhu dobivanja toplog i bogatog tona, a da kao bubnjar ostaneš opušten i spreman za još. To me se zapravo najviše dojmilo i na taj je način bilo lako učiti jer je za sve ispričano imao odgovarajuću vježbu, a i vlastiti primjer za odsvirati, stoga je on bio kao moj živući Youtube video - imao sam zvuk i sliku svega što radi, a bonus je bio što sam ga u svakom trenutku mogao pitati za dodatna pojašnjenja.  

Tko su ti uzori? Čije bubnjarsko nasljeđe je sastavni dio tvog stila? Tko je na tebe izvršio presudan utjecaj? Jesu li to Gene Krupa i sljedba... Keith Moon, Carmine Apice, John Bonham Bonzo, Ginger Baker, ili Charlie Wats, Bill Bruford?

Pitanje o uzorima sam i samome sebi često postavljao, uvijek razmišljajući o tome tko je meni zapravo uzor i koga nekako najčešće čujem u svojoj svirci. Od starije ekipe bih izdvojio Buddy Richa, Johna Bonhama i Iana Paicea jer sam ih, bez obzira na mnoga imena koja iznimno cijenim i dan danas slušam, najviše analizirao i uvijek se vraćam njihovim nastupima, a njihova mi svirka doslovce izmami osmijeh na lice. Od nekih aktualnih imena, bili bi to Jojo Mayer (projekt Nerve i brojni drugi), Marcus Gilmore, Tomas Haake (Meshuggah), Matt Garstka (Animals As Leaders), Benny Greb, Mario Duplantier (Gojira) i Justin Scott. Ipak, faktor presudnosti ostavljam za dva imena: Joey Jordison, čija me svirka fascinira do danas i razlog je zašto sam uopće uhvatio bubnjarske palice u ruke, a drugo je moj učitelj Charlie, koji mi je svojom podukom otvorio vrata neograničenom svijetu mogućnosti i istraživanja glazbe te sam mu nekako najviše zahvalan na velikoj želji i motivaciji koje mi je ostavio i možda, sasvim nesvjesno, time najviše utjecao na moje sviranje danas.

Koje bubnjare iz Broda, Hrvatske, Jugoslavije izdvajaš kao vrhove? Usput, koja je tvoja brodska ritam sekcija snova?

Krenuo bih od Broda, i to s imenima koja mi odmah padnu na pamet, a to su Siniša Vasilić - Sinki i Tomislav Štimac (Charlie se, dakako, podrazumijeva). Njih smatram nekako najkompletnijim glazbenicima i, s obzirom da ih osobno poznajem i/ili sam čuo njihovu svirku, svjestan sam njihovih sposobnosti i kolikom vještinom raspolažu, stoga mi je drago biti dio glazbenog kruga u kojem su oni. Spomenuo bih još i Tomislava Marića, koji iako nije iz Broda, kao dio brodskog Chaos Addicta ostavio  mi je vrašku domaću zadaću kao inicijaciju u bend. Ako idemo dalje od Broda, izdvojio bih Krunoslava Levačića, Marka Lazarića i Dadu Marinkovića, za koje smatram da stilski vrlo uvjerljivo pokrivaju jako veliki raspon glazbe te da su i u vlastitim projektima i idejama uistinu bez premca. Od Ex-Yu bubnjara bih izdvojio Ratka Divjaka grupe Time, Slobodana Stojanovića grupe Smak te Gorana Ivandića i Điđija Jankelića grupe Bijelo Dugme. Ovi ljudi sačinjavaju moj popis jer se stilski najviše pronalazim u glazbi koju oni sviraju i rado iznova vraćam gledanju njihovih nastupa, stoga mi nije bilo potrebno daljnje razmišljanje. A brodska ritam sekcija iz snova… bili bi to basisti iz bendova u kojima sviram/sam svirao (Dragan Maduna, Endi Colić, Dejan Damjanović, Toni Štulić, Filip Križan), u nekoj varijanti s bubnjarima koje sam naveo - i to ne samo brodskima. Kao bubnjar, imam veliko povjerenje u svirku svakoga od njih, stoga vjerujem da bi sa više-manje svakim od bubnjara mogli sačinjavati strahovitu ritam sekciju.

Što preferiraš kod izvođenja svog dijela posla tj. kod sudjelovanja u izgradnji skladbe: emocije, originalnost, improvizaciju ili striktno držanje ritma?

Sve navedeno dolazi u obzir, ali ono što preferiram je podrediti sve to skladbi. Naravno, volim priliku iskazati se nekom zanimljivom improvizacijom ili pustiti da emocije odvedu skladbu negdje gdje možda prvotno nije trebala ići, a opet, volim i situacije gdje je držanje ritma jedina vodilja jer vas to malo rastereti, ali opet stvari ne čini lakšima. Sve to na stranu, skladba naposljetku diktira koliku dozu čega treba u nju ubrizgati, stoga se treba osloniti na to i pratiti taj osjećaj. Kada se radi na nečem novom, vrlo često znam pretjerati u dodavanju ukrasa, prijelaza, svaki drugi takt ima neke nove uzorke za ruke i noge, dinamika je posvuda i sl. No, to mi je sasvim u redu, jer dolaskom nove ideje čovjek mora ispoljiti one vlastite za koje smatra da na nju može zalijepiti, a onda nakon slijedi proces filtriranja svega nabacanog, odnosno, proces slušanja i promišljanja o tome što skladba zahtijeva.

Gledajući te na Youtubeu kako u stopu pratiš glazbu sa snimki velikih bandova i bubnjara, sjetio sam se Rajka Svilara, po meni, najvećeg među vama, koji sada živi i slika u Rovinju, a bio je sedamdestih bubnjarska legenda. I on je vježbao sa slušalicam na ušima, puštajući ploče. Govorio bi da svira s najboljima. S kim ti voliš najviše svirati na taj način?

Lijepo je da moja svirka barem na neki način može podsjetiti na svirku nekoga s takvom reputacijom, stoga zahvaljujem na tome. Rekao bih da je to uglavnom glazba koju slušam za vlastiti gušt, dakle, Animals As Leaders, Twelve Foot Ninja, Clutch, Sepultura, Periphery, Chaos Addict, itd. Čak bih sve to nekako sveo na glazbu koju sviram u bendovima naspram glazbe koju slušam privatno. Ono što s bendovima sviram je izvrsno, veoma izazovno za svirati te u tome istinski uživam na probama i svirkama, ali ova ‘’druga’’ glazba… to je nešto što mi daje neku drukčiju  energiju čak i kad ju samo slušam, da ne govorim o tome kad uz nju sviram i osjećam da ja, tobože, diktiram njihov tempo - nešto uistinu fantastično.

Legendarni atletičar Emil Zátopek, zvan "češka lokomotiva", slavni je atletičar - dugoprugaš, četverostruki olimpijski pobjednik, trenirao je utrkujući se sa štopericom u ruci. Ipak, izjavio je da ga kao atletičara najviše gura dah za vratom suparnika na atletskoj stazi. Koja je razlika svirati sa slušalicama u uhu, sam, bez ekipe, i nastupati uživo, pred publikom, s ostalima iz banda?

Po meni se radi o dvije veće razlike - uvjeti u kojima sviraš (jedni su kontrolirani, drugi nešto manje), i o energiji koju daju jedan i drugi ugođaj. Kad sam sam u prostoru, uvijek mogu stati ili ponoviti neki dio više puta, ili barem onoliko koliko mi koncentracija dozvoli, mogu uzeti kratki predah, prošetati i razbistriti um ako nešto baš ne ide, a u konačnici, ostaviti sve i nastaviti kasnije ili drugi dan. Svirka uživo je ‘’dan ispita’’, tada ide van sve što ste nastojali ispolirati u ovim kontroliranim uvjetima, kako bi svirka prošla glatko, a potencijalna iznenađenja već očekujete i spremni ste nositi se s njima. Druga je razlika u energiji svirke uživo i samostalnog rada u prostoru, koja je niža i znatno mirnija od one sa nastupa. Doduše, postoje naboji uzbuđenja ako snimam neki bubnjarski cover, a pjesma je zahtjevna, stoga adrenalin radi cijelim putem dok pjesma ne završi - onda mogu odahnuti ili ponavljati, ako je potrebno. No, svirka uživo posve je drugi par cipela. Bez obzira treba li se putovati do mjesta svirke ili ste stalno u dvorani u kojoj ćete svirati, potrebna priprema te fizički i mentalni napori uloženi u tih sat i pol - dva svirke, poprilično utječu na neko krajnje stanje uma s kojim sjednete za bubanj. Tu na scenu stupaju ostali članovi benda - nakon što svirka krene i pročešljamo tih prvih par taktova (ponekad i pjesama) da ispitamo tko je gdje, da se tako izrazim, energije se usklade i svi postajemo jedan entitet s jednom svrhom, a sve ostalo postane manje bitno i sa svime se nosite u hodu jer su sad oni uz vas. Možda baš zbog ove razlike preferiram svirku uživo (unatoč svim varijablama koje nisu pod mojom kontrolom), jer stvara osjećaj koji se ne da umjetno stvoriti, lažirati ili prikriti - on nastaje točno ondje i tada, s tim ljudima i jedino ga ondje možete opet pronaći.

Koje komponente čine tvoj idealni bubnjarski set? Mali set bubnjeva: bas-bubanj, doboš, tomtom, hi-hat i par činela, s dodatkom: dupli bas-bubanj i cijela šuma činela. Ili, možda, palmerovski kmplet, sve nabrojano i ono što sam zaboravio uvrsiti, s masom druge opreme kao što su: roto tom, jam-block, octoban, conga, cowbell i razne druge udaraljke. Što je važnije čisti ritam ili obogaćivanje sviranja raznim dodacima finesama?

Za mene najbolje funkcionira manji komplet, dakle, bas bubanj, doboš, tomtom i floor tom, hi-hat, 3 činele (eventualno 4) i to je više manje to. Dodaci koje bih uvrstio, a smatram ih poželjnima za glazbu koju sviram ili bih svirao, su sekundarni doboš (koji bi služio za reggae ili kao timbale za afro-cuban stil ako ga vrlo visoko naštimam ili za neki r’n’b/ hip-hop ako ga štimam jako nisko), dupla bas pedala (ali jedan bas bubanj), nekoliko efekt-činela (2-3 splash činele i jedna china činela), cowbell ili dva, i to bi bilo to. No, čak i bez spomenutih dodataka vjerujem da se nekim osnovnim i manjim kompletom bubnjeva može dobiti jako puno. Ali eto, kako bih uvjerljivije iskomunicirao različite stilove, spomenute bih dodatke ipak volio imati. Iako ne mogu poreći da volim čuti igrarije po tim dodatnim elementima, posebice ako su ukusno odsvirani (pravo mjesto i vrijeme), prednost bih ipak dao sviranju čistog ritma. To je ono što osobno više volim, a dodatke imam više zbog neke autentičnosti i sigurnosti da se ne trebam baš za sve snalaziti.

Bogdan Diklić, kultni glumac, poznat po ulozi Mirka iz Šijanovog filma Maratonci trče počasni krug, posebno je osjetljiv na podcijenjivanje muzičke važnosti bubnjara u formiranju strukture skladbe i punoće zvuka. Zna se žestoko prepirati s neznalicama, jer bubnjeve smatra važnim instrumentom. On je iz Bjelovara gdje je počeo svirati bubnjeve. Bubnjevi i ritam koji stvaraju  često se omalovažava u odnosu na supremaciju gitarskih melodija. Kako gledaš na odnos gitara i bubnjeva, i njihovg odnosa u stvaranju harmonije, ali i efekata na sceni?

Teško je biti nepristran, ali bubanj doista smatram ključnim elementom glazbe. On može biti suptilan, umjeren ili agresivan, može potpuno izostati iz skladbe, ali će opet postojati instrument ili ljudski glas koji će svirati ili pjevati na perkusivan način, u svrhu stvaranja ritma na koji će se ostali ‘’zakvačiti’’. On je zapravo fizičko utjelovljenje tog nevidljivog ritma u kojem se svatko od nas giba i veliku razliku čini ako iz neke skladbe on izostane ili se u nekoj pojavi, barem u određenoj mjeri. Usprkos tome, ako nemate bubnjara koji radi kojekakve ludorije i trikove, past će u drugi plan pored gitarista koji je kao sviračka figura vizualno privlačniji, a i stalno je u pokretu, stoga ga je lakše za zamijetiti. Nerado priznajem, ali i sam gajim određenu fascinaciju prema gitaristima i nerijetko se znam uhvatiti kako pratim upravo njihove kretnje i scenski nastup. No, bez obzira na afinitet prema bubnjevima, ne mogu reći da mi je nužno bubnjarski dio posla draži od gitarskog ili obratno. Skladba može krenuti upečatljivim gitarskim riffom koji će vas ‘’upecati’’, ali to možda prođe nakon par taktova i pozornost vam se usmjeri na nešto drugo, npr. ritam, vokalnu ili bas liniju. Ali da, da se vratim na pitanje, iako bubnjari možda jesu malo zasjenjeni impozantnošću gitarističkih figura (osim ako imate solo točku pa vas puste da se izdivljate dok svi gledaju vas - e to je adrenalin), smatram da je danas to ipak malo više uravnoteženo jer je naglasak stavljen na bend i nastup kao cjelinu.

Sudeći prema tvom trenutnom sviračkom angažmanu stalnog člana u dvije rock skupine (Brodsky Blues Band, Chaos Addict), u glazbenom projektu PMF trio, te studijskim doprinosima u smislu suradnji s drugim bandovima, vjerojatno si najtraženiji brodski bubnjar. Postavlja se jednostavno pitanje: kako uspijevaš uskladiti obveze i nastupe, odraditi pripreme i ostalo, pogotovo, jer se radi o različitim glazbenim žanrovima?

Posla zasigurno ima dosta i iznimno me veseli što baš ja imam priliku s ljudima surađivati u realizaciji njihovih glazbenih vizija. Po pitanju kako - možda je to jedino pitanje koje nema strogo definiran odgovor. Imam sistem koji zasad funkcionira, no taj sistem nisam nešto pretjerano osmislio, već se on sam nametnuo kao prilagodba poslu i ostalim obvezama. Rad u popodnevnoj smjeni ostavlja mi potrebne sate za vježbanje ranije ujutro, probe su u večernjim satima, a ako postoji novi materijal za skinuti i osmisliti, slušam ga u svim nekim pozadinskim procesima u danu te mi uspijeva ostati u glavi kroz to nekakvo, pasivno slušanje. Vikend je period mog ‘’slobodnog’’ vremena za bubnjem - dakle, bez proba, bez vježbanja, već imam prazno platno za stvaranje novih ideja, snimanje covera (ako se čega domislim kroz tjedan) i rad na bendovskom materijalu. Zanimljivo, kad gledam to ovako napisano, čini se sjajno, no ima i taj proces svoje stresne i manje stresne periode, što uglavnom ovisi o vanjskim faktorima kojima, još uvijek, moram to prilagođavati. Ali, kao što rekoh ranije, sistem funkcionira, podložan je promjenama kojima se zasad mogu nositi, a kroz naporan rad nastojim budućnost rasteretiti svega što me odvlači od potpune posvećenosti bubnjarskom pozivu.

U kojoj glazbenoj skupini si najviše (bio) svoj odnosno s kim, tijekom vježbi i nastupa, osjećaš istinsku predanost glazbi? Koji je to okvir koji iz tebe izvlači ono najbolje, najsnažnije, a što se zove užitak glazbene zaokruženosti, umjetnost koja te obuzima i kojoj se predaješ?

Odmah na prvu - Brodsky Blues Band, a sad ću malo i obrazložiti. Naime, od one prve SMS poruke u kojoj me Charlie pozvao u bend nakon probe na kojoj sam s njima prosvirao par pjesama pa sve do danas, taj me bend gotovo odgojio u glazbenom, a dobrim dijelom i u nekim drugim aspektima. U stopu su pratili sve moje početke, nesigurne nastupe, školske brige i obveze, mladenačke težnje i poimanja glazbe, potičući me na učenje i rad, svirku i slobodu izražavanja za instrumentom, savjetujući me i predlažući mi rješenja za neke poteškoće ili probleme koje sam imao. Još uvijek mi je iznenađujuća količina razumijevanja koju su za mene imali svo to vrijeme, s obzirom da nekad sam sa sobom znam izludjeti, stoga sam im, bez nekog dizanja u nebesa, istinski zahvalan za način slušanja i shvaćanja glazbe te kulturu sviranja koju su prenijeli na mene. Dakako, ostale bendove ne smijem nikako zaboraviti, s obzirom da je svaki bio lekcija za sebe. Pasivni Pušač pobrinuo se da se poprilično osvrnem na vlastiti osjećaj za tempo, svirku u službi skladbe i da je češće nego inače, manje zapravo više. Kontraefekt je bio osvježenje u vidu zajedničke vršnjačke energije koju smo imali (članovi prethodna dva benda ipak imaju određene godine do kojih još nisam stigao, ali nam to nikad nije predstavljalo problem) i ljudi unutra su možda bili bliži mojim ondašnjim idejama. Rad u Dominik & Co. naučio me kako prilagoditi svirku i način razmišljanja gotovo svim uvjetima, strogoj preciznosti i odmjerenosti, a opet, traženju onih malih sloboda u tim ‘’komprimiranim’’ uvjetima. Naposljetku, ostaju mi Chaos Addict i najnoviji PMF trio - njihove lekcije još uvijek traju, ali definitivno su sastavi čija je svirka van moje zone komfora. Stilovi poput metala te, na drugom kraju spektra, jazza, swinga i nekakve varijante afrokubanskih stilova nisu nešto s čime sam se prečesto susretao do trenutka ulaska u te bendove. No, proces učenja lakši je jer sam oduvijek gajio želju zasukati rukave i pozabaviti se baš njima. Na kraju, na moju veliku sreću, svi su ti ljudi izvrsni glazbenici, stoga je moj glazbeni razvoj uvelike potpomognut prilikom da sviram s boljima od sebe.

Koji su ti planovi? Je li PMF trio na tragu stvaranja vlastitog, prepoznatljivog zvuka i lirike? Hoće li Brod napokon dobiti band koji će ga proslaviti? Oprosti, ali većina brodskih muzičkih proizvoda su reciklaže i oponašanja, doduše, vješto napravljeni, ali tu nema puno izvornosti, samoniklosti.

Plan je čekati priliku za ‘’maznuti’’ Marku Lazariću mjesto bubnjara za HRT (haha). Iako u svakoj šali ima pola istine, neki aktualni plan mi je nastaviti ovim tempom rada i vježbanja u svrhu uspostavljanja glazbenog identiteta van Broda te ponuditi svoje vještine još i širem krugu ljudi. Vjerujem da me čeka još mnogo toga za naučiti, no, kako sam tvrdoglavo uporan i odlučan u svojim nastojanjima, namjeravam sve to izgurati to do kraja jer sam si baš tako zacrtao. Svirka je ono ‘’moje’’ i u vidu nje mogu dati odgovor na ono kad vas na razgovoru za posao pitaju gdje se vidite za 5 godina. PMF je jedan vrlo lijep projekt kojeg sam ‘’prezentirao’’ Goranu Potockom gotovo i kako sam krenuo svirati bubanj - iz puke znatiželje te jer smatram glazbu kakvu sviramo zanimljivom i rijetko sviranom u našem gradu, stoga predstavlja izvrsnu priliku da se predstavi nešto drukčije. Realist u meni smatra kako je prerano davati prognoze o tome što bend čeka i gdje sve može dogurati, ali optimist smatra da je potencijal benda velik, ako ga pustimo da se on prirodno i organski razvije. Da bismo u tome uspjeli, bendu ipak treba određeno vrijeme da učvrstimo ovu početnu kemiju koju smo zadobili našim prvim nastupom na platou ispred KKD ‘’Ivane Brlić-Mažuranić’’, nastupom koji je za mene velika čast jer imati cijelu pozornicu i posvećeni blok vremena samo za svoj bend izvrstan je osjećaj. Za sam kraj, da odgovorim na posljednje u nizu ovih zadnjih pitanja; vjerujem da je Brod dobio bend nešto drukčijeg potencijala, koji je svoj iskorak napravio tim prvim nastupom, a razvijat će se i planirati daljnji rad u krugu tih par ljudi koji ga sačinjavaju, neopterećen željama drugih ljudi, lokacija i vremena. Mi ćemo tražiti glazbu koju volimo, koju možemo uvjerljivo prezentirati publici, a ako se kroz taj rad ostvarimo, ponude nam se prave prilike i pritom možda i osvjetlamo obraz Brodu, onda je naša misija uistinu uspješna.